Menu
Categories
Дивна Мелоди
DIVNA LJUBOJEVIĆ: Biti svoj u svim uslovima
26/12/2019 ArtRazgovor

Divna Ljubojević, koncert Vitlejemska zvezda, Zadužbina Ilije M. Kolarca, 21. 12. 2019, foto: Teodora Ćirić

 

Rekla je jednom da se uz njene koncerte duša svakog čoveka priseti svog postanja. Glasom i darom koji nosi u sebi zagrlila je planetu. Preko njenih nastupa, pravoslavna muzika stigla je do najneverovatnijih delova sveta, dodirnula i najtvrđa srca. Zato što je tu, među nama, i zato što je naša pre svega, pitanje je da li smo uopšte i svesni te retke sreće, te milosti i poklona koji nam je dat – da budemo savremenici Divne Ljubojević, koja interpretira duhovnu muziku na sasvim poseban način, kojoj je udahnula život i dala joj krila za let u svet.

Podsetićemo i na biografske detalje – Divna Ljubojević, rođena u Beogradu, počela je kao desetogodišnje dete da uči pojanje u pevnici Manastira Vavedenje u Beogradu, uz tadašnju igumaniju mati Agniju. Studirala je muziku na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu, a već sa 19 godina postala najmlađi dirigent najstarijeg hora u Srbiji – Prvog beogradskog pevačkog društva. Početkom devedesetih godina 20. veka, sa prijateljima je osnovala Studio za duhovnu muziku i hor „Melódi“, sa kojim nastupa širom sveta (dosad na preko 700 koncerata) i sa kojim je snimila 25 albuma. Divna Ljubojević je u svetu prepoznata ne samo kao autentičan interpretator duhovne muzike, kulturni misionar i promoter naše tradicije i kulture, već kao neponovljivi umetnički dar zbog koga joj se otvaraju vrata novih i drugačijih angažmana, a ostaće zabeleženo, između ostalog, i da je upravo ona učestvovala u stvaranju prve hologramske opere na svetu. DIVNA LJUBOJEVIĆ bila je inspiracija za temu broja Avant Art Magazina – Pravoslavna muzika.

Vitlejemska zvezda“, koncertna sezona Divne i Meloda, zasijala je prvo u moskovskom Hramu Hrista Spasitelja, obasjala je zatim publiku u Sinagogi u Novom Sadu, a kao krešendo za kraj godine, zablistala u Zadužbini Ilije M. Kolarca u Beogradu, 21. decembra 2019. Božićni repertoar, obogaćen biserima kao što su kompozicije Monahinje Julijane Denisove „Vo Carstvi Tvojem“, „Jako po suhu“, ili dvema verzijama Heruvimske pesme (Denisova i bugarski napev), učinio je da Melodi „zvone“ sa scene, a da publika ostaje bez daha. Već sam početak koncerta, kojim su Divna i Melodi želeli da nas podsete da ove godine proslavljamo 800 godina samostalnosti naše crkve – „Stihira srpskim svetiteljima“, prijatno je iznenadio prisutne u sali. Dlanova usijanih od dugih i srdačnih aplauza, lica preobraženih lepotom večeri, posle tri „bisa“, beogradska publika je izlazila iz „Kolarca“ kao sa hodočašća, noseći sa sobom i u sebi utisnut zauvek ovaj trenutak večnosti.

Divna i Melodi, koncert, Centar “Sava”, 20. 04. 2017, foto: Teodora Ćirić

Divna Ljubojević je za Avant art govorila i pre koncerta u Moskvi, ali smo poželeli da sačekamo i koncert u Beogradu da i o tome ponešto zabeležimo. Mnogo toga ima da nam kaže Divna Ljubojević.  Samo je treba češće pitati i više slušati…

U Rusiji Vas uvek dočekaju kao veoma dragog gosta. Mogli smo preko društvenih mreža da vidimo da je i ovog puta bilo za pamćenje. Šta je Rusija za Vas?

