Leonid Šejka: Predmeti Olje Ivanjicki

Olja i Sejka, Body Art

Olja Ivanjicki i Leonid Šejka, Body Art, 1966.

U početku, bilo je jedno otkriće duše. Ono se pokazalo kao čin otvoren u sebi, zatvoren za druge. Čin je tražio svoje otelotvorenje, svoju materijalizaciju. I tako su nastali Oljini objekti. Ali, stvoreni, oni su tražili produžetak čina, produžetak stvaranja, to su tražili jer su bili u stanju da oblikuju i ispune jedan život bogat i neiscrpan, bili su u stanju, a ostali su, sticajem prilika, samo deo tog obogaćenog, potpunog života, ili još tačnije: put ka njemu. A to je mnogo! Gde se završava skulptura i slikarstvo, a počinje filozofija, još više, gde počinje život? Neka nam to objasne kritičari i formalisti. Olja zna ovo: početak i kraj se sustižu, a bitno je: živeti i usavršavati život, a ne samo saopštavati ovo ili ono, jer svako čiji život bude približan ovome, u ovim predmetima će naći svoja nova i neočekivana sredstva. Pa pokušajmo da opišemo fizičku istoriju rođenja jednog takvog predmeta, te čudne tvorevine, ali kojoj bizarnost nikako nije cilj. Bila je jedna hrpa stvari, bačenih, nepotrebnih, rastavljenih (zar je to poreklo nedostojno!). Ruka upravljena nekom svešću ih razastire po ravnoj površini stola, ona iz te gomile bezobličnog odabere jedan komad, i on postaje uzrok stvaranja novog komada sačinjenog od više njih, koji će nekom fatalnošću (oprostite za izraz) biti stvoreni da se povežu svojim metalnim sponama da tačno odgovaraju i da se uklapaju jedan u drugi i da opet iz svega toga izađe smisao. I zato je broj ovakvih predmeta ograničen, jer se takva podudaranja ne događaju uvek po želji, i zato je on neponovljiv unikat, variranja su nemoguća, to je potpuno antiteza Vazarelijevoj kinetičkoj plastici. Ali, evo ključnog momenta: svet je naseljen jednim novim predmetom,  nepotrebnim a ipak neophodnim, jer evo u čemu je razlika: delo je stvoreno, a nastaje, ne primanje, nego dalje stvaranje – život. Stvoreno je jedno biće, i dosta! Šta još? Svet je izmenjen za jednu malu, ali značajnu lamelu, rođeno je novo telo, kosmičko telo.

Olja i Šejka, Novogodišnja fotografija, 1960.

Olja i Šejka, Novogodišnja fotografija, 1960.

Olji je već odavno jasno – nov oblik ne može da se pronađe, svi oblici su pronađeni, ali može da se pronađe nov smisao oblika. Nijedna umetnost više nego savremena nije bila raznovrsnija u oblicima, ali smislom nije bogatija od prethodnih, naprotiv.

Jedan isti, stari oblik, kada dobije nov smisao, postaje nov oblik, i svi zakoni forme su zadovoljeni. I to traženje smisla (novog ili starog, zaboravljenog, koji je toliko jak da je uvek nov) nateralo je Olju na odricanje od lakih i mogućih puteva stvaranja koji su joj bili pristupačni jer poseduje izuzetan talenat. Ali, ona zna da talenat još nije dovoljan, treba sav život posvetiti usavršavanju, traženju neispitanog. Je li to smelost ili nužnost? I jedno i drugo. I ona se tome posvetila, a ovi predmeti, iako su samo jedan deo njene delatnosti, ukazuju nam da ona ne želi da draži naša čula efektnim „dramatičnim“ oblicima, jer su, uzgred rečeno, naša čula otupela na te oblike, već ona hoće da uputi sebe i nas na nova stanja svesti i duha, stanja koncentracije, razmišljanja, stanja ritualne igre u jednoj kulturi koja tek nastaje.

 LEONID ŠEJKA

Iz prvog broja časopisa MEDIALA, 1958. 

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.