Menu
Categories
JDP Sumnjivo lice
B. Nušić – Sumnjivo lice (2) – 127 stepenika Narodnog pozorišta
17/10/2014 ArtFeljton
JDP Sumnjivo lice

B. Nušić, Sumnjivo lice, JDP, režija Jagoš Marković, foto Nenad Petrović

Čitaocima ne može biti poznato osećanje mladoga pisca kad pođe da čuje sudbinu svoga komada. Nečega sličnoga možda ima u osećanju mlade devojke, prilikom prvoga viđenja sa onim koji bi hteo da je prosi. Razume se nekad, kada tom viđenju nisu prethodili mnogobrojni randevui i opširna korespondencija. Jedno neodređeno i nejasno uzbuđenje nosilo me je uz mnogobrojne stepenike u Narodnome pozorištu, u kancelariju upravnikovu, koja je tada bila gore, pod krovom, iza današnje treće galerije. Ja sam, preskačući po tri stepenika zamišljao svoj komad već podeljen, video sam već probe, mnogobrojne probe, glavnu probu; video sam publiku u ložama i parteru i očekivao sam sa strepnjom da se da prvi znak i da se digne zavesa.  Sve sam ja to preživeo, penjući se uz sto i dvadeset sedam stepenika, koliko ih je upravo bilo odozdo pa do upravnikovih vrata.  Ovaj tačan broj stepenika su utvrdili zajedničkom saradnjom mladi i beznadežni pisci.

Šapčanin me je dočekao sa onom ljubaznošću i predusretljivošću, koja je bila jedna d njegovih najlepših osobina, pa ipak ja sam se osećao pred njim kao optuženi kome će predsednik suda saopštiti presudu.

– Pročitao sam vaš komad i mogu vam reći, sviđa mi se! – poče Šapčanin – Ima izvesnih grubosti, koje bi se dale i ublažiti; ali, u glavnome je dobra stvar i sviđa mi se. Ja mislim da bi imala lepoga uspeha i na pozorinici.

Ova uvodna rečenica razli po mome licu izraz zadovoljstva i, mni ponovo prođoše kraj očiju probe, mnogobrojne probe, glavna proba, publika i zazvoni mi u ušima prvi znak zvonceta za dizanje zavese.

– Ali – nastavi Šapčanin – i zavuče ruku u fioku vadeći rukopis otud – ali, ja vam, mladi čoveče, savetujem da uzmete ovaj rukopis, da ga odnesete kući i da ga spalite u furuni!

Još čim je Šapčanin izustio reč “ali”, mene je pljesnulo nešto po čelu kao hladan mlaz vode, jer sam osetio da iza toga “ali” dolazi nešto neprijatno, nešto oporo, nešto grubo, nešto nemilosrdno. I Šapčanin razveza zatim jednu dugu i rečitu besedu, koja je imala ton roditeljskoga saveta. Govorio mi je o svetinji dinastije i o potrebi njene neprikosnovenosti: objašnjavao mi je potrebu lojalnosti jedne državne ustanove, koja je upravo i stvorena inicijativom i potporom dinastije; govorio mi je zatim o mojoj mladosti i budućnosti, koju drugim načinom i drugačijim poimanjem prilika treba sebi da zasnujem. On najzad završi svoj krasnorečivi govor, ponavljajući još jednom:

– I ja vam, mladi čoveče, savetujem da svoj komad spalite!

Ako sam, penjući se, preskakao po tri stepenika, ja sam slazeći izvesno i po pet, jer sam se za sekund sručio sa treće galerije u parter, sa rukopisom pod pazuhom.

Uroš Predić - Čestitka Branislavu Nušiću

Uroš Predić – Čestitka Branislavu Nušiću

Razume se da nisam poslušao Šapčaninov savet. Teško je to svoje rođeno čedo predati ognju i gledati kako plamen proždire listove, koje je napisala mladalačka volja i plemenita ambicija. Stavio sam ga u fioku, na dno, ispod mnogih drugih hartija a izvadio sam iz fioke čist tabak hartije da drugo što počnem pisati.

Prolazile su godine a moje Sumnjivo lice počialo je mirno i neuznemiravano na dnu fioke. Prolazile su godine i događaji su se valjali. Za nas, pozorišnu publiku, bio je veliki događaj i to kada je jednoga dana Milorad Šapčanin otišao iz pozorišta a na njegovo mesto došao Nikola Petrović. Ta promena nije značila samo promenu ličnosti već i promenu režima u pozorištu. Napredna stranka, čiji je eksponent bio Nikola Petrović, zakonima koje je inaugurisala, proširila je slobode svima pojavama javnog života. Počeo se osećati jedan življi društveni pokret, jedan svežiji dah i mnogo štošta, što je do juče bilo neprikosnoveno, poče dobijati jednu običniju, da ne rečem banalniju fizionomiju.

Meni tada pade na pamet da na dnu jedne fioke u mome stolu leži godinama jedan rukopis i učini mi se, da je upravo došlo njegovo vreme. Izvadim, dakle, jednoga dana rukopis, stresem sa njega prašinu, pročitam, ispravim i uputim se sa svežnjem pod pazuhom novome upravniku, čija je kancelarija bila na prvome spratu iz Dositejeve ulice, te do koga je lakše bilo dopreti.

Neću da ponavljam kazivanje o onim strepnjama za vreme očekivanja presude, na koju nisam čekao toliko dugo, jer je pokojni Nikola Petrović bio vredan i predusretljiv čovek…

Branislav Nušić

nastaviće se 

Čitajte još<< B.Nušić – Sumnjivo lice (1) – Gogoljijada u dva činaB. Nušić – Sumnjivo lice (3) – Sa upravničke fotelje >>
Leave a Reply
*