Menu
Categories
Havana, Cuba
Kuba: Daikiri, kuba libre i Papa Hemingvej
29/03/2013 ArtFeljton

 Srbija i KubaPovodom 70 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa između Republike Srbije i Republike Kube, u Amfiteatru Narodne biblioteke Srbije održano je veče kubanske književnosti. Silvija Monros Stojaković prenosi nam svoje viđenje Kube, posebnog ostrva, rajskih plaža, veselog naroda, a i potpuno autohtonog književnog stvaralaštva. 

 

Daikiri, kuba libre i Papa Hemingvej

Piše: Silvija Monros-Stojaković

Hemingvej, 1950

Ernest Hemingvej u brodiću Pilar, 1950.

cuba libre

koktel kuba libre

Da počnemo od sredine naslova, pošto je više puta već rečeno da kubanska književnost kod nas u celini nije dovoljno poznata. Dakle, „kuba libre“, što u prevodu na srpski znači slobodna Kuba, jeste naziv koktela koji se pravi od ruma. Rum, bilo tamni bilo svetli, pravi se od šećerne trske. Sve dok Evropa i ostatak sveta nisu stali na šećernu repu – onda kada je „ostatak sveta“ bilo sve što nije Evropa – Kuba je bila glavni svetski snabdevač šećerom. Sudbina robova koji su tada obrađivali trščana polja bila je, međutim, gorka. Sunarodnici nekadašnjih trgovaca robljem nisu ni sami bili upoznati sa poslovima svojih predaka, sve dok se u književnosti novijih španskih autora nije otklopila tema isprepletenih sudbina. Bilo je o tome reči i povodom knjige „Oči uragana“ Berte Sere Mansanare. Kad je za kulturnu rubriku jednog drugog domaćeg lista napravljen intervju sa kubanskom književnicom nastanjenom u Parizu prilikom njenog dolaska u Beograd, i kad joj je konačni tekst pod naslovom „Kuba libre“ podnet na autorizaciju, Soe Valdes je samo uzviknula: „Sve je lepo i krasno, samo Kuba nije slobodna!“

Takvom stavu se svakako suprotstavlja glavni junak takođe prikazivanog romana Pedra Huana Gutjeresa „Tropske životinje“, jer nakon višemesečnog studijskog boravka u sređenoj Švedskoj, koja inače oličava vrhunac demokratije na delu, jedva čeka da se vrati u svoju havansku gajbu, gde ako povuče lanac vodokotlića, ima cela zgrada da popuca.

HEmingvej, Kuba

Floridita, Kuba, foto: Frederic Schmalzbauer,

Tek, daikiri je koktel koji se takođe pravi od ruma, ali tek sad nećemo da se vraćamo na početak. Ionako se duž Ulice Obispo u staroj, kolonijalnoj i uprkos svemu izuzetno čistoj i nadasve bezbednoj Havani, svaka druga kafanica hvali kako je Ernest Hemingvej upravo tamo izmislio još neki koktel. Za to vreme se peva i igra i na ulici, a svi su nasmejani, ljubazni, po prirodi umiljati…

Pilar, Hemingvej

Pilar, brodić Ernesta Hemnigveja, foto psmithson, via flickr

Hemingvej, pak, voleo je život na žešći način. Išao je u lov, u rat, na koride. Utapao se u piću; menjao žene; voleo mačke; grobljanca pravio za svoje pse; čudom se spašavao sa smrskanih kola ili srušenih aviona. I svuda nosio svoju malu pisaću mašinu.

 Ta pisaća mašina može danas da se vidi, doduše kroz prozor, spolja, u njegovoj kući u Kohimaru, nadomak Havane. Vide se tamo i preparirane glave lovačkih trofeja i ležaljke na kojima se odmarao. Pisao je prvenstveno stojeći, i to bos.

