DEČANI – Divot-crkva nesrećnog kralja

Dečani, crkva, foto Dragan Bosnić za Blago Srbije

Dečani, crkva, foto Dragan Bosnić za Blago Srbije

Spoj tragične sudbine svog ktitora i nemerljive stvaralačke lepote, Dečani su kao oni fantastični dragulji koji, nedokučivi u tajnovitosti svoje očaravajuće i zastrašujuće prirode, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Sazdani više na nebu nego na zemlji, u rajskom predelu plodne zemlje i dobre vode, ali i na sredokraći prokletoj ratom i pogibelji, opstaju poput talismana koji očarava osvajače i pripadnike drugih vera, kao čudesni odblesak božanskog duha kadar da zaustavi rušitelje i one koji bi da skrnave i pale. Malo je, zaista, dela u ukupnom nasleđu vizantijskog stvaralačkog kruga koja se mogu uporediti sa prekrasnom zadužbinom nesrećnog kralja Stefana Dečanskog.

Ktitorska freska, Dečani, na kojoj je prikazan kralj Stean Dečanski sa maketom crkve

Ktitorska freska, Dečani, na kojoj je prikazan kralj Stefan Dečanski sa maketom crkve, foto D. Bosnić za Blago Srbije

Mauzolej Stefana Uroša III Nemanjića, sagrađen u klisuri Dečanske Bistrice podno Prokletija na putu ka Peći, najveća je crkva takve namene među srednjovekovnim zadužbinama srpskih vladara. O gradnji i ukrašavanju ove velelepne crkve, posvećene Hristu Pantokratoru, postoje pouzdani podaci. Iznad južnog portala stoji u mermeru uklesan zapis da su Dečani zidani osam godina, da je gradnja počela 1327. nastojanjem kralja Stefana Dečanskog, a da je završena staranjem njegovog sina cara Dušana Silnog 1335. godine. Ove retke je ispisao i potpisao glavi arhitekta, franjevac Vito, pripadnik katoličkog reda male braće, pristigao, kako sam kaže, „iz Kotora grada kraljevog“. U unutrašnjosti dečanske crkve, iznad zapadnog portala u naosu, nalazi se zapis o oslikavanju hrama, koji potiče iz 1347/8. godine, kada su radovi na pravoj fresko-enciklopediji sa nekoliko stotina kompozicija dovršeni. Dečanske hrisovulje koje potpisuju i kralj Stefan i njegov sin i naslednik, Dušan, daju izuzetan uvid u sve ono što je u ovaj kompleks uloženo. O gradnji Dečana se pored dvojice vladara starao u svojstvu nadzornika i učeni prelat izuzetnog ukusa – arhiepiskop Danilo II, kome nesumnjivo pripada značajan udeo u realizaciji ovog neuporedivog spoja graditeljsko-vajarske veštine i likovne raskoši.

Dečanska crkva je, u arhitektonskom smislu, savršeni akord jedne kompozicije začete u Sopoćanima – pravoslavana bazilika koja ispod svoje romano-gotičke spoljašnje forme krije vizantijski koncept unutrašnjeg prostora. Vrhunac razvoja takozvane Raške stilske grupe, dečanska crkva je monumentalna građevina sa naosom u obliku petobrodne i pripratom i oltarskim prostorom u formi trobrodne bazilike. Građena je naizmeničnim slaganjem pravilno tesanih blokova bledo ružičaste dečanske breče i pećkog oniksa boje svetlog, lipovog meda. Izrazito visoka građevina, zbog čega je poznata i kao Visoki Dečani, ima samo jednu kupolu na visokom tamburu, koja s pravom podseća na one u Sopoćanima i Arilju, kao stilskim prethodnicama, i trodelni, polukružno završen oltarski prostor.

Fra Vito, Dečani, Hristovo krstenje

Reljef na luku južnog portala prikazuje krštenje Hristovo u reci Jordan, uz zapis fra Vita, malog brata iz Kotora, o gradnji hrama, foto D. Bosnić za Blago Srbije

Na fasadi dečanske crkve, a pre svega na njenim portalima i natprozornicima, može se videti nesumnjivo najraskošniji klesani ukras u ukupnoj tradiciji srpskog srednjovekovnog vajarstva nastalog pod romano-gotičkim uticajem. Izuzetne su predstave sa Hristom na prestolu i krštenjem Sina božijeg, kao i ona sa svetim Đorđem koji ubija aždaju, te brojni reljefi sa životinjama, pticama i mitološkim bićima „upletenim“, u kamenu puzavicu od akantusovog lišća i drugog stilizovanog biljnog ornamenta. Posebnu zanimljivost u vajanom ukrasu Dečana predstavljaju ljudske, životinjske i glave čudovišta, postavljene u nizu na konzolama ispod krovnih venaca. One su autentičan primer srpske varijacije na temu gargojla, zastrašujućih kreatura sa krovova velikih gotičkih katedrala na zapadu.

