Ignorisanje talenta

DSC_1069

Poslednjeg dana mog boravka, Beograd je pokazao svoje čari… Stiglo je proleće, foto © Ž. Bašić Savić

Bila sam u Beogradu. Juče sam se vratila u Keln. Jutros rano izašla sam sa psom Vasom u dugu šetnju do jezera. Sunce je pohodilo i Keln kao i Beograd poslednjeg dana mog boravka. Ovde je još uvek sve u zimskim, čelično sivim bojama. Dok sam pokušavala da se koncentrišem na „ispitivanje zemljišta i boja“, izoštravale su mi se slike boravka u, em milom, em ljubljenom gradu moje mladosti.

Poslednjeg dana, kada je sunce nemilosrdno osvetljavalo prašinu i oronulost na beogradskim ulicama, kada su se prodavačice iz petnih žila trudile da me svojim neljubaznošću što pre isteraju iz radnje, kad su taksisti pokušavali novim trikovima da izmame neki dinar više, kada se svi svađaju sa vama na ulici, kada više ne prepoznajete ni ljude ni mesta, kada posustanete pod naletom jada, čemera i blatnjave tuge kojom vas obasipaju prijatelji, osetila sam setu što ponovo odlazim iz Beograda. Mada mi se učinilo da ću nakon dugog niza godina uspeti da pobegnem od tog iscrpljujućeg i patetičnog iščekivanja pogleda na Kališ sa Gazele. Malo je nepristojno da, posle toliko godina, za sve nas „koji smo otišli“ taj trenutak uvek iznova znači kupovinu karte za postojanje i disanje.

Predstava "Glad", Kulturni centar Beograda

 “Glad”, Kulturni centar Beograda, “pokušaj iskrenosti” i katarzično iskustvo, foto © Ž. Bašić Savić

Tek tog poslednjeg dana, dakle, Beograd je pokazao svoje čari. U večer ranu, pod satom iliti pored Konja, ili ispred zgrade u kojoj sam prohodala na sceni, ušunjalo se proleće. Ulične lampe su lile na uglu svetlost crvenkasto žutu, stotine mladih, neobuzdanih pogleda i pokreta, zaposelo je ulice. Mirisalo je na moja sećanja. I znala sam da ću opet željno čekati da pređem preko mosta pogledom tražeći poznati kadar…

Dok gacam sa Vasom po kelnskom jutarnjem blatu, jer kišilo je poslednjih dana, kažu, sevaju mi fotke prisećanja na predstavu „Glad“ koju sam gledala u Kulturnom centru Beograda. Autori su već na ulazu zalepili upozorenje da je njihovo ostvarenje „pokušaj iskrenosti“ – ništa više ni manje od toga. Katarzično veče sa kojeg sam pobegla sve strahujući da ću zaridati na sav glas, što mojim godinama, kao ni mnogo štošta drugo, nije više primereno. Stalno mislim na famoznu Mirjanu Karanović i njenu hrabru i bespogovornu bitku sa samom sobom i svima oko sebe. Mislim na Hristinu Popović koja je za mene naj-čudastvenija pojava na beogradskoj sceni. Uvek se izdvaja tako što se čini kao da ona ništa posebno ne radi, samo se pojavi i svojim prisustvom vas natera da je gledate. Gledate, gledate i volite. Upečatljiva i sve ženstvenija Aleksandra Janković svojim „ribarskim“ glasom vas tera da razmišljate o njoj. Branko Cvejić sve češće igra u predstavama nekih mladih talentovanih ljudi koji osvajaju neku novu osećajnost na beogradskim scenama i uklapa se veoma dobro. Sada veruje mladima. Poput Milana Marića i Jovane Gavrilović, koji igraju u ovoj predstavi, i koji su dirljivo dobri. „Talenat“ Vlada Aleksić poentira time što odustaje od iskrenosti. A meni se čini da je morao da baci maramicu u lice toj pomalo blaziranoj publici, koja je te večeri gledala sjajnu predstavu. 

