Ekskluzivno: Sonja Vukićević – Oni mene vole, ali me ne žele

Sonja Vukićević

Sonja Vukićević, foto © Goran Musić

EKSKLUZIVNO ZA AAM:

Sonja Vukićević, koreograf, balerina, reditelj, glumica,  umetnica koja neumorno iznenađuje publiku i kritiku. Ništa je ne zaustavlja u radu, ni penzija, ni povrede, ni nepravde. Avangardna umetnica, ostavlja nas bez daha i svojom jedinstvenom pojavom i neumornim radom i vrhunskom estetikom i senzibilitetom koji nam prenosi. Za Avant Art Magazin sa Sonjom Vukićević razgovarala je Željka Bašić-Savić.

Autor fotografija: Goran Musić

Sonja, o čemu razmišljaš ovih dana?

– Ne samo ovih dana, nego već neko vreme, razmišljam da sam u suštini izgubila državu. Onda sam se pitala kako sam je izgubila. Tako što su me rasparčavali do najmanjeg kantona, da smo se razišli do potpunih kantona, a da to nije samo teorija o raspadu Jugoslavije, da ona nestane, nego je to u suštini jesen, proleće, zima raznih država. Sve su nazvali plemenitim, kao ovo sad dole na Bliskom Istoku, to je proleće, arapsko proleće, milosrdni anđeli… A svi ćemo na kraju završiti kod Arhangela Gavrila.

Razmišljam kako više ne funkcionišem u ovoj ne-misli od ne-države i ne-svetske upraviteljske vlasti. To je moje lično stanje.

A reci mi, šta si radila u poslednje vreme?

DSC_5499Upravo radim predstavu sa Dinom Mustafićem, „Mali mi je ovaj grob“, po tekstu Biljane Srbljanović. Internacionalna grupa koja radi ovu predstavu.

A pre toga radila si predstavu „Glad??

– Da, radila sam „Glad“ u Kulturnom centru Beograda. 

Na koji način si ti uspela da opstaneš a da se ne uprljaš na sceni Srbije, od trenutka kad si izašla iz Narodnog pozorišta, otkad si počela da radiš svoje predstave?

– Mislim da to kreće iz porodice. Vaspitana sam da radim, da putem rada doživim uspeh ili neuspeh, sasvim svejedno, i da budem neviđeno moralna i čestita i da radim u ime ljudi. To je bila moja totalna teorija. Kada sam ušla u Narodno pozorište, mislila sam da sam ušla u hram umetnosti, međutim doživela sam totalno razočaranje, jer sam u tom hramu ugledala neumetnike. I ja nisam znala kako da se izborim, e, tu me je spasila kompletna familija, vraćala me je, stalno me je vraćala, posle svakog dana da idem i dalje i dalje, sama sa sobom. Onda sam postala bukvalno samac, postala sam neka vrsta klovna. Da ne bih nikoga uvredila, ja sam postala klovn Narodnog pozorišta, samo sam se osmehivala, vikala “dobar dan”, oni vrište, ljute se, a ja sam govorila “hvala”, zahvaljivala sam im na uvredama. Nekako sam tako i opstala. Onda sam shvatila da ja ne mogu samo klasični balet, da mi je to dosadno. Onda sam se bacila na dramu, a između drame i baleta sam osetila neku novu vrstu ljudi, a ti ljudi, pojedinci, upućivali su me ponekad, tako da sam kao neki balanser tako i opstala. Kao kad prelaziš između dve planine i balansiraš uz pomoć one motke. Ceo moj život je balansiranje između smrti i nekog uspeha. To je to. Lično mislim da me je držalo neviđeno dobro vaspitanje i neviđeno dobro uputstvo da ostanem čovek, uspela ili neuspela.

Često spominješ porodicu. Šta je tebi to, u stvari, porodica dala, šta su oni to tebi spakovali u torbu pa to nosiš kroz čitav život?

