Kuća pamti – Veselin Čajkanović (1881-1946) (1)

Veselin Čajkanović

Veselin Čajkanović

Laura Barna:

Esejom protiv zaborava

(Predavanje o Veselinu Čajkanoviću održano u Kolarčevoj zadužbini koje objavljujemo u dva nastavka)

Zašto smo meso bez krvi? Zašto u nacionalnoj i kulturnoj našoj mizeriji nema dostojanstva?“, ponavljala je gotovo očajničkim vapajem Isidora Sekulić misao izgovorenu u varljivoj tišini palanke i smesta zapisanu mastilom bezbojnog buntovnog damara kosmopolite, još one davne 1911. I stala da premešta nameštaj u radnoj sobi svoje kuće, koja je gledala u najosunčaniji deo Topčiderskog brda – pre nalik na pasaž Mediterana. Mesto gde se Ulica Vase Pelagića strmoglavo ulivala u Puškinovu.

Tih međuratnih godina jedan periferni deo Beograda postaje naročito primamljivTopčider–Senjak, te se na čarobnom brdu gotovo preko noći stvara kolonija velikih umova i neobičnih ličnosti srpske nauke, umetnosti, kulture i duhovnosti. Topčidersko brdo postaje bastion gospodstva i duhovne aristokratije tadašnjeg Beograda.

Neke sudbine se ukrste u određenim životnim okolnostima, ili se na čudan način sudare senzibilitetima, privuku se, i započnu hodogram, koji često teško uspevamo da prepoznamo, zabavljeni falsifikatima svakodnevice. Imala sam sreću da mi se dogodi senjački ukrštaj, živeći na čarobnom brdu, ali i privilegiju da ga prepoznam i prisvojim kao saputnički, potom i prevedem u literaturu. Godine 2013. objavljena je moja knjiga Pad klavira, kao svojevrsni omaž mnogim ličnostima značajnim za kulturu i istoriju ovog naroda, ali i kao upozorenje da te velikane ne smemo zaboraviti.

Veselin Čajkanović tokom studija u Lajpcigu (u sredini)

Veselin Čajkanović tokom studija u Lajpcigu (u sredini)

Veselin Čajkanović nakon studija klasičnih jezika na Velikoj školi u Beogradu, 1903. odlazi na usavršavanje u Nemačku. U Lajpcigu je studirao klasičnu vizantijsku i orijentalnu filologiju, a doktorirao u Minhenu na antičkim poslovicama kod Ota Kruziusa i Karla Krumbahera, velikih poznavalaca vizantijske i grčke kulture. Po povratku u Beograd, 1907, ukazom kralja Petra Prvog primljen je za docenta na Filozofskom fakultetu, a redovni profesor postaje 1922. godine, radeći kao šef katedre za klasičnu filologiju i predajući starorimsku književnost i latinski jezik, dok je na Bogoslovskom fakultetu predavao uporednu istoriju religije. Iste te godine primljen je i za člana Srpske kraljevske akademije. Svoju naučnu delatnost, Veselin Čajkanović bazirao je na tri važne oblasti: klasičnu filologiju, folklor i religiju i mitologiju. Poliglota, vrsni poznavalac klasičnih jezika, starogrčkog i latinskog, s kojih je prevodio dela Tacita, Vergilija, Plutarha, Livija i drugih, uz obimne stručne komentare, i živošću jezika činio ih svežim i modernim za svako vreme. Tim dubinskim poznavanjem i manipulisanjem mrtvim jezicima, i komparativnim metodom sagledavanja i upoređivanja sa živim jezicima, oživeće i predhrišćanska verovanja, tradiciju i umotvorine našeg naroda, kao jedinstven organizam podložan transformaciji, razvoju i prilagođavanju novom načinu života u datim okolnostima. Bio je aktivan u više verskih i kulturno-naučnih udruženja i odbora: član uprave Srpske književne zadruge, član odbora za izgradnju Univerzitetske biblioteke, član Zadužbine „Nikola Čupić“ i Društva „Sveti Sava“, upravnik Centralnog kataloga knjiga na Beogradskom univerzitetu, koje je posle Drugog svetskog rata sa Filozofskog fakulteta premešteno u zgradu Univerzitetske biblioteke, jedno vreme i upravnik Državne štamparije. Erudita kakvog bi svaka nacija poželela, glavni je junak romana Pad klavira, a koji će biti prostor mog izlaganja. Ali ne povampireni Veselin Čajkanović, očajan i rezigniran, zatečen na ruševinama svoje kuće u Puškinovoj 22 na Topčiderskom brdu, u slojevitoj stvarnosti dubokih misli i slika njegove duše, već i moralno i intelektualno i emocionalno rehabilitovani Veselin Čajkanović. I naše večerašnje pominjanje velikog srpskog naučnika dokaz je dobre namere i opravdanja osnovnog načela Laze Kostića: Dobro, Korisno i Lepo – a za to nikada nije kasno.