Rusija je uvek, zaista, kao neka carska dvorana. I kad uđete u tu carsku dvoranu, sve je u njoj carsko i neverovatno pristoji muzici kojom se bavim. I uvek je tako u Rusiji, u svakom gradu, u svakoj dvorani. Rusi imaju sačuvan odnos prema pravoslavlju kakav mi nemamo. Rusi se i estetikom stalno trude da to podupru. Imaju razvijen osećaj za to da se ukrašavanjem, dodavanjem, nadogradi nešto što je samo po sebi lepo. I to nikad nije kič. Umeju da naprave hram, da naprave ikonu, da aranžiraju cveće, da slušaju muziku… kao retko koja publika, iskreno, bez ostatka, sa željom da to upiju. Dolaze sa željom da izađu posle koncerta sa nečim utisnutim u sebe. I umeju da pokažu radost više nego ijedna publika. Sa jedne strane, ta želja da ti budu blizu, da te dodirnu, da porazgovaraju, kažu nešto lepo, može da bude i teška nekome ko to ne voli. Ali to ne može da se ne poštuje. I upravo sam pored njih i ja naučila i da prihvatim kompliment, da saslušam sa osmehom, da razumem da to nekome znači, da se ne izmičem, naučila sam da poštujem tuđe utiske i tu hrabrost da priđu i kažu šta žele. Rusija je za mene sada druga kuća. Osećam se u njoj kao kod kuće, na više nivoa. Ne znam da li bih se tako osećala da zaista živim u Rusiji, ne bih verovatno ni mogla, ali svaki put kad dođem se osećam dobro i ne osećam se strancem.

U ovoj koncertnoj sezoni imali smo priliku da čujemo prelepe kompozicije monahinje Julijane (Denisove). Podsetićemo publiku, ona je autor oko 200 kompozicija, osnivač i dirigent hora pri Manastiru Svete Jelisavete u Minsku, jedna izuzetna osoba koja je, kako smo saznali, bila očarana Vašim radom i inspirisana time i sama radi. Jeste li sa njom nekada direktno sarađivali?

Sa mati Julijanom Denisovom nisam direktno sarađivala, nismo pevale zajedno, nisam bila solista u njenom horu. Ali smo se susretale više puta, ne samo u manastiru Svete Jelisavete u Minsku, nego i na Valaamu, gde je ona sa svojim horom nastupala, na brodu gde smo imali probe putujući do Valaama. Jednom je zaista rekla sve što bi želela da mi kaže u smislu poštovanja za način na koji se bavim duhovnom muzikom. Rekla je koliko je inspirisana mojim izvođaštvom i čak je zamolila da uzme nešto od onoga što ja pevam, da bi ona to obradila i naravno, ja sam pristala. Možda smo u saradnji zbog te inspiracije koju ona ima, a sa druge strane, i ja sam oduševljena njenom estetikom oko nekih kompozicija. Negde i vidim tu njenu inspiraciju mojim radom, recimo kompozicija „Jako po suhu“ izgleda kao da je sa mog repertoara, a ona je to uradila. I sad je i mi izvodimo. Njena Heruvika je jako lepa, a naročito „Vo Carstvii Tvoem“ – Blaženstva, kompozicija koja je fantastično uklopljena, bez trunke pretencioznosti, u divnu melodiju Rahmanjinovljevog koncerta, kao da tu pripada. Kao da je taj koncert sve vreme bio tu sa tim tekstom, a pošto klavir ne čita tekst, onda smo slušali samo melodiju.

Divna i Melodi na Valaamu, 2015, foto: Viktor Čedomirov Ljujić

Biti ne samo interpretator, već i istraživač u oblasti duhovne muzike podrazumeva i stalno „otkrivanje“ novih mogućnosti, produbljivanje i napredovanje. Iako i vi imate takozvane „hitove“ koje publika voli i prepoznaje.

– Kad se bavite nečim u šta verujete i volite, naravno da želite u tome da dosegnete što više. Imam i ja nešto što uvek volim da otpevam. To je kao kad se osvajaju nove teritorije, ili kad se penješ na neki vrh. Sam vrh nije bitan, ali je osvajanje vrha to nešto što te vodi. I onda ideš dalje.

Niste nikada razmišljali da živite negde van Srbije?

