Eduardo Galeano: Ogledala 2 – Osnivanje građanske nesigurnosti

 Beleška o piscu:

Eduardo Galeano rođen je 1940. u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja. Od prve polovine sedamdesetih živi u argentinskom izgnanstvu, potom prelazi na katalonske obale Sredozemlja. Početkom 1985. vraća se u Montevideo, gde je doskora živeo, šetao i pisao.

Autor je više knjiga, prevedenih na brojne jezike. Bez griže savesti, Galeano ruši podele na književne rodove. Kroz delo u kojem se stapaju prozno kazivanje i esejističko promišljanje, poezija i hronika, njegove knjige obuhvataju glasove duše i ulice.

Dobitnik je veoma uglednih nagrada širom sveta, a kod nas je još odranije poznata njegova nezaobilazna knjiga Otvorene žile Latinske Amerike, iz 1971.

Za ovaj prilog prevedeni su odlomci njegove knjige ogleda pod naslovom Ogledala (2007).

Jer, ogledala su prepuna ljudi. Nevidljivi nas tada vide, zaboravljeni nas se onda sećaju; kad njih vidimo, vidimo sebe. Kada odlazimo: odlaze li i oni?

 Autor prevoda i beleške o piscu: Silvija Monros Stojaković

Partenon, deo friza, 5. vek pre nove ere, Atina

Partenon, deo friza, 5. vek pre nove ere, Atina

OSNIVANJE MEĐUNARODNE TRGOVINSKE ORGANIZACIJE

Trebalo je izabrati boga trgovine. Sa prestola na Olimpu, Zevs stade da prouči svoju porodicu. Nije morao dugo da razmišlja. Biće to Hermes.

Zevs mu pokloni sandale sa zlatnim malim krilima i poveri mu unapređenje trgovinske razmene, potpisivanje ugovora i očuvanje slobodne trgovine.

Hermes, koji je posle u Rimu preimenovan u Merkura, izabran je zato što je najbolje lagao.

EHO

Nekada davno nimfa Eho je umela da kaže. I tako ljupko je kazivala, da su njene reči delovale kao da nikad dotle nisu trošene, kao da ih nijedna usta nisu ranije izgovorale.

Ali boginja Hera, zakonita Zevsova supruga, prokle je u nekom od svojih čestih napada ljubomore. Eho doživi najgoru moguću kaznu: lišena bi sopstvenog glasa.

Odonda, nesposobna da kaže, samo ponavlja.

Običaj je to prokletstvo pretvorio u vrlo cenjenu vrlinu.

Tales iz Mileta, Nirnberške hronike, 1493.

Tales iz Mileta, Nirnberške hronike, 1493.

 TALES   

Pre dve hiljade šeststotinu godina u gradu Miletu jedan rasejani mudrac po imenu Tales šetao je noću i tako uhodeći zvezde, ponekad bi upao u bunar.

Radoznali Tales doznade tako da ništa ne umire, da se sve menja i da ničeg nema na svetu što nije živo, te da je na početku i na kraju sveg življenja voda. Ne bogovi, nego voda. Zemljotresi nastaju jer se more pokreće i remeti zemlju, ne zato što Posejdon opet nešto besni. I ne vidi oko zbog božanske milosti, nego zato što ono odražava stvarnost kao što reka odražava krošnje na obali. Pomračenja se dešavaju zato što mesec zaklapa sunce, ne zato što bi se sunce sklanjalo od srdžbe sa Olimpa.

Tales, koji u Egiptu beše naučio da misli, bez greške predskaza pomračenja, bez greške izmeri udaljenost sa koje su brodovi pristizali sa pučine, i uspe da tačno izračuna visinu Keopsove piramide na osnovu senke koju baca. Pripisuje mu se najslavnija teorema, kao i još četiri, a čak kažu da je otkrio elektricitet.

Ali možda je njegov veliki podvig u sasvim drugom: u tome što je umeo da živi kao što je živeo, bez prekrivača religije; bez utehe.

Homer, Britanski muzej, London

Homer, Britanski muzej, London

 HOMER

Nije bilo nikoga i ničega. Čak ni utvara nije bilo. Samo nemo kamenje i poneka ovca u potrazi za travom među ruševinama.

Ali slepi pesnik je umeo da vidi, tamo, veliki grad kojeg više ni tada nije bilo. Video ga je opasanog bedemima, uzdignutog na brdu nad zalivom, i začuo je krikove i gromove rata koji ga beše razneo.

