Amplitude života

Foto: Gellinger, via Pixabay

hrabro je skinuti masku i biti on osto jesi

jer uz velika očekivanja slede i velika razočaranja

Očaranje – razočaranje, napetost – opuštenost, radost – tuga, to su po mom načitanom dragom prijatelju MM, doktoru književnosti „amplitude života“. Sve to nalikuje plimama i osekama zahvaljujući kojima more diše i biva izvorište života. Tako i ovaj kratki tekst, noseći ovaj uzvišeni naslov, iznosi i osvetljava jednu običnu, ali veoma ljudsku amplitudu.

Pre izvesnog vremena primio sam pismo od jednog dobrog prijatelja. To je jedan jako aktivan čovek, bavi se intenzivno sportom i ima veliki krug poznanika i prijatelja, u svom preduzeću je na rukovodećem položaju. Služba ga je primorala da sa porodicom promeni mesto boravka, ali naš odnos je uprkos tome ostao srdačan i blizak mada su se kontakti sveli na elektronsku poštu. Sadržaj ovog poslednjeg njegovog pisma me je iznenadio. Najvažniji deo glasi:

– Znaš da imam mnogo poznanika i prijatelja. Među njima nalaze se samo nekolicina koje mogu nazvati pravim prijateljima. Nedavno je jedan kolega, kog sam smatrao tzv. „dobrim“ kolegom slavio svoj okrugli rođendan. O ovom događaju saznao sam od drugih, jer nisam bio pozvan. Uprkos ovoj činjenici, ovaj kolega mi se obratio molbom za jedno obaveštenje u jednoj privatnoj stvari.  Sada se pitam, da li je navodno „prijateljstvo“ bilo jednostrano? Mogu li ja takvo navodno „prijateljstvo“ jednostavno u tišini da završim, ili mi za to nedostaje potrebna opuštenost?

Jedno iskreno pitanje zaslužuje smišljeni i iskren odgovor. Tako moje pismo prijatelju glasi :

Dragi moj prijatelju,  hvala Ti na pismu i na iskazanom poverenju da mi saopštiš tvoju nedoumicu. Svaki od nas je doživeo i još doživljava slično sa tzv. „dobrim“ prijateljima. Pre svega, da pokušam sasvim trezveno da odgovorim na Tvoje pitanje. Po mom mišljenju, na tvoju nameru o završetku prijateljstva u tišini treba gledati pozitivno. Ti si jedan dobar prijatelj, koji na prijateljstvo gleda ozbiljno. To govori tebi u prilog i ukazuje na veliko poštenje. Ali ipak, ovakve međuljudske odnose treba trezveno posmatrati, zbog čega želim da tome posvetim jednu kratku analizu. Tu mi pada u oči da si Ti pisao o jednom kolegi kog očigledno ne držiš za prijatelja. Tvoj kolega vidi vaš odnos isto tako. Zbog toga te nije ni pozvao na spomenuto slavlje. Kod takvih priredbi postoji jedna obavezujuća hijerarhija koja se mora poštovati: prijatelji bivaju pozivani, kolege ne, što je sasvim razumljivo. Inače bi sa gostima domaćinu bilo jako nepregledno.  Stepen tvog odnosa sa kolegom zasniva se na uzajamnosti. Ako, pak, misliš da je je on nešto više nego samo kolega i da je zbog toga imao obavezu da te pozove na svoju priredbu, sada znaš na čemu si. Ti ne moraš odmah svoj odnos sa njim svedeš na minimum. To deluje malo melodramatično. Dovoljno je da preduzmeš jedno baždarenje  vaših odnosa. Tvoj kolega, kojeg si Ti do sada držao za skoro-prijatelja od sada je jednostavno samo kolega. Sa  time znatno smanjuješ tvoja očekivanja. To je takođe od velike pomoći i olakšava borbu sa načelima za ostvarivanje pozitivnog mišljenja.

Na osnovu sledeća dva moja doživljaja, pokušaću da pojasnim kako je mene nova procena, novo  baždarenje mojih odnosa sa “prijateljima” oslobodilo od osećanja, od misli koja su me dugo vremena jako opterećivala.

Desilo se to pre više godina. Sa AD me je povezivao jedan intenzivan prijateljski odnos koji je tada trajao već 17 godina. Misleći samo dobro, posredovao sam u jednom bezazlenom poslu između njega i drugog dobrog prijatelja i tako upao u jednu jako nezgodnu i neprijatnu situaciju.  Razočaran ponašanjem AD koji ni u kom slučaju nisam očekivao, napisao sam mu pismo. Sledećih dana imao sam prilike da se posavetujem sa jednim trezvenim prijateljem, kome sam pokazao i to pismo. On mi je sasvim smireno rekao: “posmatraj ovaj događaj pozitivno”. Kako pozitivno – pitao sam ga sa nevericom. “Sasvim jednostavno” – reče moj mudri prijatelj. Pa reč “razočaranje” ti  jasno kazuje šta se desilo. AD je tebe svojim postupkom raz-očarao. U budućnosti ti nećeš biti više očaran i gledaćeš njega kakav je u stvarnosti”. I meni je postalo jasno, kako moj mudri prijatelj ima pravo. Pismo naravno nisam poslao i moj dosadašnji prijatelj je nadalje bio jedan vešt pravnik na nivou običnog poznanika.