Hrist sa mačem, Dečani, foto D. Bosnić za Blago Srbije

Hrist sa mačem, Dečani, foto D. Bosnić za Blago Srbije

Slikarska ostvarenja u Dečanima na istoj su visini kao i ona arhitektonsko-vajarska. Dečanski majstori nastavljaju klasicističku tradiciju Milutinovih dvorskih slikara Mihaila Astrape i Evtihija, s tim što sve složeniji teološki koncept u njihovim ostvarenjima dobija odgovarajući ikonografsko-simbološki okvir, tako da dečansko slikarstvo zahteva izuzetno poznavanje kako pravoslavne dogme sredine 14. veka, tako i slikarskih obrazaca koji su je pratili. Fresko ansambl mauzoleja u Dečanima sadrži oko dvadeset velikih ciklusa, više od stotinu kompozicija i preko hiljadu likova svetitelja i raznih drugih biblijskih, ali i istorijskih ličnosti i događaja. Uprkos spletu sudbinskih okolnosti koje često nisu ovom čarobnom zdanju bile naklonjene, živopis u Dečanima je najvećim delom očuvan u u stanju u kakvom je bio 1350. godine, kad su majstori skinuli skele, a car Dušan došao da vidi šta su uradili.

Iako bi samo dečansko slikarstvo moglo da obuhvati obim monografije a ne teksta, neizostavno bi trebalo pomenuti znamenit crkveni kalendar u slici, koji je u ovoj crkvi ilustrovan sa 365 predstava za svaki dan u godini. U Dečanima se može videti i istorijska kompozicija sa motivima čuvene bitke na Velbuždu 1330. u kojoj je Dečanski pobedio svog zeta, bugarskog imperatora Mihaila Šišmana. Čuvena je i Loza Nemanjića slikana po uzoru na starozavetno Jesejevo stablo.

Klasicizam renovacije Paleologa, čiji se najviši dometi mogu sagledati u Kraljevoj crkvi u Studenici, postao je u dečanskom živopisu još dinamičniji. Naslikane ličnosti dobijaju portretnu karakterizaciju, prvi put se prema prirodi, iako stilizovano, slikaju pejzaži, među kojima su najintrigantiji oni sa stenovitim predelima. Majstori dečanskog živopisa, među kojima se potpisao samo neki „grešni Srđ“, ostavili su istovremeno i celovito svedočenje pravoslavnog shvatanja slike kao idelanizovanih predstava čoveka i prirode, ali i neobično realističan dokument o kulturnoj prošlosti Srbije, slikajući verno i upotrebne predmete iz ondašnje svakodnevnice, ali i njene istorijske aktere. Utelovljenje moći, državnik i ratnik, Dušan Silni je na dečanskoj ktitorskoj kompoziciji naslikan kao čovek snažnog tela, izražajnog lica i prodornog, strogog pogleda. Njegov naslednik, mladi kralj Uroš Nejaki, bucmasti, nesigurni dečačić, potpuna je suprotnost svom samouverenom, moćnom ocu. Slikar ovih portreta je morao raditi prema stvarnim modelima kako bi osetio ovako dramatičnu razliku u prirodi dvojice vladara, koju svedoče i sačuvani istorijski izvori.

Decani, Stean Decanski, zitijna ikova Longin

Dečani. Na čuvenoj Longinovoj žitijnoj ikoni Stefana Dečanskog iz 1577. godine prikazan je tragičan život ovog vladara, foto D. Bosnić za Blago Srbije

Manastir Dečani jedan je od retkih koji i danas ima sačuvan originalni ikonostas iz 14. veka, dok njegova riznica baštini gotovo stotinu ikona nastajalih u velikom vremenskom rasponu od osnivanja crkve do kraja turske vladavine Srbijom. Od izuzetne vrednosti su u ovoj dragocenoj zbirci posebno one ikone koje je slikao dečanski monah Longin, jedan od vodećih stvaralaca u srpskoj umetnosti 16. veka. Tako u ovoj raskošnoj manastirskoj riznici, u kojoj se čuva mnoštvo značajnih relikvija, dragocenih crkvenih sasuda i mobilijara, te oko 170 rukopisanih srednjovekovnih knjiga i drugih dokumenata, obavezno treba videti Longinovu ikonu Svetog Stefana Dečanskog.

Danas Dečane, manastir koji „nesigurno leži na krvavoj ivici stvarnosti“ kako je to pre više od sto godina zapisala Meri Edit Daram, čuvaju italijanski vojnici iz sastava KFOR-a. Često su u crkvi na liturgiji sa monasima. Klanjaju se senima velikomučenika Stefana Dečanskog, za čije se čudotvorne mošti, smeštene u raskošnom ćivotu iz 14. veka, veruje da leče od slepila. Možda ova združena molitva nebeskih i zemaljskih vojnika u divot-crkvi nesrećnog kralja pomogne mnogima koji ne vide da progledaju.