DSC_5506– Spakovali su tako da sve mora da bude časno. Ili vrediš ili ne vrediš. Poštuje se moral, ja volim da radim u ime ljudi, a ne za sebe. Ja ne mogu da živim ako i drugi oko mene ne žive dobro. Ne mogu da gledam kako neko kopa iz kontejnera, a ja da sam mirna. O tome se radi. To je u suštini ono neuspelo društveno uređenje – komunizam. A neuspelo je jer u datom istorijskom trenutku niko nije bio spreman na to. Lično mislim da je budućnost tu negde. Ne možemo da se vraćamo u kapitalizam, to je besmisleno, niko se nije vratio ni u feudalizam. Sad izmišljaju demokratiju, ali i to je robovlasničko demokratsko društveno uređenje, znači ni to nisu uspeli da savladaju. Mislim da za ljude danas, sutra, zvao se komunizam ili karanfil, ili loza, banana, nebitno, mora da postoji sistem da svi ljudi mogu pristojno da žive. Dakle, ti možeš da živiš ako i drugi oko tebe dobro žive. Ne može da ti bude dobro ako oko tebe umiru, to je nemoguće.

Ukinuli su ljude

Šta misliš, pošto je danas stanje kakvo jeste, ne samo u kulturi nego uopšte, šta nedostaje da bi se stvari promenile. Da li nedostaje neka nova filozofija da bi se krenulo napred?

– Mislim da svaka država mora da se usmeri sama na sebe i da niko nikog ne hapsi, prvo. Ne može Evropska unija da hapsi čitave države i da ti nameće sve moguće namete, apsolutno kao za vreme Sulejmana Veličantvenog. Sa tim nametima čovek ne može ni da razmišlja jer samo može da se bori sa njima. Neka oni puste svaku zemlju da živi svojim životom i kako je navikla. I neka svaka zemlja ima svoju novčanicu i svoju marku na pismima. I svoj jezik, jer to je bogatstvo jednog sveta. Ukinuli su ljude i svrstavaju ih u neke jeftine robne kuće. A dizajn tih robnih kuća je rumunski dizajn iz vremena Čaušeskua. Moraju da puste ljude, biljke i životinje da na svojoj teritoriji žive i cvetaju i napreduju. I onda kreće i razmena, kome se šta sviđa, onda kreće ekonomija, poljoprivreda, kultura i sve to.

 Misliš da će do toga doći?

– Pa neće doći jer su uhapsili sve. Mogu slobodno da kažem, prvo Amerikanci koji su produžili ruku Nemačkoj, tako da ništa ne može da dođe. Od 1945. godine oni samo hapse. Sve što je hteo Hitler, oni sad rade. Hoće Čile, Argentinu, Peru, Vijetnam, Irak, pa Gadafija ubili… Kod Gadafija su ljudi živeli u plemenitom bogatstvu – besplatno školstvo, zdravstvo, sve, jer su imali naftu. Ubijaju sve koji ljudima čine dobro i mislim da neće stati ubistva, dok njima priroda ne dođe glave. Jedino se uzdam u prirodu – cunami, orkani, pa menjanje ploča, pa će sever postati jug i tako.

Hoću sledeću stvar da te pitam. Da li misliš da si uspela da izraziš svoje kapacitete i talente u Srbiji? Da li si zadovoljna onim što si uradila?

– Ovde je tako da ja ni dan danas ne znam da li sam talentovana. Svaki put krećem iz početka, stalno sam početnik. Tako je napravljeno. Svaki put krećem iz početka, 45 godina krećem iz početka. Mislim da je tako sa svima, sa svim tim ljudima koji su pomislili da su nešto dali. Ne znam šta je talenat, jer ovde ti ne dozvoljavaju da misliš da si talentovan. U ovoj zemlji se od sedamdesetih godina olajavao talenat, a onda odjednom nova strategija je da ćute na talenat. I ti ne znaš da li vrediš ili ne vrediš, stalno te drže u neverici. Ovo je zemlja koja ubija talente i ljude koji misle drugačije. Jer nikako ne mogu da savladaju tako mali broj talentovanih ljudi. To je interesantno, da tako velika mreža ne može da savlada ovu manju grupu, ne znaju odgovor. Iskreno kažem, do dana današnjeg ja nikad nisam osetila da mislim da sam talentovana. Samo se trudim i radim, kao radnik u fabrici.