Ne, i znam da nikad neću živeti na drugom mestu osim u Srbiji. Mogu da idem kao turista, mogu da budem negde i na godinu dana, na nekom školovanju, ili predavanjima, ali život van otadžbine, nikada. Ta rasejavanja naroda znam da su nekada bila opravdana, a nekada, što se mene tiče, i neopravdana. Neki ljudi trpe, a neki i ne mogu da trpe, to je isto neki dar. Jedno je na primer, kad pobegneš od metka, a drugo je kad ode zato što misliš da nemaš dovoljno novca da letuješ. Nikad nisam poželela da odem. Imala sam prilike da živim u inostranstvu. Jer, kako se voli otadžbina, nego tako što živiš u njoj i daješ najbolje od sebe. Danas svi primećuju nešto, pa čujemo kako je „narod grozan“, pa ko je taj narod, ti si taj narod. Budi ti dobar, nisi ništa bolji što primećuješ. To je jedan sindrom samokritičnosti bez pokrića.

Da li smo mi nekako zapušteni, da li smo izgubili sebe?

– Ne znam šta je u stvari sa nama. Kako ko, ljudi koji dolaze na koncerte nisu zapušteni. Nisu. Ali to je određeni krug… Generalno gledano, zaparloženi smo u svemu, u vaspitanju, u obrazovanju. Porodica kao da je umrla. Roditelji, koji kao da ne znaju šta rade, sve je pogrešno nekako… Izgubili smo tu jednu nit koja nas je dugo vodila, tu jednu vertikalu koju nosimo u svom biću, i dok se tome ne vratimo, iskreno, otvoreno i svesni toga ko smo, a jesmo potomci Svetog Save, mi ne možemo nikako krenuti napred.

Šta ste Vi poneli iz porodice?

– Ponela sam velike pakete iz porodice, veliki miraz. I dobar i težak možda za okolinu. Svaka porodica ima nešto što daruje deci, pa deca „peglaju“ to u daljem toku.

Šta Vaš sin „pegla“ od Vas?

Bogami, svašta pegla. Pegla na primer tu stalnu želju za davanjem instrukcija, kako treba, kako je sigurno bolje. A ja sam opet ubeđena, stvarno mislim da znam šta je bolje, ne može me razuveriti, a mislim i da sam objektivna u tome. To je neverovatno. I tako se moj sin u stvari bori sa takvom majkom. Nije to lako. Probam i ja nekad da popustim, racionalizujem šta radim, tražim i savete. Ali na kraju, dobar je. I nije mu ni lako sa ovakvom majkom. Zahtevnom, ali u smislu da ja zahtevam da on uradi ono što je dobro za njega.

To su u stvari zahtevi majke koja brine…

– Pa jeste, ali na kraju mi nije jasno kako smo kao generacija ispali takvi kakvi smo. Na primer, ja nisam rasla u teroru u kući, ali sam vrlo dobro znala šta mogu, a šta ne mogu. I kao roditelj, nisam radila suprotno od mojih roditelja, u smislu, mene su stegli, pa ja prema svom detetu bila popustljiva. Nisam, ali opet nije ispalo tako kao sa mnom. Drugačije je nekako.

Koliko se promenilo vreme?

– Jeste, menja se sve, ali sam pristalica mišljenja da to sa vremenom koje se menja naprosto nije tako. Sve vreme tvrdim da to ne bi trebalo da je tako, da su porodične vrednosti iste. Opet, vreme se menja utoliko što se nameću obaveze kako bi uhvatio korak sa svetom današnjice, tim matriksom u koji se sve ukalupljuje, a koji je u stvari izmišljen. Danas je čovek prinuđen da posrće, kako bi išao u korak, a da bi u stvari šta? – Platio struju koja je besplatna, platio vodu koja je besplatna, platio stanarinu za stan koji je već kupio, platio porez na zemljište koje je već kupio… Da bi kupio hranu, koja i nije hrana. I dok današnji čovek uspe da se okrene za sobom, prošao je život, a on nije ni stigao da udahne, ni da živi od svega toga za čim je prinuđen da juri.