Glavna odrednica sveg bitisanja, iz koje polazi svesmisleno, jeste kuća, isticao je Čajkanović, tragajući za srpskim mitološkim izvornicima, predanjima, mitovima, legendama, verovanjima, poslovicama, pričama i skaskama, ne libeći se da prošlost hrabro stavi u službu budućnosti. Čuvena je arheološka izreka: Mesto pamti događaje, a reč je o akumulaciji dešavanja koji nabojem dobrih ili loših energija čine iz epohe u epohu nadgradnju, obogaćujući određeno mesto, dajući mu novo lice, ali i naličje. Nekad je to destruktivno, nekad konstruktivno. Kako god, kažemo – istorija. Kažemo i: čovek – kuća, koji su suština i srž istorijskog i onog nepreglednog arheološkog vremena. Kuća je, dakle prema Čajkanoviću, mesto u mestu, segment pamćenja unutar kolektivnog, velikog pamćenja, simbolička osnova na kojoj se grade životi pojedinca i zajednice, metafora vremena i prostora, iluzorna granica između mikro i makrokosmosa, između stvarnosti i iluzije. Kuća je vera, hram unutar verovanja, princip po kom se ispoljava i pruža sopstvo a zauzvrat potražuje univerzum koji je profiltrirao to sopstvo. Važna po svim civilizacijskim, kulturološkim, sociološkim, istorijskim, psihološko-filozofskim parametrima, kuća zauzima primarno mesto i biva polazište svih životnih, pa i proznih zapleta, utočište za autentične ili fiktivne likove koji unutar nje stupaju u interakcije, neretko i bizarne, u trvenja, preispitivanja, odnose: ljubav i mržnja. Kao takvi, neobuzdani i nepredvidivi likovi – oni grade ali i razaraju. Ali, kako god, ne smemo ih zaboraviti.

Kuća Veselina Čajkanovića, pre rušenja, foto: Laura Barna

Kuća Veselina Čajkanovića, snimljena dan pre rušenja, foto: privatno vlasništvo

Ono što je mene pokrenulo da napišem roman čiji je glavni junak istoričar religije i mitologije Veselin Čajkanović jeste – zaborav, nepravda, ali i radoznalost. Poražavajuće je koliko smo kroz istoriju nepravednim kalkulisanjima i lošim procenama i prilagođavanjima skrajnuli ulogu mnogih naših velikana zarad trenutnih okolnosti: političkih, politikantskih, interesnih ili nekih drugih, još potpomognuti slabošću pa i poltronstvom. Plejada zaboravljenih umova čeka na svoju – i kulturnu, i profesionalnu ali i ljudsku rehabilitaciju i vraćanje u nekada zaslugama osvojen, pa nepravdom izgubljen prostor, odnosno kuću, ponekad grubo preotetu ili razorenu.

Jedan od njih je, dakle, Veselin Čajkanović, čija sudbina mi se nametnula kao literarna tema, kojom sam odala počast mnogim sličnim, pa i istim sudbinama. A bio je učesnik i Balkanskih i Prvog svetskog rata – magijskih sedam godina vojevanja – i iz njih srčanošću i zaslugama iznosi mnoga odlikovanja, od kojih su najznačajniji orden Svetog Save i francuski orden Legija časti, ali iznosi i bolesti koje će ga još tada načeti i pratiti do kraja života. U Velikom ratu, na rukama gladnih i demoralisanih vojnika, nasmrt oboleo od trbušnog tifusa, prenet je sa Solunskog fronta na Krf, odatle u Bizertu, pa oporavljen nazad na Krf, gde je ponovo raspoređen u vojnu jedinicu. I već prvi nagoveštaj ozdravljenja vraća mu životnu snagu od koje smesta gradi stvarnost: na Krfu se 1916. godine angažovao kao sekretar za stranu korespondenciju u Dunavskoj diviziji, dok se u Bizerti pridružuje entuzijazmu i pokretačkim namerama grupe francuskih i srpskih dobrovoljaca i rekonvalescenata, koji brojnim kulturnim i društvenim aktivnostima reedukuju i reanimiraju srpske ranjenike i invalide. Sa francuskim kapetanom Alberom Orofom, Čajkanović inicira osnivanje Štamparije srpskih invalida, kako bi mogli da ostvare zamisao – pokretanje i štampanje časopisa Napredak, za koji je i sâm pisao članke o životu i radu naših izbeglica u Africi, ali i naučne studije u podlistku „Iz starih riznica“. Međutim, prvenstveno mu je zamisao bila da se srpski ratni invalidi obuče tipografskom zanatu kako bi po povratku u svoju zemlju mogli da nastave rad i povrate dostojanstvo životu. Kraj rata Čajkanović je dočekao na Krfu – i kao uslužni prevodilac, ali i kao urednik Srpskih novina.

