Menu
Categories
Milan Đ. Milićević: Karađorđe Petrović 1- Od detinjstva do Crvene jaruge
02/12/2017 ArtFeljton
Milan Đ. Milićević, Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda, 1888.

Milan Đ. Milićević, Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda, 1888.

KARAĐORĐE PETROVIĆ rodio se 1752. godine, u selu Viševcima, pod peticom planine Golubice, na desnoj strani reke Rače. Ocu mu je bilo ime Petar, a zvali su ga najviše Petronije; majci mu pak bilo je ime Marica. Oboje su bili umrla sirotinja.

Iz Viševaca Petar se docnije preseli u Žabare. Tu je selo nekoliko godina za njega plaćalo danak. Najposle se to selu dosadi, te mu kmet žabarski, Radivoje Stanković, zapali onu veselu na sohama kućicu; i on se odseli u Baničinu, da čuva košnice nekom Fazlibaši, Turčinu iz Palanke.

Đorđe, dok je bio dete, kažu da je najvoleo graditi od zove pucaljke i puške, i gađati iz njih. Da samo dvoje dece ima u svome selu, veljaše pokojni Jokić po kazivanju Đorđeve majke, skupilo bi se i njih dvoje oko Đorđa da se igraju s njime.

Kad je Petar stao u službu kod Fazlibaše da mu čuva košnice, Đorđe je već bio šiparac. Fazlibaša uzme i njega za seiza svojim konjima. Fazlibaša je bio veliki “kesedžija”, ili lupež. On je mnoge Turke putnike poubijao. U taj njegov rad ušao je, kroz kratko vreme, i nehotice i Đorđe. Ali se to propta i Turci počnu zuckati da to čini “ono Vlaše kod Fazlibaše”, jer na ovoga Turci nisu hteli ni smeli javno to kazivati. Da se skloni od te sumnje, Đorđe iziđe od svoga gazde Turčina i pređe u selo Zagoricu, zajedno sa ocem i majkom. Živeći tu, zamiluje devojku Jelenu iz sela Masloševa, oženi se njome, i s njom je posle živeo do smrti.

Srpsko seosko domaćinstvo u 19. veku

Srpsko seosko domaćinstvo u 19. veku

Đorđe je imao nekoliko koza i nekoliko brava svinja. Jednom ih je čuvao pod visom, na kragujevačkom drumu. Svinje su mu pasle pokraj puta, a on je sedeći u lugu, šarao jednu preslicu. Drumom udari Turčin na konju, i za njim je išao hrt i tri kera. Kerovi nalaju na svinje, a svinje se zgrokću na njih. Turčin potegne iz pištolja i ubije jedno svinjče, pa nanovo natutka kerove na svinje. Svinje su se izmicale od kerova, a sve bliže se primicale k Đorđu. Za njima su natrčavali kerovi. Đorđe ostavi preslicu koju je šarao, potegne iz puške i ubije jednog kera. Ker: kavi, kavi, kavi, te pred gazdu i padne i – krepa! Turčin se sad naljuti, pa se vrati i stane nemilice tući svinje. Đorđe, videvši to, ostavi i preslicu i svinje, strči dole na ćupriju i zasedne, s ove strane reke, za jedan klen. Turčin naiđe. Taman konj stupi prednjim nogama s ćuprije na zemlju, a Đorđe opali i aga se stropošta. On ga, brže bolje, svuče pod ćupriju, pa otrči malko niže u vodenicu Panteliji Vodeničareviću i kaže mu što je učinio. Pantelija mu da mericu žita da odmah namami svinje, da onu krv preriškaju, a drugo sve da sakrije kud zna. Đorđe tako i učini: Turčina iseče na komade, pa spusti ozgo u jedan šupalj grm, a oružje, odelo i konja odvede Fazlibaši u Palanku. Đorđe je znao da je ovaj Turčin pravi lupež, pa se zato nije ni bojao da će ga izdati, nego mu kaže sve što je učinio. Đorđe i ostane u Palanci neko vreme, pa se posle opet vrati u Zagoricu kući.

Međutim se učesta govor o tom ubistvu i Đorđe se poboji da ga Turci ne uhvate. Zato se spremi da beži u Nemačku sa svom svojom porodicom i jednim pobratimom. Krenu se, dakle, i dođu do između sela Lisovića i Guberevaca u beogradskom okrugu. Ovde se starac Petar, otac Đorđev, nešto pokaje i ne htedne ići dalje, već nagne da se vrati natrag.

Svi se nađu u čudu.

Ako se on vrati i kaže, potera će za njima onaj čas, ljudi će izginuti, a žene i deca otići će u ropstvo! Svi navale moliti starca da pođe sa njima bar do Save, dok oni pređu na onu drugu stranu, pa posle nek ide kud mu je volja.

Petar ne htene ni to, nego nagne da ide u svoj zavičaj.

– Ubite ga – rekne najposle Marica, mati Karađorđeva: – Sva grehota na moju dušu! Volim za njega jednog odgovarati Bogu, nego da ove ovolike porobe Turci.

Đorđe pogleda u svoga pobratima Iliju N, koji potegne iz pištolja i oca Đorđeva ubije na mestu. Posle su ga zatrpali tu u nekoj Crvenoj jaruzi![1]

nastaviće se….

Milan Đ. Milićević

_______________________________

[1] Bivši, jednom, u lovu sa Petrom Jokićem, Đorđe rekne: – Petre, vidiš li onu crvenu jarugu?

– Vidim, odgovori Jokić.

– Onde je zakopan moj otac! – Više ni reči nije on rekao Petru, niti Petar njemu. Tako priča sam Jokić.

Čitajte jošMilan Đ. Milićević: Karađorđe Petrović 2 – Crni i nebeli Đorđe >>
Leave a Reply
*