Divna Ljubojević, koncert Vitlejemska zvezda, Zadužbina Ilije M. Kolarca, 21. 12. 2019, foto: Teodora Ćirić

Postalo je jako moderno da se kaže kako je ovaj trenutak u vremenu strašan, grozan, nikad gore. Nikada ne komentarišete, ne kukate, ne žalite se, ni zbog stanja u kulturi… Što bi se reklo – ćutite i radite. To nije lako.

– A šta drugo? Radiš. Otkud je lako? Zar treba da bude lako? Nije mudrost konstatovati da je nešto teško, ili da je loše stanje u nekoj oblasti, velika stvar je videti šta svako od nas može da učini, da makar malo doprinese kako bi se nešto pokrenulo nabolje. Najlakše je sesti pa kukati i nekonstruktivno kritikovati, a ne pokušati da se bilo šta uradi, najpre sa sobom, a onda i prema drugima. Iz godine u godinu, sve češće čujem u komunikaciji poznanika, čak i prisnih prijatelja, jednu lažnu, nepromišljenu reč – uživanje, čak i pri pozdravljanju čujemo to „uživaj“.. Pitanje uživanja je nešto što me zbunjuje, jer šta ta fraza uopšte znači? Ta reč formuliše izbor da pokažeš da ti je nešto lako, jer je sramota da se za nešto boriš, da nešto radiš. Da li je to neka nagrada, te ljudi smatraju da imaju pravo na to uživanje koje podrazumeva da se nema nikakva obaveza… Zašto bi neko imao privilegiju da „uživa“? Zar nije vrhunska potreba čoveka da bude koristan, i da u tome nađe neku svrhu postojanja. Prijatelju, rodu, detetu, bližnjem.

Uspeli ste da ostanete jako privatna osoba, ne previše ni u medijima, ne dozvoljavate, i pored popularnosti koju imate, da se ta granica pređe..

– Ne bih ni mogla drugačije. Samim tim imam i sve što ide uz to. Možda i previše nekih pretpostavljanja i slično, ali ja sam u stvari srećna osoba što sam karijeru, ili da je nazovem nekim poslovnim putem kojim sam išla, ostvarila prvo van granica naše zemlje. Tu dobiješ onda jednu realnu slika o onome čime se baviš, od uslova za rad, preko prostora u kojima pevaš, do publike kojoj pevaš, odnosa ljudi koji se bave organizovanjem koncerata te provenijencije. To je nešto potpuno drugačije, to su ljudi otvorenih očiju, sa ušima koje slušaju šta ćeš da im kažeš da bi trebalo da učine kako bi ti došao kod njih. Nema zaista nikakve veze sa onim kako to ovde funkcioniše. Naglasiću i to da bih volela i da je kod kuće tako isto, pa i bolje. Ali ne znači da ću, zato što možda nije tako, reći kako ne mogu da radim jer sam „navikla“ na bolje. Nisam neko ko se navikava, ako je potrebno ja sam i gerilac, i izviđač. I mogu u svim uslovima da budem ja.

Uostalom, MELODI su nastali u najgorem trenutku…

– Jeste, to je bila 1991-92. godina. A 1993. godine, kad je bilo najgore, mi smo snimili prvu kasetu, još sam ja bila i pred porođajem. A opet, upravo te teške godine, donele su nehotično i nešto što bi se moglo nazvati „mirazom“ za buduću karijeru, za neko buduće vreme, kada se budu otvorile mogućnosti. Mi smo od 1991. do 2000. radili u zemlji, nastupali na festivalima, ali smo tada formirali repertoar, pa je on rastao vremenom, i kad smo od 2000. godine krenuli sa nastupima u inostranstvu, imali smo jedan obiman i ozbiljan muzički „prtljag“ sa sobom.

Od toga se nije živelo?

– Naravno da se od toga nije živelo. Evo, ja sam radila u muzičkoj školi tri godine, muž je tada radio u knjižari, drugi su isto radili i snalazili se. Tada smo izdavali kasete, pa su se te kasete prodavale, onda je izašao prvi disk, pa je to počelo da se prodaje, tako nekako se životarilo. A liturgija se uvek pevala dobrovoljno. A evo, na primer u Rusiji, u kojoj smo često viđeni gosti, svaki pevač koji peva na liturgiji je plaćen. To je način da se crkva oduži nekome ko tu peva, nema veze šta on privatno oseća i zašto je tu – dobije novac za pevanje liturgije. Dirigent u crkvi je plaćen, pevači su plaćeni.

