BRAJAN ili U potrazi za slikarskim platnom

Dobrilo Nenadić, Brajan, NArodna knjiga, Beograd, 2000.

”Ništa doduše nije onako kako izgleda da jeste”

Prvo izdanje  romana BRAJAN, Dobrila Nenadića objavljeno je oktobra 2000. pred sajam knjiga, možda baš i na Dobrilov 60. rođendan.

Rađanje ove knjige prati jedna uzbudljiva priča koju sam davno čuo, ali je većina učesnika, makar bitnijih, tada još bila živa, tako da nisam hteo ni da je pominjem. Nije nevažno da sam drugu polovinu devedesetih i prvu prvog desetleća novog milenijuma proveo na nekim drugim prostorima i nisam baš bio u situaciji da pratim šta se dešava na književnom nebu zemlje koja je pucala po šavovima i odavno dobrano krvarila. Tako se desilo da mi je i ovaj roman, kao i većina ostalih publikovanih u tom vremenu, promakao… Sticajem okolnosti, roman Pobednici koji je Dobrilo „napisao, o svom trošku pečatao i posvetio uspomeni na staru srpsku pešadiju mi je dopao šaka 2004. i njega sam pročitao (i ima posebna beleška o tome).

Da bi se lakše razumela radnja romana koja se odvija 1296, dakle, poslednje godine oslikavanja ili freskopisanja zadužbine kralja Dragutina Nemanjića, čije je zidanje počelo 1277, neophodna su mala podsećanja na istoriju. Kralj Dragutin je posle nesrećnog pada sa konja 1282. na osnovu Deževskog sporazuma* predao krunu svom mlađem bratu Milutinu, koji se na ktitorskoj fresci u ovom hramu, koji je poneo ime po grčkom svecu Ahiliju iz Larise, pojavljuje uz brata i njegovu ženu, ugarsku princezu Katalinu.

Ovaj roman je mnogoslojan, jer opisuje ne samo odnose među braćom, već i među crkvenim dostojnicima, ali i monasima, pa i „prostim svetom“ o kome Dobrilo najviše i voli da priča. Ne bih rekao da su glavni junaci tri grčka živopisca: Stikrios, Jorgos i Jakos. Pre bih mogao da kažem da su to njihovi pomoćnici Stokiša, Šain i glavni junak, Brajan. Naravno da se tu uvek nađe neko ko „devojci sreću kvari“, od lokalnog probisveta i potrčka Prenka, preko izaslanika dva kralja: bivšeg Dragutina, kaznaca Vojihne i sadašnjeg Milutina, sevasta Markana i, koga bi drugog, do episkopa moravičkog vladike Jevsevija…

Plavi anđeo, Crkva Svetog Ahilija, Arilje, foto T. Ognjević

Plavi anđeo, Crkva Svetog Ahilija, Arilje, foto T. Ognjević

Naravno da je nama „zavičajcima“  zanimljivo tumaranje Brajana i mlađanog dečaka-vidara Doroteja rzavskim obalama uzvodno do danas poznate Visočke banje. Onda, do nama čuvenih  mesta ko što je Urjak, donedavno skrovito mesto na kome je Brajan ugledao Bajovu Srnu i koja će na kraju, posle neverovatne unutrašnje i spoljnje borbe majstorskog pomoćnika koji je svojim talentom i umećem nadvisio i  svog učitelja, dati svoje lice i oči princezi Katalini, koju je Jorgos loše  živopisao… Ta nerealizovana mladalačka ljubav prema Srni, ženi vremešnog kozara Baja, čiju kostobolju leči Dorotej, daje ovom romanu, ako se tako može reći, ljubavnu notu. Ta na javi nerealizovana ljubav, mogla je da se i tragično završi zbog pakosnih ogovaranja poteklih od noćnih Brajanovih buncanja Srninog imena, koje je čuo zavidni spletkaroš Prenka, raširio je među monasima i  svetom uz Rzav i Moravicu. U stvaranju ove priče, rekoh, koja se umalo nije tragično završila, a ostavila je divan trag na najlepšoj ktitorskoj fresci od svih manastira koje su podigli Nemanjići, vidnu ulogu ima jedan ženski lik, Rusanka, „negdašnja lepotica na glasu, sada pomalo načeta godinama, ali još uvek hitre pameti i oštra jezika”… Interesantan deo koji na samo Dobrilu svojstveni način govori o ženi, njenom odnosu prema muškarcima koji su „veli Rusanka, lažljivi i prevrtljivi okot. U stanju su da kleče na orahovim ljuskama, da čupaju kose, da grebu lice, da plaču kao kiša, da zavijaju od tobožnjeg bola kao vuci. Da se ne pominju reči i sve one laži i zaklinjanja. A sve to tako dok ne uzjašu. Čim prođu odozgo smesta sve zaborave što su činili i govorili. Da se Rusa pitala ona bi ovako: držala bi muškinje samo koliko za priplod jer oni za drugo i nisu. Višak bi davila po rođenju…” Kad jednoj takvoj, na muški rod kivnoj, ali i na lepotu sirotice Srne, koja naizgled živi u skladu sa svojim starim mužem, koji ju je, onako mladu, tek napupelu, posle smrti žene otkupio od sirote majke i koja mu je rodila sina, dođe do ušiju glas „da je tu moglo biti nešto” onda se složi priča. „Slično je to zidanju grada. Jedan umestio ovaj kamen, drugi turio onaj. Koliko ko je mogao i šta je umeo, ono je i priložio”…  Tako se nesrećnom Brajanu, ni krivom ni dužnom, desilo da krene priča o njemu i Srni. koja je mogla biti jedino u njegovim snovima i željama zajedljivaca. „Možda bi se čudo i njima samima moglo dogoditi. Valja samo imati malo nade, malo sreće i zgodnu priliku”…