Giljen, Kuba

Nikolas Giljen

Na Kubu, koju je Nikolas Giljen, kubanski pesnik čistog treptaja samog zvuka označio kao guštera na karipskom suncu, Hemingvej je, sa sve izveštavanjem sa španskog ratišta u vreme Građanskog rata, pohodima Kilimandžaru ili/i pokretnim praznovanjem u Parizu ili Veneciji, dolazio i pre i posle pobede Kastrove revolucije, i u njoj je proveo više od dvadeset godina. Rado je odsedao u havanskom hotelu „Ambos Mundos“, u čijoj je sobi 551 napisao prva poglavlja svog čuvenog romana “Za kim zvona zvone“; na rascvetanom imanju „Finka Vihija“ u Kohimaru vidi se i brodić „Pilar“ kojim je Papa išao u lov na sabljarke.

Finca La Vigía , photo eunheui, via flickr

Finca La Vigía , photo eunheui, via flickr

Kubanski ribar Gregorio Fuentes, poreklom sa Kanarskih ostrva, postao je prvi oficir „Pilara“ kada je jedna Papina ljubavnica otpustila Karlosa Gutijeresa, dodatašnjeg oficira, u nastupu besa zbog Papine veze sa još jednom ljubavnicom. Smatra se da su Gregorio i Karlos poslužili Papi za lik starca Santijaga u romanu „Starac i more“, koji će 1954. autoru doneti Nobelovu nagradu za književnost. Gregorio, rođen 1897, dakle, dve godine pre Hemingveja, pošto je bio nepismen, nikad nije pročitao roman, ali je poživeo sto pet godina, do januara 2002. Tako se zaista pretvorio u sopstveni lik, dok je Santijagov autor počinio samoubistvo u svojoj šezdesetdrugoj godini, kada je shvatio da mu zdravlje više neće pratiti nemire duha.

 Papa Hemingvej nije otišao ni na dodelu nagrade. Poslao je svoju besedu. U njoj je rekao: „Pisanje je, u najboljem sličaju, samotnjački život. Književničke organizacije prikrivaju pišćevu usamljenost, ali sumnjam da poboljšavaju pišćevo pisanje. Pisac izrasta u javnu veličinu u meri u kojoj krnji tu samoću a često i sopstveni rad. Jer on svoj posao radi u toj samoći i, ako je dovoljno dobar pisac, mora da se suoči sa većmošću, ili sa njenim odsustvom, svakog bogovetnog dana“.

Jose MArti, Havana, Revolucion

Trg Revolucije, Havana, sa spomenikom Hoseu Martiju

Poglavar rimokatoličke crkve je 2012. godine posetio Kubu i tom posetom je još jednom ostvaren vrhunac diplomatskog umeća, s obzirom na to da u toj zemlji monokulturne privrede (šećerna trska, rekosmo) i nestvarne raznolikosti predela (Trinidad, Vinjales, Kajo Largo i crnoglavi pelikani, zelene kornjače i fluorescentne ribice koje se i same smeju) marksizam zvanična vera, pri čemu znatan postotak devetomilionskog stanovništva – čiji je najveći deo rođen posle Revolucije 1959 – i dalje veruje u Babalua, Ošunu i druga  božanstva koja su pripadnici Joruba naroda iz Zapadne Afrike poneli sa sobom u Novi svet, na to ostvro na čijem se kopnu Kolumbo prvi put iskrcao dok je još mislio da je pronašao nov put za Indiju.

Papa Benedikt XVI obratio se kubanskom narodu na havanskom Trgu revolucije. Trg je okružen džinovskim portretima slavnih revolucionara, pre svega Čea, ispod kojeg je, isto od gvožđa, izlivena njegova rečenica „Hasta la victoria, siempre“. Kubanskom narodu ovaj Papa je poručio da sačuva svoju vedrinu, da mu niko i ništa ne oduzme radost življenja, tako svojstvene kubanskom biću. Iznad Trga izdiže se memorijalni obelisk, visok 109 metara, u čast velikog kubanskog slobodara i pesnika Hosea Martija (1853-1895) koji u opštepoznatoj pesmi „Guantanamera“ kaže: „Iskren čovek sam ja, otuda gde palme rastu, a pre smrti ja želim ove stihove da iz duše posejem“.

Silvija Monros-Stojaković

Čitajte jošKontinent književnosti >>
Leave a Reply
*