Menu
Categories
Ernest Hemingvej piše za stolomtokom boravka u Keniji. FOTO: Look Magazine, Photographer (NARA record: 1106476)
Ernest Hemingvej (1899–1961) – Pisanje kao porok
21/07/2017 ArtBio
Ernest Hemingvej

Ernest Hemingvej, via Wikimedia Commons

Najslavniji američki pisac prve polovine dvadesetog veka, novinar, dendi, lovac, bokser, pre svega pripovedač koji je i život i literaturu udahnuo punim plućima, a pisanje, kao i ljubav proglasio svojim porocima.

Ernest Miler Hemingvej rođen je 21. jula 1899. godine u Ilinoisu, u Ouk Parku. Otac Klarens bio je lekar – psihijatar, koji je voleo sport i lov. Od oca je nasledio nemirni temperament i avanturistički duh, što je u velikoj meri i odredilo njegov životni put. Od majke Grejs sklonost ka umetničkom stvaranju i ljubav prema muzici. Rođen je kao drugo od šestoro dece, imao je jednog brata i četiri sestre. Tvrdio je da svoje ime ne podnosi zbog naivnog i priglupog junaka drame Oskara Vajlda “Važno je zvati se Ernest”. Od 1913. do 1917. pohađao je srednju školu u Ouk Parku gde se najviše bavio sportom, trenirajući boks, atletiku, polo i fudbal. Iako nije bio među najboljim učenicima, postao je urednik školskog lista jer je još u to vreme izuzetno čisto i lepo pisao.

Tako je dosta rano Ernest Hemingvej otkrio strast za pisanjem i do kraja života više neće putovati bez tri stvari: puške, štapa za pecanje i pisaće mašine. Klasično univerzitetsko obrazovanje je preskočio i počeo da radi kao novinar reporter u listu “Kanzas Siti star” gde je novim načinom pisanja, uvodeći kratke rečenice i uvode, postavio i temelje svojoj književnoj karijeri.

U to vreme u Evropi je besneo Prvi svetski rat i Hemingvej je uspeo da kao dobrovoljac Crvenog krsta stigne na italijanski front i sa nepunih 19 godina, dok je vozio kola hitne pomoći bude i ranjen. Ovo iskustvo iz svog prvog učešća u ratu nikada nije zaboravio i rat je postao jedna od važnih tema njegovog književnog opusa. Nakon operacije je prebačen na rehabilitaciju u Milano i tu se prvi put zaljubljuje u medicinsku sestru Agnes fon Kurtovski. Njih dvoje su planirali i venčanje ali se Agnes ipak 1919. udala za jednog italijanskog oficira. Ogorčen i povređen, Hemingvej se vraća u Ameriku. Prihvata posao reportera u nedeljniku “Toronto Star” i postaje i pomoćnik urednika u još jednom časopisu u Čikagu. Tu susreće i Elizabet Hedli Ričardson. “Odmah sam znao da je to devojka sa kojom ću se oženiti”, govorio je kasnije Hemingvej. Hedli i Hemingvej se venčavaju 1921. godine i uskoro dobijaju sina Džona. Odlaze u Pariz, gde se Hemingvej susreće sa Gertrudom Stajn i Ezrom Paundom koji podržavaju njegov književni rad. Postaje evropski dopisnik Toronto Stara, piše o grčko-turskom ratu, intervjuiše mnoge lidere među kojima i Musolinija i Klemansoa, ali piše i repotraže o ribolovu u Španiji, posećuje festival bikova u Pamploni, oduševljava se koridom.

Ernest Hemingvej piše za stolomtokom boravka u Keniji. FOTO: Look Magazine, Photographer (NARA record: 1106476)

Ernest Hemingvej piše za stolomtokom boravka u Keniji. FOTO: Look Magazine, Photographer (NARA record: 1106476) (U.S. National Archives and Records Administration) [Public domain], via Wikimedia Commons