 DSC_5505To znači da je izostala prava reakcija na tvoj rad?

– Pa ne, zvaničnu reakciju nisam imala. Zvanična reakcija u Rusiji ovako izgleda: Maja Pliseckaja – dobija daču, dobija dvoja kola, dobija stan u Moskvi. A ovde je to sve nekako drugačije. Daju ti nagrade ali onako, kao neke jelovnike koje ti tako uruče. Na primer, ne može u ovoj zemlji da ne dobije nagradu moja predstava koja je najbolja, a evidentno je da je najbolja jer je u Edinburgu bila najbolja. Daju ti one jelovnike kao nagrade, a nemaš prostor za rad, nemaš teatar, ovi neki imaju, nemaš ni stan a neki imaju, ja se tresem svaki minut da li ću opstati u svim segmentima u ta moja 24 kvadrata. Zato pominjem Ruse, jer kod njih je to rešeno dobro. Ako si pretrčao prvi sto metara, pretrčao si i to ti se zna. A to što sam za ovoliko godina i dobila nagrade, pa nakupilo se za 45 godina, da kažem ogrebala sam se o poneku nagradu, ali to je kao Starac i more, vukla sam i vukla, i navukla sam ponešto.

 Komuniciranje na ljudskom nivou

Da li misliš da te publika razume? Na kom nivou ti komuniciraš sa publikom?

– Moram da kažem da me jedino publika razume. Publika komunicira na ljudskom nivou. Ja osetim publiku, publika oseti mene, tačno se oseti iskrenost i čestitost u davanju. Da li su oni suštinski razumeli na primer Magbet ne znam, ali osete čoveka ispred čoveka. I to je zakon. Mogu da ne razumeju delo, ako je preterano apstraktno, ali razumeju čoveka koji se baca ispred njih i daje totalnu emociju, a onda i oni otkrivaju sopstvenu emociju i to je to.

 A kritika? Da li te je razumela kritika?

– Lično mislim da nisam loše prošla sa kritikom. Samo zbog Bitef festivala. Nisu me voleli ovi na primer iz Narodnog pozorišta, oni su mislili da je to nula, ništa. A onda su im neki kritičari objasnili (smeje se). Šparemblek (Milko Šparemblek, koreograf, prim. ured) je došao i zasuo ceo Balet od 80 članova i rekao da je “Pomračenje” predstava koja je napravila pomak. Digao se na to ceo Balet i rekao da je to govno. A tako isto sam napravila pomak u mom vizuelnom smislu. Od svoje šesnaeste godine ja sam se oblačila nenormalno, kao danas Lejdi Gaga i niko nije mogao da se navikne na to. Smirila sam se od devedesetih godina, ali su me kasnije prihvatali samo zato što sam dugo opstala. I onda su pristali da ja ipak možda vredim, i neka se oblačim kad već vredim, ali to je 45 godina takvog života. I dan danas je to borba.

 Da li ti je padalo na pamet da u nekom trenutku odustaneš, ili da uđeš u neku političku partiju da bi mogla nešto da uradiš?

DSC_5500– Ma, nikad. Iz iskustva ljudi koji su prošli kroz naš stan, koji su dali živote za Komunističku partiju, za Goli otok i tako dalje, videla sam da ih je ta ista Partija unakazila i oterala na Goli otok. Nikad ne bih ušla ni u jednu partiju zato što na ovoj teritoriji ne može da uspe ideja. Čim se stvori časna ideja, ulete razni piloti i unakaze tu ideju. Nisam sa tim htela da se igram, onda sam se usmerila samo na kulturu, na svoj lični izraz na sceni, i ličnu ideju na sceni, i lični komentar na politiku na sceni. I nema uplitanja. Ovde je svaka partija unakažena od tih silnih pilota, da bi opstali, da bi dobili stanove, da bi dobili rukovodeća mesta, da bi im se zaposlile familije, da bi ućarili. Samo bih time gubila energiju. Mislim da umetnik mora da komentariše kroz svoja dela a ne kroz partije.