Alber Ofor i Veselin Čajkanović, Prvi svetski rat

Kapetan Alber Orof i Veselin Čajkanović u prvom redu, Prvi svetski rat

Pisanje je klupko magičnih rituala – a o njima je Čajkanović često govorio, i beležio ih – koje se, ako je sreće, nikad ne odmota do kraja. Sreće za pisca koji umećem dopušta čitaocu da razmotava uže od čvorova životnih sekvenci naizgled unedogled, ili koliko je sposoban pa i voljan, ali do kraja nikad ne dolazi, čak se poslednji čvor ni ne nazire. I te pozadinske radnje, neretko nalik pravim malim pa i velikim ritualima, nosioci su besmrtnosti književnog ili naučnog dela, samim tim i njihovih tvoraca. A Čajkanović ih je imao mnogo: sagledavao je svaki podatak unutar određene pojave iz više uglova, proveravao njihovu autentičnost naučnim metodama iz različitih izvora, uporednim analizama etnografske, istoriografske i lingvističke građe dolazio je do sažetog i britko i vispreno izrečenog suda. Uporni tragač za smislom svake pojave i tragač za vezama koje opravdavaju njihovo postojanje, suštinu opstajavanja i funkciju.

Pratila sam sudbinu kuće Čajkanovića od trenutka kada je prodata, gledala sam kako se raskrčuje plac od biljaka koje je Veselin lično sadio pa puštao ih da rastu, sve dok ne zakorove. Posmatrala sam kako električne grdosije seku senovita stabla oraha, platana, lipa i žbunika glogova i trnjika, kako novoustanovljeni vlasnici gaze i preoravaju iždžikljali travnjak, jer Veselin iz ljubavi prema bilju i gotovo sakralnom odnosu prema njihovom rastu, nije nikome dopuštao ni travku da pokida. Prisustvovala sam rušenju njegove kuće 15. marta 2012. godine. Gledala sam pad klavira Čajkanovićevih, uzetog kao svojevrsna metafora koja spaja prošlost i sadašnjost u preseku – LEPOG. Klavir su Čajkanovići jedino prepuštali mačkama koje su se macile u njegovoj unutrašnjosti, ili su leškarile po politiranoj površini kao svete životinje. Neko ih je izbrojao do magijskog broja četrdeset, i tako je ostalo do danas kao podsmešljiv naslov za legendu koja i dalje živi i kruži čarobnim brdom: „Čajkanovići su imali četrdeset mačaka.“ Bila sam svedok pretvaranja mesta s pamćenjem u gradilište i privremeni haos. Mesecima sam pratila gradnju nove zgrade – dvojne vile, staklenca u Puškinovoj 22 – namesto skromne prizemne kuće na četiri vode, kako je Veselin izričito zahtevao od arhitekte Dujama Granića. Istovremeno sam u romanu inatno, ali i s nadom da se principi Laze Kostića ne mogu uništiti, gradila skulpturu od delova razbijenog Čajkanovićevog klavira, nimalo slučajno baš na raskršću ulica Vase Pelagića i Puškinove, kao htoničnog mesta. I taj preobražaj unutar mesta sabirnog pamćenja je čarolija. Iz jednog sveta i života nastajao je pred mojim očima drugačiji nadsvet, pandan novom, odnosno ovom vremenu, što i jeste magija. Gotovo svaku noć, dolazila sam na gradilište, čekala onih nekoliko praznih i gluvih trenutaka oko ponoći kad sve obuzima smiraj i deluje kao da se kapija neba i zemlje načas otvori za noćne sablazni, a tad su i naša čula ne samo izoštrenija nego i podložna opuštenijem primanju. A primala sam glasove prošlosti velikana da bih bolje razumela sadašnjost i jasnije videla budućnost. Posle sledi i ono neminovno davanje, davanje sebe, zahvaljujući kom je i nastala knjiga o životu i sudbini našeg naučnika.

Okoštala ubeđenja i tvrde dogme s kojima se susretao u životnom i radnom prostoru, Čajkanović nije pobijao ispraznim i površno sagledavanim stavovima i analizama postojećeg stanja, već temeljnim pristupom istoriji dugog trajanja srpske religije, čiji su se rezultati često kosili sa stavovima pravoslavne crkve. Polazio je od moći jezika – živih i mrtvih – i zalazio u začetke i osnove stare vere zasnovane, kako je pionirski i smelo tvrdio – ne na hrišćanstvu nego na paganizmu. Nesistematičnost kojom je crkva prevela očigledne paganske elemente svoje vere u – hrišćansko, prenebregavajući, neretko i poništavajući poreklo i stvarno njihovo značenje i kultnu ulogu, stvaralo je, po Čajkanoviću, još veće nesporazume i nerazumevanja suštinskih narodnih potreba, samim tim i nemogućnost zdravog razvoja nacije. Jedini kult koji je zadržao svoju autohtonost, svežinu i autentičnu snagu jeste kult rastinja, i njega je i pravoslavna crkva prihvatila bez mnogo opiranja i preinačavanja. A taj kult ističe bezmalo antropološku karakterologiju biljaka, te ih Čajkanović odlikuje dualizmom: dobre i zle, ili – srećne i nesrećne.
(nastaviće se)

Laura Barna

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.