U Parizu objavljuje i prve tri knjige – “Tri priče i deset pesama”, “U naše vreme” i “Prolećne bujice”. Ubrzo izlazi jedno od najboljih Hemingvejevih dela “Sunce se ponovo rađa”. Slika o izgubljenom svetu izgubljene generacije autoru donosi svetsku slavu. U isto vreme, njegov brak sa Hedli propada zbog njegove veze sa Polinom Fajfer i samo nekoliko meseci posle razvoda 1926. godine Ernest i Polina se venčavaju. U to vreme ogroman udarac nanosi mu očevo samoubistvo 1928. godine, koje potpuno menja Hemingvejev pogled na svet. Napušta Evropu i seli se na Ki Vest na Floridi gde boravi sa prekidima sve do 1938. godine. Tu mu se rađaju i dva sina, a tu je dočekao i objavljivanje svog drugog romana “Zbogom oružje”. Nekoliko godina kasnije izlazi i nova zbirka pripovedaka, a Hemingvej nastavlja da putuje i da piše i uskoro izlaze i “Snegovi Kilimandžara” i “Zeleni bregovi Afrike”. Odlazi kao ratni dopisnik u Španiju, prikupivši novac za antifašistički front, a posle povratka objavljuje roman “Za kim zvona zvone”, koji postaje još popularniji zbog istoimenog filma sa Garijem Kuperom i Ingrid Bergman.

Španija postaje Hemingvejeva strast i tema budućih romana. Sredinom tridesetih dogodio se i fatalni susret sa Martom Gelort, koja je, kao i Polina, pisala za pariski Vog. Hemingvej se razvodi od Polin a 1940. ženi se Martom. Jedno vreme žive na Kubi, ali vihor Drugog svetskog rata u proleće 1944. godine dovodi Hemingveja u London. Tu upoznaje novinarku Meri Velš i posle samo tri susreta pita je da se uda za njega. U to vreme doživljava i saobraćajnu nesreću i neko vreme leži u bolnici. Njegova tada još zakonita žena Marta dolazi u London brodom punim eksploziva pošto Hemingvej odbija da joj potpiše novinarsku propusnicu za avion. Marta ga optužuje da je pijanica i ljutito odlazi. Poslednji put je video 1945. godine dok se pripremao za povratak na Kubu. Sa Meri nije uspeo da ima potomstvo. A tih godina usledila je i serija nesreća koje su zadesile porodicu, a Hemingvej je posle smrti nekoliko prijatelja (Jejtsa, Skota Ficdžeralda, Džojsa) počeo da pati od depresije. Tih godina napisao je knjigu “Preko reke i u šumu” za koju je smatrao da je bolja od svih prethodnih, dok je kritika ovo delo opisala kao Hemingvejevu najlošiju knjigu.

Za Hemingveja, koji već pati od raznih zdravstvenih problema kao posledica dugugodišnjeg opijanja i nekoliko ranjavanja u ratu i nesrećama, ovo postaje period novog dokazivanja da kao pisac još nije rekao sve što je imao. Za samo osam dana piše svoj kratki roman “Starac i more”. Po objavljivanju ovog dela, nastavlja da putuje, a tokom jednog od tih putovanja, njegov sportski avion pada u džunglu Ugande. Dok novine širom sveta objavljuju nekrologe, on, živ i ranjen, već sutradan kreće drugim avionom. U svega nekoliko sati on i po drugi put, kada se ovaj avion zapalio, izbegava smrt. Te iste 1952. godine dobija i Puliceerovu nagradu ѕa roman “Starac i more”. Izjavljuje da je to najbolje delo koje je mogao za života da stvori. Dve godine kasnije i odbor Švedske akademije donosi odluku i dodeljuje mu Nobelovu nagradu za književnost.

Hemingvej se 1956. godine vraća u Španiju kojoj ga je ponovo privukla strast za koridom, ali zbog lošeg zdravlja putovanja je sve teže i teže podnosio. Vratio se u Ameriku, sve više je pio, govorilo se da pije flašu viskija dnevno, kada ne piše. Dok je pisao nije nikada pio. Patio je od psihičke dezorijentacije, a potom počinje da pati i od paranoje. Depresija, gubitak vida i sve veći psihički problemi doveli su Hemingveja do klinike Majo gde je podvrgnut terapiji elektrošokovima koji su ostavili tragične posledice po njegovo uvek sjajno pamćenje i orijentaciju. Dva dana nakon izlaska iz bolnice, Hemingvej pravi poslednji korak u svom životu. Puni svoju omiljenu pušku i sebi puca u usta, 2. jula 1961. godine. Iako je bilo jasno da se Hemingvej ubio, štampi i sveštenicima je saopšteno da je umro nesrećnim slučajem, dok je čistio pušku. Sahranjen je 6. jula u podnožju planine Testerin zub.

Suzana Spasić

Leave a Reply
*