 

Kad tako pričaš, onda sve deluje jednostavno. A ipak, tvoj put nije bio jednostavan. Ti si znala šta treba, znala si šta nećeš i krenula si svojim putem, to nije bilo lako ni jednostavno.

– Ma gde jednostavno. Iz minuta u minut sam ih sve osećala i iz minuta u minut sam igrala klovna. Svesno sam pristala da oni misle da sam ja državni klovn i neviđeno sam radila, time sam se izvukla. Niko nije mogao protiv mog rada. Dođem u sedam ujutro u pozorište i do uveče ostanem. I sada, kaži mi nešto. Tu sam, a nisam sa klanovima. I vežbam i vežbam… Nazvali su me ludom Crnogorkom, imam čitavu biblioteku nakaznih imena… Nisam bila ni u kakvoj emotivnoj vezi ni sa kakvim slučajem koji je tekao kroz Narodno pozorište. Nisu mogli ni za šta da me uhvate. Vrlo bi me lako uhvatili da sam negde zglajznula, jer bi onda rekli ona je sa ovim, onim. Nisam im dala ni jedan razlog da kažu. Samo su mogli da kažu “luda Crnogorka i samo vežba”.

Jesi li ti bila srećna u tome?

– Priznajem, prvih petnaest godina sam plakala. Dolazila sam kući i plakala, jer sam ja verovala da sam ušla u hram kulture, a onda je moja majka rekla: “Kupi štafelaj i počni da slikaš, a ovo neka ti bude rekreacija”. Onda sam tokom svega toga zaključila– vežbaću, davaću sve od sebe, osvojiću svoj psihički mir da nastavim do kraja karijere, jer ipak sam ja jedna primljena u klasi od kompletne bivše Jugoslavije i to je bila velika čast. Nisam to htela nikako da propustim. I na kraju, nekako likovno sam im se dopala. Ni protiv koga nisam pričala, nikoga nisam dirala, oni su mi smeštali, a ja sam svakog dana odgovarala “Dobar dan”, pa tako u krug, opet mi smeštaju a ja svakog dana kažem “dobro veče” pa opet smeštaju a ja kažem “dobro jutro” i tako jedno dobrih dvadeset godina. Moja ljubaznost ih je omekšala. I sada negde, mora se priznati, negde, negde me poštuju. Nisam sigurna dokle, ali nema veze.

 

Sve ide iz porodice

 Znaš šta me zanima. Često ti pričam priču kako sam te gledala ispred Narodnog pozorišta, ja sa probe a ti dolaziš, onako posebna, nasmejana. Posebna si i danas, posebna si svojim oblačenjem, svojim predstavama, stavovima. Jesi li svesna da si drugačija?

DSC_5511– Mislim da sam od najranijeg detinjstva gajila sve to. Moja majka i cela familija je to gajila. Prvo to ekstremno oblačenje. Odgajana sam sa ekstremnim oblačenjem, a posle sam insistirala na takvom oblačenju. Ali, postojala je država koja je to trpela. Ja sam mogla tako da se pojavljujem, Lejdi Gaga je malo dete za mene. Ja sam mogla da se pojavim sa nekim ramenima sa prugama u Jug Bogdanovoj, gde čekaju autobuse, i sa nacrtanim trepavicama preko pola lica i to u osam ujutro. U Americi biti ekstrem u tom pojavljivanju, to je normalno, to su navikli svi, ali ovde, to treba izdržati. Psihički izdržati. Ali ja sam htela da pokažem da mogu da vučem sopstveni dizajn ali da sam vrlo čestita i vaspitana naspram svog posla, i da dajem sve od sebe. I da mi ništa ne oduzima sve to. I da mi ništa ne oduzima nijedna diskoteka dok igram do ujutro i onda se prešminkam i prva sam na probama u pozorištu. To je moć. Posebna moć da izdržiš sve. Jesam li ostala do ujutro, u redu, pljusnem se vodom, prešminkam i počinje klas. Ali to je jedna genetska disciplina, takvi su mi bili i deda i baba i s jedne i druge strane, otac, majka, ujaci.