Sonja Vukicevic

Vesela, šarena, neponovljiva čarobnica Sonja Vukićević, foto © Ž. Bašić Savić

Gledala sam i „Gospođu ministarku“ sa Goranom Jevtićem-Gondžom u glavnoj ulozi. Bajka je počela pre nego što se „zavesa otvorila“. Malo pozorište je gomilu, većinom ženske publike koja je pobegla sa ulica po kojima je tih dana divljala i ujedala košava, dočekalo sa vrelom salom. Pre početka predstave ustade neka imperativna žena iz prvog reda i upravljačem ugasi najveću klimu koju sam videla ikada. Potom se lepo okrenu i dođe do zida gde pritiskom na najobičniji prekidač ugasi svetlo u sali. Kao da je ušla u špajz, uzela kiselu papriku i uredno ugasila svetlo za sobom. Kada sam videla pirotske ćilime i čula kolce na početku predstavljenija, bila sam spremna na još jedno od nebrojenih razočaranja u begradskim pozorištima. Ali tad sa pojavio genijalni čovek zvani Gondža. Moje mišljenje je da Beograd takvog glumca imao nije. Toliko je drukčiji. U nekoj od večeri potom, jedna prijateljica mojih prijatelja dala je izjaviti da ništa tako grozno gledala nije i da je Gondža loš. Jadni glumci. Pitah zašto tako misli, a ona reče da je… predvidljiv. A ja mislim da je potpuno nepredvidljiv. I da je upravo zato sjajan. Nikada nisam videla glumca koji dva sata (valjda toliko), iz sekunda u sekund menja ritam igre, uloge, ličnog stava, duhovitosti, raspoloženja, načina igre, glumačkih „instrumenata“, a da pri tom ne posustaje nijednog jedinog trenutka. Sve mi je bilo jasno kada mi je u razgovoru posle predstave taj čudotvorac rekao da je njemu Nušić jasan i da je to sve jednostavno. Naravno da je jednostavno kad znaš! Nije jednostavno što je taj umetnik izgovorio rečenicu da ga neka pozorišta beogradska neće u svojim redovima!

To mi je objasnila moja omiljena čarobnica Sonja Vukićević koja kaže da Beograd danas, na pojavu talenta u svojoj sredini, reaguje opasnim oružjem koje se zove ignorisanje. Tako se protivnici najlakše sapletu. Ja bih Sonju Vukićević najradije uokvirila i nosila je sa sobom kud god da krenem. Onako veselu, glasnu, šarenu, sa uzdignutim rukama, sa šuškanjem, sa crnogorskim čojstvom i junaštvom, sa polomljenim rukama i kukovima. Sa jasnim i brzim mislima… Nju treba zaštititi kao nacionalno blago. Ljuta je Sonja na političare i na stanje u srpskoj kulturi i politici. Razgovarale smo za naš magazin, uskoro ćete čitati zašto se ljuti.

vajar Stanisavljevic

U ateljeu Milana Stanisavljevića, foto © Ž. Bašić Savić

Ne mirišem politiku nimalo, mada me politika hranila dugih dvadeset godina koliko sam radila u Dojče veleu u Kelnu. Meni sama reč politika liči na psovku. Jebi ga. Sećam se da sam se pre nekog vremena baš u Beogradu trgla kada je jedna moja mlađa poznanica (i to ne bez pola kile ponosa u glasu) izjavila: „Ja sam političarka“. Čuj, političarka. Ćuti, sestro, da te neko ne čuje. Ja bih političare u Srbiji govnjivom motkom razjurila. Pa ponovo od početka, od prvog razreda osnovne… Međutim, u Beogradu ovih dana niko ni o čemu drugom ne govori nego o izborima i političarima. Koji prave gafove neviđene, svađajući se, lažući i kradući… Ništa, ostaviću tu reč i tu profesiju među psovkama.