Zbog mog nedovoljnog poznavanja ljudi i ocenjivanja njihovih karakternih osobina jednog drugog “prijatelja” sam pogrešno ocenio, bolje rečeno precenio. Dvadeset godina smo radili vrata do vrata. On je sve svoje probleme, prvo poslovne kojih je bilo ne malo za svo to vreme, a zatim i privatne, porodične, kojih je takođe bilo ne malo, proveravao meni. Razgovarajući o svemu tome, ja sam se uvek trudio da mu sa razumnim savetima  budem od  pomoći. Tako sam stekao utisak da smo KK i ja postali i bliski prijatelji.  Za sve ove godine, nastalo je više desetina zajedničkih naučnih radova objavljenih u časopisima ili pak predstavljenih na naučnim skupovima, kongresima. Nakon mog odlaska u penziju i manje više svečanog opraštanja sa kolegama, svi moji kontakti sa KK su  se prekinuli. Nekoliko godina posle mene, i on je otišao u penziju, ali na njegovo svečano poslednje predavanje mene nije pozvao. Da je održano, saznao sam od jednog zajedničkog pozanika koji se čudio da ja nisam bio prisutan. Jedan naš zajednički prijatelj, koji je KK dobro poznavao još iz studentskih dana, ovako ga je meni okarakterisao: “odličan istraživač i naučnik, ali jako loš karakter“.  Tako sam dobio zakasnelu potvrdu moje pogrešne procene KK.

Sve te negativne doživljaje potiskuju saznanja da imamo i stvarno dobre prijatelje, koji zaslužuju da se i tako nazivaju. To je, na primer, moj mudri prijatelj i savetnik BF koji mi je jednom prilikom kada sam devedesetih godina dolazio da posetim majku, na rastanku  rekao: „Znaš gde  me možeš naći.  Ako zatreba, ja ću te iz poslednje rupe izvući“.  To nije prolazni poznanik, to je prijatelj za ceo život.

Ljudi često u nama izazivaju napetost, ljutnju, razočaranje, koje mi onda nosimo u sebi danima, mesecima pa i godinama. Zašto se jednostavno ne oslobodimo tih osećanja? Možda sada misliš da to ne ide tako jednostavno. Imaš potpuno pravo. Međutim, nigde ne piše da  je osloboditi se misli koji opterećuju jednostavno.  Ali, zar nije dovoljna sama činjenica da je to moguće? Setimo se srži učenja budista koje kazuje da patnja nastaje onda ako se kruto vežemo za principe ili događaje iz prošlosti. Otpustimo li tu vezu, oslobodimo se krutih principa, patnja ponovo odlazi. Često zaboravimo na našu unutrašnju slobodu i držimo se grčevito načela  koja nas ograničavaju, kao što to pokazuje sledeća poučna priča:

Dva monaha su se obavezala da će izbegavati svaki kontakt sa ženama. Idući iz svog manastira u posetu susednom, na njihovom putu nailaze na jedan brzi potok.  Na rubu potoka stoji bespomoćno jedna žena. Jedan od monaha se ponudi da njoj pomogne i da je prenese na drugu obalu. Žena sa zahvalnošću prihati ponuđenu pomoć i tako je monah prenese na drugu stranu reke. Nakon što su prešli reku, monasi ćutke nastavljaju svoj put. Posle podosta vremena iz onog drugog monaha izbija prekor: „Kako si mogao da ovako nešto uradiš. Ti si time prekršio našu obavezu!“  Na to je ovaj prvi odgovorio: „Ja sam tu ženu na drugoj obali reke spustio na zemlju, ali očigledno ti je i dalje nosiš“.

Ne smemo se prepustiti osećanjima kao što su ljutnja, ogorčenost, razočaranje, već pokušati patnju da pretvorimo u učinak. Savet mog mudrog prijatelja sažet je u samo jednoj jedinoj rečenici koja glasi : Ako sretneš prijatelja, raduj se; ako sretneš neprijatelja, ispitaj samog sebe .

U tom smislu srdačno te pozdravlja Tvoj stari drugar, želeći Tebi i Tvojoj porodici svako dobro,

Tvoj Andrija.

Andrija Tisa, Cirih

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.