 Crpiš tu snagu iz porodice?

– Da to ide iz porodice. Svi veseli, inteligentni, svi neviđeno vredni i svi čestiti. To je ono – krećemo, jel treba da se čisti ova ulica, okej, čistimo ulicu, nema tu neke sramote, očistimo, presvučemo se, okupamo i zbrišemo u diskoteku do ujutro.

Da li te razumeju danas nove generacije sa kojima radiš?

– Pa, mislim da sam im draga. Sa njima kad pričam, dajem im nešto.

Da li te razumeju?

– Ne znam, ali sam osetila da sam im draga. I posle svake predstave oni sednu sa mnom, i mislim da me osećaju. Ali su zbunjeni zato što druga polovina ne radi to tako. I onda ne znaju na koju stranu da idu. Da li biti Lejdi Gaga ili neko drugi. Zbunjeni su jer su svi osiromašeni, svi su u iznajmljenim stanovima, grabe, jadni, i talentovani i polutalentovani i totalno nedaroviti. Svi grabe. Ovde se apsolutno ne zna ko je talentovan. Nekad se osećalo, kad si talentovan, onda odjedanput osetiš i kada prolaziš gradom da te primećuju i da je to nešto lepo i ti se lepo osećaš i sutra daš još veću snagu. Danas su svi zamazani. Namerno mažu ljude. Danas namerno ćute kad vide da je talentovan neko. Ranije je bilo da kad vide talentovanog nekog, onda kažu “ona je grozna, ružno je našminkana, ovakva je”, ali su bar pričali. Ceo Beograd priča ali grozno. A sad ćute. Sada kada vide talenat ignorišu. To je efektna taktika. Zaćutiš i praviš se lud, sakrio si talenat, lepotu, ideju, sve si sakrio. Onda izbiju na površinu ovi drugi.

 Srećna sam što nisam otišla

DSC_5501 Da li si dolazila u iskušenje da odeš iz zemlje?

– Mogla sam da odem. Na Bitef su dolazile vrhunske trupe, a tadašnji ataše za kulturu Ambasade Francuske svaki put je pravio koktel i onda me je uvek pitao da li mi se sviđaju te trupe, a to sve vrhunske trupe. I ja sam osetila da ako odem i ja ću biti tačno taj stil, a to mene sputava, kao što me je sputavala i klasika. U to vreme ovde su se ipak pružale prilike. Mogla sam da budem sve. I koreograf, kostimograf, pa da igram, pa glumica, to je bila paleta boja… Tada se u Jugoslaviji svima to pružalo, ne samo meni. A sa tim trupama, ti si malo sa jednima, pa si onda potrošen, pa si sa jednim stilom ograničen, pa je onda pitanje da li bi te primili drugi i tako. Onda sam ja shvatila da je meni ova zemlja pružila neviđeno obrazovanje, ušla sam u srž režije, svetla, kostimografije, scenografije, cunjala sam sa najvećim ljudima, radila zajedno sa njima i učila od njih. A to je meni bila najveća škola. Ja sam apsolutno srećna što nisam otišla nikud. Jer, postoji i lsedeća opcija, kada odeš kao predstavnik države, prime te kao cara. A kad odeš i ostaneš tamo, onda si stranac. To mi je najbolje objasnio jedan čovek iz Ambasade Francuske, koji mi je u svoje vreme u Londonu rekao – nemoj da ostaješ. A ja pitam, u tom najgorem vremenu, da li da ostanem. A on mi kaže – videćeš, onog trenutka kad ostaneš sve se menja. Ovako si carica, a kad ostaneš to je drugo.