Tragični vladar

Nema ličnosti u domu Nemanjića sa tako tragičnom sudbinom kakva je ona Stefana Dečanskog. Između dvojice silnika – oca Milutina i sina Dušana, izbrisan iz redosleda za nasleđivanje prestola, kao dete talac na dvoru kana Nogaja, kao mlad čovek oslepljen i poslat u zatvor u Carigradu, u građanskom ratu za presto sa bratom od strica Vladislavom, žrtva dvorskih spletki, na kraju života najverovatnije umoren sinovljevom rukom u Zvečanu. Kao da je crkva u Dečanima toliko lepa upravo zato da bi nadoknadila ovaj stradalnički životni put jedinog svetitelja doma Nemanjića ispred čijeg imena s razlogom stoji atribut – velikomučenik.

Dečani, Loza Nemanjića, foto D. Bosnić za Blago Srbije

Dečani, Loza Nemanjića, foto D. Bosnić za Blago Srbije

Čudesno isceljenje slepog kralja

Vrlo je upadljivo mesto koje prizori iz života svetog Nikole Čudotvorca zauzimaju u slikarstvu dečanske crkve. Čitava jedna kapela je posvećena ovom omiljenom svetitelju, jer je Stefan Dečanski smatrao da njemu može da zahvali za vid koji mu se posle nekog vremena vratio. Naime, optužen da kuje zaveru kako bi uzurpirao vlast, Stefan je po nalogu oca Milutina oslepljen. Najverovatnije je to učinjeno usijanim mačem koji bi u većini slučajeva zaista oslepio osuđene na ovako monstruoznu kaznu, ali se događalo da samo napravi opekotine i izazove privremeni gubitak vida. Kakogod, Dečanski je sa suprugom Teodorom i sinovima Dušanom i Dušicom, slep i ponižen, poslat u Carigrad kao zatočenik i talac na dvoru Milutinovog tasta, cara Andronika II Komnina. Veruje se da je nesrećni kralj lečen u čuvenoj carigradskoj bolnici pri manastiru Hrista Pantokratora, poznatoj po vanrednim lekarima. On sam neumorno se molio Svetom Nikoli za ozdravljenje. U znak zahvalnosti za povraćen vid, Dečanski je bogato darivao Baziliku Svetog Nikole u Bariju u kojoj počivaju svetiteljeve mošti. Prekrasna ikona sa likom svetitelja pored koga su naslikani Dečanski i Teodora i danas se nalazi u ovom čuvenom hramu.

Trifora Dečani, Sveti Đorđe

Svaki portal i prozor na dečanskom hramu ima drugačiji klesani ukras. Trifora sa Svetim Đorđem koji ubija aždaju ne ponavlja se na drugim delovima hrama. Foto D. Bosnić za Blago Srbije

Igumani-carski sokolari

Dečani su se 1445. godine našli pod turskom okupacijom pod kojom će ostati sve do početka 20. veka. Iako je izgubio brojne privilegije, pa i mnoga dobra, a pre svega metohe koji pružaju ekonomsku sigurnost, manastir je imao naročit položaj i kod turskih sultana. Brojni fermani izdati Dečanima ukazuju da je osvajač na svoj način cenio tradiciju i nekadašnji značaj ovog svetilišta, pa je manastir oslobođen plaćanja poreza na imanja, a iguman je imao prava na oružanu pratnju kada bi putovao izvan manastirskih zidina. Štaviše, iguman Dečana je imao status spahije i carskog sokolara. Nažalost, ni papiri iz Stambola često nisu mogli da zaštite manastirsko bratstvo i imovinu od lokalnih nasilnika.

Zavetne sveće kneginje Milice

Već prvi naleti turskih osvajača u drugoj polovini 14. veka naneće znatnu štetu mnogobrojnim crkvama na Kosovu, pa i Dečanima. Kneginja Milica Hrebeljanović je kao monahinja posetila 1397. Dečane u pratnji svojih sinova Stefana i Vuka. Tužna zbog lošeg stanja u kome je zatekla manastir, bogato je darovala ovu veliku svetinju, o čemu svedoči povelja koja se i danas čuva u manastirskoj riznici. Pored crkvenih sasuda i drugih skupocenih predmeta, najzanimljiviji kneginjin dar su gotovo dva metra visoke sveće uz koje se nalazi zaveštanje da ih upale oslobodioci Kosova.

©Tamara Ognjević

ARTIS CENTAR

Iz knjige “BLAGO SRBIJE”, Mladinska knjiga, Beograd, 2012

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

3 Responses to DEČANI – Divot-crkva nesrećnog kralja

Leave a Reply to Sloba Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.