Milan Stanisavljević, pored svog dela,

Milan Stanisavljević, pored svog dela, foto © Ž. Bašić Savić

Psovkom bih najradije počela priču o Milanu Stanisavljeviću, vajaru, mom prijatelju koga sam takođe posetila. Nisam sigurna da sam u stanju rečima da dočaram čarobnu auru koja obavija tog umetnika. Ni jad i bedu u koju ga je život doveo. Čoveka koji pravi skulpture tonu teške su iz Knez Mihajlove, kada su rušili Sebastijan, smestili na 18 sprat solitera u kome sam nekada i ja živela. Ne daju mu da radi, da diše, da stvara, da živi, a on nas dočekuje veseo, vrcav, dobar, bistar, mudar, okružen svojim genijalnim delima. Ispod velikog suncobrana koji ga štiti od krova koji nemilosrdno prokišnjava, on je postavio ležaljku i kaže da je to njegovo more!!! Služi nas kajmakom i njegovom rukom umešenim hlebom. I dve posude za so, mušku i žensku, sam je napravio. I stolice i stolove… Esnaf ga, što bi rekla Sonja, maestralno ignoriše. Rat ga je odvojio od inostranih kupaca, na izložbe preko granice ne može. Pre nekoliko godina dobio je nagradu u Egiptu, pa podigao kredit da ode i preuzme je. Kredit još plaća, za leba nema… Mora da sam ja ipak prostakuša neka, mnogo puta mi je za vreme posete ovom umetniku pala na pamet ona govnjiva motka! Razgovor sa Milanom čitaćete uskoro u našem magazinu.

Naš drug G. nas je po najvećoj košavi, dok su se nesimpatični političari pred kamerama bacali po snegu, vodio u Sremske Karlovce da kupimo rujna vina. Bio je to povratak u neki drugi, prohujali vek. Svakog dana bih išla u Sremske Karlovce! Zato što su mi oči neprestano letele od zgrade na drvo, od izloga do pejzaža, od arhitekture do neba. Lepo vino se pravi u tom gradu. U nekim svevremenskim vinarijama koje već generacijama idu sa oca na sina. Tradicija, prošlo vreme, starine, poštovanje… Postoji u tom gradiću i Muzej kuglofa. Tako se zove radnjica odevena u odoru naših staramajki, čija vlasnica je potomak Nemaca koji govore nemački, ali ona ni da zucne. Lepa, velika žena. I pravi neke kolače koji mirišu na detinjstvo i naše bake.

Muzej kuglofa

Muzej kuglofa, Sremski Karlovci, foto © Ž. Bašić Savić

Ima i u Beogradu jedno mesto gde se može piti rujno vino, a da vas ne šamara neka strujevita muzika ili još gore, kurčeviti gosti. Redovni posetioci se kunu da taj bar ima najlepšu baštu na svetu. Monk`s bar! U kome takođe važe neka druga pravila koja nisu in, gde uvek možete sresti nekog svog, gde se sluša super muzika, gde gazda stalno vrti glavom, što je kod njega izraz radosti i gostoprimstva, gde se gosti kunu u to mesto kao da su, ne daj Bože, neki sektaši… Videla sam na tom mestu ovoga puta mnogo svojih prijatelja. I čini mi se da su nekako posustali, da im nije dobro, da su siromašni, da im ne daju da rade, da nemaju posla… Platu, penzije… Političare koji vode lošu politiku i dovode ljude u takvo stanje treba tući tri puta dnevno i ne dati im da jedu. I zabraniti da izađu iz kuće. A kamoli da se neprimereno bacaju po snegu. Ili drže predizborne govore u preskupim predizbornim kampanjama. Kampanju im po glavi!

Monks Bar

Razgovor ugodni u “Monk’s baru”, Beograd, foto © Ž. Bašić Savić

Videla sam decu i unuke mojih beogradskih prijatelja. Čula sam pesmu koje je napisala H. koja me je obradovala jako. Jer su beogradska deca i dalje maštovita, posebna i nadarena, mada im ne daju da normalno žive, rastu i nepreduju. Ćerka mojih prijatelja A. je za vreme naše posete sa drugaricom svirala bubnjeve. Mali devojčurak, veliki bubnjevi i ja kojoj se u glavi stalno vijorila misao: „Dobro je, dolazi nova generacija sa novom osećajnošću.“

Samo mi ne menjajte onaj pogled ulevo sa Gazele.

Željka Bašić-Savić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Ignorisanje talenta

Leave a Reply to goran bukilic Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.