 Šta je tebi najvažnije u predstavi?

– Sve. Kad uzmem delo, ja ga vidim u isto vreme obučeno – ljude, scenografiju, osećaj koja bi muzika trebalo da bude. I paralelno ukidam tekst, ako je jaka scenografija, ako je jak kostim.

Radiš sve na nivou osećanja?

– Ne, radim na nivou apstrakcije simbola. Kad pogledaš “Magbet”, ja sam sve tako radila. Imala sam krinolinu, ali muzičku, a ispod krinoline uvlačile su se moje emocije, to su te devojčice koje su bile deo moje duše. Tada sam smatrala da svi osećaju to što ja osećam, međutim pola publike nije tako osećalo. Morali su više puta da gledaju predstavu kako bi shvatili moje asocijacije. A ja sam jezivo brza u asocijacijama i svaka moja predstava traje najviše sat i petnaest minuta. Dalje ne mogu. Evo sad što sam radila “Rodoljupce”, jedva sam izvukla sat od Sterije. Jedva sat. Kod mene je ta brzina u asocijacijama i ko ukapira, ukapira a ko ne ukapira, ili neka gleda ponovo ili neka me pljuje. Sve je kod mene paralelno, svaki kostim ima svoj tekst, svaka scena koreografska ima svoj tekst. Zašto i kako kostim funkcioniše u datom trenutku, zašto na primer kofer, i zašto se svi uvlače u kofer i ubijaju se u koferu? Ko ne razume, ja ne mogu stvarno da objašnjavam.

DSC_5503 Prošle godine u Novom Sadu sam bila gruba prema novinarima jer nisam htela da im objašnjavam. Jer mi je muka da im objašnjavam, oni dođu pre predstave i uključe diktafon i ja treba da im prepričavam. Dođi na predstavu, pogledaj pa posle predstave pitaj. A pre premijere da objašnjavam a da oni ne znaju ni šta pitaju, nisam htela. Nisam htela ni reč na kažem iz inata. Prvi put mi se desio inat, inače sam uvek ljubazna. I oni su onda bili ljuti, i tako sam i prošla medijski. Ali mi je stvarno muka od toga da im prepričam i da oni to napišu. Jer ja želim da vidim šta je taj osetio, šta će mi predstava ako ne vidim šta je publika osetila. A ne da prepričavam tu i da oni to onda svi isto napišu. Ove nove generacije su inače i neobaveštene, neobrazovane. Imaju arhive i u Politici i na drugim mestima i mogu i da se informišu i pripreme, a oni ovako dođu na predstavu i pitaju me “Kako se zovete?” Na zakazan intervju. Poslao je glavni urednik. Nije stvar u tome da ona mene ne zna, neko pitanje veličine, ali čekaj, koja si mi pitanja pripremio ako ne znaš ni kako se zovem…

 

Radim sama sa sobom

 

U Nemačkoj dramaturzi, koji i inače rade drugačiji posao nego ovde, spremaju mape za novinare. I to sve možeš da objavljuješ do premijere, a posle premijere čitaš potpuno druge tekstove.

– Pa da, nije stvar u tome da mi se napiše nešto o Magbetu. Nego je bitno šta ja hoću. Šta ja to hoću sa na primer Kafkom, ko sam ja da to mislim. Mene neko treba da otkrije, a ne sama ja da se otkrivam. I onda je mnogo teško tako raditi, sam sa sobom. Jer meni je važno da me neko podstakne, da vidi nešto pa makar i pogrešno i da mi kaže, pa se ja ispravim u narednom delu, ovako ja radim sama sa sobom.

 Kad bi imala sve uslove za idealnu predstavu, šta bi sad radila?

