Ivan Tasovac: Slovo o Vuku

Ivan Tasovac, ministar

Ministar kulture i informisanja Republike Srbije Ivan Tasovac, fotografija preuzeta sa tviter profila

Slovo o Vuku – Obraćanje ministra kulture i informisanja Ivana Tasovca na Međunarodnom naučnom skupu „Vuk Stefanović Karadžić“ u SANU, 5. decembra 2014.

 Kada je baron Šiling 1819. godine u Petrogradu predstavio Vuka Stefanovića Karadžića kao autora čuvenog „Srpskog rječnika“ Konstantinu Konstantinoviču Rodofinikinu, ovaj ruski diplomata se naglas upitao kome je uopšte potreban takav rečnik. A onda je odmah, s podsmehom dodao: „Ali opet može biti od potrebe: kad nestane Srba da se zna kakijem su jezikom govorili.“

Dva veka kasnije, Srbi i dalje postoje. Pitam se, međutim, kako bi Vuk reagovao da može kojim čudom iz nekog prikrajka da posmatra ovaj naš današnji skup. Da li bi mu i koliko skočio krvni pritisak da je primoran da sliša „kakijem jezikom“ govori ministar kulture i informisanja Republike Srbije u Svečanoj sali Srpske akademije nauka i umetnosti – s obzirom na to da se reči ministar, kultura, informisanje, republika, sala, akademija, pa čak ni umetnost ne pojavljuju u njegovom rečniku ni jedan jedini put? Koliko bi nas razumeo i koliko bi nas uopšte uzeo za ozbiljno?

Da li bi nas posmatrao očinski, sa simpatijama, kao decu koja su se zaigrala i počela da „govore koješta“, ili kao skup najobičnijih badavadžija, čorboloka, izjelica i pločadžija? Da li bi u nama video neznadoše, nehteše i nemogoše? Ili fićfiriće, kicoše i vrkoče koji vrludaju kroz život bez jasne vizije i cilja i sa mnogo manje snage i odlučnosti nego što je on to činio?

Vukova jezička revolucija je u biti preobrazila srpsku kulturu. Uzevši narodni govor kao model za standardni književni jezik, Vuk je radikalno izmenio naš pogled na sebe same, na našu istoriju, na naše poimanje nacionalnog identiteta i na naše shvatanje kulturnih vrednosti. Njegova jezička revolucija je bila sve samo ne plišana: u sukobu sa književnom tradicijom, crkvenim vlastima i intelektualnom elitom, Vuk nije bio ni  mek ni nežan. Istini za volju, to nisu bili ni njegovi protivnici, koji su za „Srpski rječnik“ govorili da je „sasvim gadan, ružan, smrdljiv, bestidan, beščastan, sramotan, neslan, soblaznitelan, budalkast, lud i bezobrazan kakogod i njegov slavni spisatelj.“

Vuk Karadzic 1816.

Pavel Đurković – Portret Vuka Stefanovića Karadžića, 1816.

Vuk je bio revolucionar, a revolucije su po definiciji i nasilne i bolne.

Ono što mene i dan-danas najviše zadivljuje jeste činjenica da je Vuk svu svoju energiju, znanje, upornost i talenat usmerio na istraživanje i potvrđivanje lokalnih i nacionalnih specifičnosti. A da je upravo zahvaljujući tom samoposmatranju i samootkrivanju srpska kultura u 19. veku napravila svoj prvi i verovatno najznačajniji prodor u Evropu.

Nas danas od Vuka deli mnogo toga: jezik kojim govorimo je drugačiji, apstraktniji, internacionalniji od onog koji nam je on ostavio u amanet. Između nas i Vukovog vremena odigrao se čitav niz istorijskih događaja, ratova, lomova i katastrofa, koji su ostavili duboke tragove u našem društvu. Promene se i danas dešavaju svuda oko nas. Svakog dana smo svedoci kako razvoj savremenih tehnologija menja iz korena način na koji opštimo jedni sa drugima i način na koji pristupamo sopstvenom kulturnom nasleđu.

Jedno je sigurno: mi ne možemo niti ćemo ikada moći da govorimo isto onako kako je to činio Vuk. Točak istorije se kreće samo u jednom pravcu. Nemoguće je – i besmisleno – pokušati da vratimo vreme unazad. Ali zato, bez obzira na sve promene i sva naša preobraženja, mi ćemo u Vuku uvek moći da pronađemo inspiraciju za to kako se grade i utvrđuju mostovi prema Evropi uz puno uvažavanje naše sopstvene kulturne specifike.

Nisam siguran, međutim, da smo se u 21. veku još uvek na pravi način odužili Vuku. Verujem da srpska kultura i nauka mogu da učine još puno toga da se Vukovo delo i snaga Vukovog jezika učine dostupnijim i razumljivijim današnjim generacijama. Uveren sam da Vukovo delo – kao i celokupno kulturno nasleđe – mora nastaviti da živi i u digitalnom obliku, u biblioteci bez zidova, i u kulturnom prostoru bez granica. Ako kao društvo ne uložimo ozbiljan napor da budemo punopravni članovi evropske i svetske digitalne kulturne zajednice, osudićemo sebe na nevidljivost, anonimnost i zaborav. Vuk nam to nikad ne bi oprostio.

Da je kojim slučajem on danas ovde sa nama, ubeđen sam da bi zapravo prema meni bio najoštriji. Verovatno bi pomislio: „Ovaj bunca kao baba u bolesti.“ A onda bi po svoj prilici samo odmahnuo rukom i rekao: „Id’ odatle, sovo bućoglava.“

A ja bih njegov savet – poslušao.

Ivan Tasovac

Ministar kulture i informisanja

Republike Srbije

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Ivan Tasovac: Slovo o Vuku

Leave a Reply to Ћирилица Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.