Milutin, Dragutin i katelina, Arilje, Sveti Ahilije, D. Bosnic

Kralj Milutin, kralj Dragutin i kraljica Katelina, Arilje, Crkva svetog Ahilija, foto Dragan Bosnić za Blago Srbije, Artis Centar

Dobrilo, je, kako samo on to ume, sistematski, do u najsitnije detalje opisao način na koji je pripremana podloga za živopisanje; kako je i kakvim bojama rađeno… i to je prava poslastica za znalce, ali i radoznale. Ima tu zanimljivih detalja i za numizmatičare, ljubitelje istorije, posebno srednjeg veka. Biće interesantna natezanja kraljevskih namesnika oko pozicija ličnosti kraljevskih porodica, zašto nema i Milutinove žene, pa i njegovih sinova. Lošom podlogom izazvano pucanje freske Dragutinovog sina Vladislava, koji je po Deževskom dogovoru trebalo posle smrti Milutina da nasledi krunu, što se, kako znamo nije desilo, ali je priča o tom slučaju krenula kao zlohudo predosećanje…

Dakle, Arilje je odavno, od vremena Nemanjića, bilo poznato po crkvi svetog Ahilija, čije su mošti davno pre pojave srpske države doneli do brega na ušću Rzava u Moravicu, a njenom izgradnjom, postalo sedište moravičke eparhije. U moje školsko vreme je bila poznata po pesmi Branka Miljkovića Ariljski anđeo („da nisi anđeo koji strah moj kroti, čudovište bi bio, u svojoj lepoti, čije poreklo je, u mojoj želji, da uništen budem”). Onda je pojavom romana Dorotej 1977. postalo poznato po njegovom piscu, koji je šezdesetih godina kao agronom imao značajan, ako ne i najveći doprinos u uzgajanju maline na tim prostorima.   Rzav, Crkva svetog Ahilija, maline i Dobrilo  su simboli Arilja. Moram da priznam da sam čitajući knjigu očekivao da će se kao tvorac Plavog anđela, najlepše freske posle Belog anđela iz Mileševe, pojaviti upravo Brajan, čiji lik Dobrilo pažljivo i brižljivo gradi, sa objašnjenjem da je to freska živopisana po liku njegovog prijatelja Doroteja (grč. Δωρόθεος , dar božji). Lično sam mišljenja da je to možda i prvi autoportret u srpskom slikarstvu tog vremena. Žao mi je što na tu temu nisam razgovarao sa Dobrilom. Bio je sujetan ako mu se dirne u neki lik, ali bi možda i otkrio tajnu koja će, eto, i ostati tajnom.

Ne bih da analiziram strukturu romana, niti da vam ga prepričavam. Nisam za to ni učen, niti umem, ali ispričaću vam nešto što sam čuo davno, a mislim da je vreme da se o tome nešto kaže. Dobrilo je, po sopstvenom priznanju, pričao da je Brajana gradio po liku Milana Tucovića, poznatog i nažalost rano preminulog slikara (1965-2019). Ovaj mu je u znak zahvalnosti poklonio sliku koja se nalazi na koricama prvog izdanja knjige iz 2000. godine,  na kojoj je autor napisao pismo zahvalnosti Dobrilu. Fotografiju platna su poslali izdavaču, Narodnoj knjizi, ali su oni smatrali da njihov likovni umetnik to treba lično da fotografiše i molili su Dobrila da im pošalje sliku. Dobrilo je posle konsultacije sa autorom Tucovićem sliku dostavio njemu, a ovaj je odneo izdavaču čije je ime naravno na knjizi i koji, takođe, danas nije među živima. U Narodnoj knjizi su sliku uzeli, uradili lepe korice i kada je Tucović došao po nju, zamolili su da dođe sledeći put jer je negde… zaturena. Tako jedan put, drugi, treći i… nikad nije vraćena. Ovde bih stao, jer neko ko ovo čita može da se seti da ju je prepoznao na nečijem zidu, negde…

Priča sa Brajanom, Plavim anđelom, ovom knjigom, ali i njenim koricama, znači, traje i dalje…

Milan Pajević,

 kraj oktobra 2021.

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.