– Imam genijalnu ideju, reći ću ti, nema veze. Hoću Kafkin zamak sa Alisom u zemlji čuda. Moram da pronađem Božu Koprivicu, on je genijalan, da sa njim napravim to. Treba mi prostor, ne pravo pozorište. I pri tom imam sve scenografije svih svojim predstava, i radila bih u tim scenografijama i kostimima. Samo hoću ponovo da glumce vrhunski platim. Tako su mi zamerili svi u “Cirkusu istorije” da sam ja idiot, jer jedino ja ne dobijem honorar, ali meni je svejedno, jer su glumci radili u sred leta, kad treba da budu sa svojim porodicama, a radili su mi do bola. I to treba platiti. I sad me interesuje isto, da nađem novac, da se usmeri na genijalnog dramaturga, genijalne glumce, moj me honorar ne interesuje, samo da se ostvari. Sveli su glumce na portugalske pralje, a oni ipak rade po osam deset sati, rade stalno. To nema smisla.

 

Sloboda je moje jedino bogatsvo

DSC_5512 Opet se vraćamo na to da svemu daješ svoj pečat. Ne dopuštaš da te bilo ko oboji…

– Teško je analizirati sebe. Ali zašto je to tako? Odgajana sam u slobodi. Osećam sad slobodu i meni to niko ne može da ukine. Ne pristajem ni na šta to bi mi ukinulo slobodu. Jer to je moje jedino bogatstvo. Ja možda sutra neću imati za cigare, ali ja imam slobodu. Može da mi se desi bilo šta, ali imam slobodu. Pitaju me novinari kako sam puna energije, a meni se povraća od tog izraza, sve ove na Pinku pitaju za tu energiju, pune su silikonske energije. Ne, to je prosto sreća jer sam bila izgrađena u slobodno vreme. Meni su slobodu dali roditelji, familija, škola.

 I ti je svesno braniš?

– Meni niko ne može da je ukine. Može penziju da mi ukine ali slobodu ne može, tako sam odgajana u slobodi. I ne može nijedan sistem da uspe koji ukida slobodu. Ne može. Osećaju ljudi takvu snagu i moć u slobodi da to ne daju i prosto će ih pobiti bez ijednog oružja, jer sloboda ubija. Svi sistemi se baziraju na ukidanju slobode. Feudalno, demokratsko-robovlasničko, svi sistemi, oni ukidaju slobodu. Ali ne vredi, sloboda ubija sve sisteme. I ovo kako se tiho bude bez organizatora antiglobalisti, bez sistema, tu će nešto nastati. Neće se zvati komunističko, ali nešto gde će svi ljudi lepo živeti. Probudiće se kad 80 milijardi bude gladno. Moraju da se probude.

 Ma, znaš šta je suština? Suština je da ipak možeš da ostaneš ovoliko godina kao čist čovek. Da se da ideja mladima da ne moraju da se prljaju, a pri tom da vrhunska umetnost ne može da bude prljava nego uvek izlazi iz čistoće. Čist čovek, ako je talentovan, daje to vrhunsko, što nekog uzmeniri, gledaoca, čitaoca. E ta čistoća je pouka, da ne moraju mladi da žrtvuju svoje likove u ime svoje profesije radi nečeg što je bezveze. Suština je kako čistoća prolazi ipak. I to daje nadu. Suština je kako prolazi čistoća. Na primer, ja sam upisala baletsku školu posle sporta. Imala sam drugi pristup, nije me mama obukla u roze i vodila na balet. Nego kao sportista, malo mi je bilo, ukinuli mi sport, jer to su dve vrste mišića i ja sportski krenem i sportski sam odradila svoj život. Stignem na cilj poražena, neporažena, idem dalje, čista filozofija sporta. DSC_5513Ovo si odradio, ovo nisi, kritikuju te. Potpuno sam otvorena prema kritici, ja ljude otvaram da mi kažu. Imaš glumce koji zatvaraju, oni ukidaju mogućnost da im se kaže. I onda je sledeće delo jače. To je ono markesovsko, idemo dalje, stepenik po stepenik…

  Željka Bašić-Savić

 

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

2 Responses to Ekskluzivno: Sonja Vukićević – Oni mene vole, ali me ne žele

Leave a Reply to Slavica Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.