Melodi će uskoro slaviti trideset godina postojanja…

-Da, ja već smišljam svašta. Izaći će nam ploča, to me već dve godine ubeđuju, a lepo je da izađe, pa mislim da će i biti. To je samo jedna u nizu stvari koje razmišljamo da napravimo za taj jubilej… Videćemo.

Lepo bi bilo obeležiti, nije malo trideset godina izdržati u ovom „vremenu sporta i razonode“.

– U vremenu sporta i razonode. Jao, jeste. Ali, kako se sećam, to je nekad bilo simpatično, jer je to bilo jednom nedeljno, u subotu. Dakle, bilo je ograničeno na jednom nedeljno za sport i razonodu. U nekim sam intervjuima to već rekla, ja više ne mogu da čujem ni s od sporta. Da trpim pritisak, da mi skače srce, jer tamo neko zarađuje milione po meču. Da se narod hvali i diči sportom, koji je razonoda i rekreacija, i to tako što sedne ispred televizora i besomučno to prati A o sportu se poslednjih godina stalno govori kao o nečemu što donosi ogroman novac, profite nekim sponzorima… Gde su tu duh i telo?

Da li su Vas nekad pozvali na neki čas muzičkog u školu, ili makar na čas veronauke, da možda deci na neki način približite duhovnu muziku…

– Ne. Tražili su mi samo da u knjigu za šesti razred stave neki primer duhovne muzike, u mom izvođenju. Ali nisu dali nikakve uslove, ništa… Tako da ništa nije ni bilo. A što se škola tiče, ne postoji čak ni organizovano vođenje na koncert, ili vođenje na liturgiju. Jedna učiteljica na primer, povremeno, kad su praznici, dovede decu u Manastir Vavedenje. Ne znam zašto ne bi deca došla organizovano i na koncert, ja bih dala i karte kada bi me pitali. Idu u bioskop, idu na matinee u Narodno pozorište, zašto ne bi došli i na koncert Divne i Meloda. To bi bilo lepo. Ali niko ni da pita…

Da li smo to mi?

Ne, nismo to mi. Ja sam ja. I ne mogu i neću da se poistovetim sa nekima sa kojima nemam ništa zajedničko. Ne volim kad se kaže – pa to smo mi. Jer, nismo. Eto, ja nisam, Vi niste. Nismo.   Možda je njih više, ali ja guram svoje, radiću na tome da ih ne bude više… Više bih volela da se kaže na primer, evo Sveti Sava, njegovo kulturno i duhovno nasleđe, to smo mi, i to 800 godina već traje. I svi naši mučenici iz svih ratova, koji su ginuli za rod, i to smo mi. I naši Nemanjići, i naši obični ljudi koji su vekovima, i pod Turcima, očuvali veru i porodicu, i to smo mi. I da radimo na tome da smo više to nego ovo nešto što se danas nameće kao imperativ trenutka u kome živimo.

Divna Ljubojević, koncert Vitlejemska zvezda, Zadužbina Ilije M. Kolarca, 21. 12. 2019, foto: Teodora Ćirić

Divna, sa 19 godina bili ste dirigent u Prvom beogradskom pevačkom društvu… Na kraju, kako je uopšte do toga i došlo, s obzirom na to da ste tada tek upisali studije na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu?