I opevao ga je. Bilo je to ponovno osnivanje Troje. Troja iznova porođena iz Homerovih reči, četiri i po veka nakon njenog razaranja. I Trojanski rat, osuđen na zaborav, postao je najčuveniji od svih ratova.

Istoričari kažu da je to bio trgovinski rat. Trojanci su bili zatvorili prolaz prema Crnom moru i skupo ga naplaćivali. Grci su uništili Troju da bi sebi prokrčili put na Istok preko Dardanela. Ali trgovinski je svaki, ili gotovo svaki rat koji je ikada izbio na svetu, i koji i dalje izbija. Zbog čega bi bio dostojan pamćenja jedan tako nemaštoviti rat? Trojansko kamenje se pretvaralo u pesak i samo pesak, ispunjavajući svoju prirodnu sudbinu, kada ga je Homer ugledao i saslušao.

To što je on opevao, zar je puki izmišljaj?

Da li je delo mašte tih hiljadu dvesta lađa poslatih da oslobode Jelenu, kraljicu rođenu iz jajeta labuda?

Zar je Homer izmislio da je Ahilej vukao pobeđenog Hektora vezanog za konjska kola i tako ga više puta okretao oko zidina opkoljenog grada?

I ta priča o Afroditi koja pokrovom od čarobne magle prekriva Parisa kad ga je ugledala onako izgubljenog, ta da nije i ona čisto buncanje, ili pak pijanstvo?

Pa Apolon, dok vodi smrtonosnu strelu do Ahilejove pete?

Da li je Odisej, alijas Uliks, tvorac ogromnog drvenog konja koji je prevario Trojance?

Šta je istina o Agamenonovom kraju, o kraju pobednika koji se vratio iz tog rata nakon deset godina a da bi ga žena ubila na kupanju?

Te žene i ti muškarci, i te boginje i bogovi koji su tako slični nama, tako ljubomorni, osvetoljubivi, tako skloni izdajama, jesu li oni postojali?

Stvarno, ko to zna.

Jedino izvesno je da postoje.

KNJIŽEVNO OSNIVANJE PSA

 Argus je bio ime stookog džina i jednog grčkog grada od pre četiri hiljade godina.

Argus se isto tako zvao jedini koji je prepoznao Odiseja kada je, prerušen, stigao u Itaku.

Homer nam je ispričao da se Odisej vratio, nakon mnogo rata i mnogo mora, i da se primakao svojoj kući izdajući se za bolnog, lomnog i odrpanog prosjaka.

Niko nije shvatio da je to on.

Niko, izuzev prijatelja koji više nije mogao da laje niti je mogao da hoda, čak nije mogao ni da se pomera. Argus je ležao pred vratima nekog ambara, napušten, oprhvan krpeljima, u iščekivanju smrti.

Kada je video, ili, možda, nanjušio tog prosjaka dok se bliži, podigao je glavu i zavrteo repom.

Robovi rade u rudniku, antička Grčka

Robovi rade u rudniku, antička Grčka

OSNIVANJE GRAĐANSKE NESIGURNOSTI 

Grčka demokratija volela je slobodu, ali je živela od svojih zatvorenika. Robinje i robovi su njive orali,

puteve krčili,

planine u potrazi za srebrom i kamenjem prokopavali,

kuće gradili,

odeću tkali,

obuću ušivali,

kuvali,

prali,

metlom čistili,

koplja i oklope, motike i čekiće kovali,

radost na svetkovinama i po burdeljima pružali

i podizali decu svojih gospodara.

Rob je bio jeftiniji od mazge. Ropstvo, ta prezrena tema, retko se pojavljivalo u poeziji, u pozorištu ili na slikama koje su ukrašavale krčage i zidove. Filozofi su ga prenebregavali, osim kada bi trebalo da potvrde da je to prirodna sudbina nižih bića, te da pozovu na uzbunu. S robovima valja biti na oprezu, poručivao je Platon. Robovi, govorio je, imaju tu neumitnu sklonost da mrze svoje gospodare te jedino stalno motrenje na njih može da spreči da nas sve ne poubijaju.

Aristotel je tvrdio da je vojna obuka građanstva neophodna zbog vladajuće nesigurnosti u društvu.

(nastaviće se )

Čitajte još<< Eduardo Galeano: Ogledala 1 – Vraćati se blatu

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Eduardo Galeano: Ogledala 2 – Osnivanje građanske nesigurnosti

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.