– Bila sam dirigent u „Mokranjcu“ (pri Hramu Svetog Save), kao zamena mog druga Saše Spasića, koji je bio u vojsci. To je 1989. godina i tada je organizovana prva liturgija pod kupolom Hrama Svetog Save. I na toj liturgiji, na tom prvom sabiranju naroda (setite se, kasnije je krenulo ono sa Vidovdanom, pa devedesete, pa sve redom), pevali su beogradski združeni horovi. Duško Miladinović, koga sam ja poznavala kao devojčica, dok sam odlazila u SANU da pevam kod Mikija (Dimitrija) Stefanovića, trebalo je da diriguje  združenim horovima. I Duško je rekao – A, ne, neću ja da dirigujem, ima ko da diriguje u Hramu Svetog Save. I tako me nesebično stavio u situaciju da dirigujem združenim horovima. Tu su bili i članovi Prvog beogradskog pevačkog društva i tadašnji predsednik Duško Radivojević. I kako su bili u nedostatku dirigenta, jer je tad bilo, kao i uvek kroz istoriju Prvog beogradskog pevačkog društva, nekih skandaloznih otpuštanja dirigenata, bez ili sa pokrićem, on je tu shvatio da bih možda ja mogla da uskočim kod njih. A u međuvremenu, Saša Spasić se vratio u „Mokranjac“,  te sam tako ja došla u PBPD. Ali Prvo beogradsko pevačko društvo je odavno izgubilo prvobitni lik, nije se razvijalo nego samo služilo. Dirigenti nisu imali „odrešene ruke“ da se bave čak ni repertoarom, nego je često ukus nekog muzičkog laika na poziciji bio presudan za izbor kompozicija koje se pevaju. I to ne u okviru Liturgije, već na koncertnim nastupima!  Mogla sam to da guram tako jedno godinu i po dana, i onda sam otišla, u stvari sam se vratila tamo gde sam i počela, a to je Manastir Vavedenje. Tada su uz blagoslov mati igumanije Agnije nastali Melodi. Bilo je i neizvodljivo biti u Sabornoj crkvi i u Vavedenju u isto vreme, a ja sam i volela da se vratim u Vavedenje. I tu sam i danas.

Mislim da Vas dobro opisuje jedna činjenica. Pre svega, to što ste u Vavedenju od detinjstva jeste Vaš lični odnos i lična vera.  Ali znam i da ste u stanju da odete preko pola sveta na neki koncert, da putujete, letite avionom, zamorite se, ali sutradan ste tu, pevate na liturgiji. To je jedno duboko posvećenje.

– Da, ako mi se posreći da stignem, tu sam. Meni je uvek potresno kada čujem kako je neko došao zbog mene u Vavedenje, a dešavalo se da stignu iz dalekih krajeva, iz inostranstva. Zamislite koja je to žrtva doputovati odnekud da bi u nedelju prisustvovao liturgiji baš na tom mestu, kako bi čuo nekoga kako peva. Nemam ja pravo na lični odnos i da li nešto hoću ili neću. Imam još uvek, i volim što to imam – savest. Nema tu biranja mogu li i hoću li. To je to. Kad sam na primer u Slankamenu, što je na pola sata od Beograda, mene grize savest da pomislim ako sam u subotu tamo, a da u nedelju ne dođem u Vavedenje na liturgiju. Da sam daleko, pa ne mogu da dođem, u redu, ali tu na pola sata od Beograda – ne mogu da ne dođem. Ja služim tome.

для текста на русском

Suzana Spasić

"7" Comments
  1. Divan intervju.Respect za umetnicu i hor Melodi. Svugde u svetu faljena i slušana više nego kod nas. Tako je to u zemlji Srbiji. Moja želja je prisutvovati liturgiji u manastiru Vavedenje.Priuštiću to sebi.

  2. Koliko lepote i mudrosti na jednom mestu. Hvala za ovaj predivni intervju. Bravo, Divna, Bog Vas blagoslovio

  3. Retko gde imamo priliku da pročitamo ovakav intervju. Svaka čast gospođi Ljubojević, koja pored bezgraničnog talenta i divnog anđeoskog glasa nalazi za shodno da kaže nešto i nama svima o nama, sa ljubavlju i patriotizmom na najlepši način. Uživala sam čitajući.

  4. svaka reč ovog intervjua je dar nama isto koliko i svaki stih koji Divna otpeva svojim božanskim glasom i sa svojim sjajnim horom. BRAVO, živa bila!

  5. Najdivnija Divna

  6. Divna umetnica, čarobna

  7. Vrhunski intervju

Leave a Reply to Jovana
*