Menu
Categories
Milan Đ. Milićević: Karađorđe Petrović 4: O ličnosti Karađorđa Petrovića
16/12/2017 ArtFeljton
Portret Karađorđa Petrovića, Uroš Knežević 1852.

Portret Karađorđa Petrovića, Uroš Knežević 1852.

Karađorđe je bio stasa vrlo visoka, tela vrlo snažna, lica okrugla, masti preplanute, nosa podugačka, očiju malih ali živih, čela visoka. Glas mu je bio tanak, kao glas u žene; govorio je obično vrlo malo; ali se je nekad u povoljnom društvu mogao razveseliti; i tada bi igrao u kolu, i nagonio druge da se vesele, da igraju i da pevaju. Kad bi ćutao i mislio, obično bi grickao nokte na prstima svojim.

– On nikad nije ni sekao svojih nokata, – veljaše Jokić: – jer ih sve izgrize zubima, osobito kad nešto mnogo misli, i kada je brižan. Uz drugu ili treću reč govorio je “Koekude”. Nepoznatom čoveku, ma i starijem od sebe, kad bi ga hteo pozvati, imao je običaj reći “Momče”!

Sva mu je psovka bila: – Po duši ga!…

Ali je zato u deljenju pravde bio oštar do strahote.

Đorđe je, u trenutku kad se njegov rođeni otac priklanjao više k sadašnjosti nego k budućnosti, rekao svom pobratimu da ga ubije, kao zlotvora, a pričalo se je mnogo o njegovom strahovitom pištolju. Neka to sve ostane, ali jedno valja ovde kazati.

U Topoli, baš prema donjom severnoj gradskoj kuli, Karađorđe je imao magazu sa solju i drugom robom koju obično kupuju ljudi seljaci. Jednom, polazeći na vojsku, Karađorđe zovne brata svoga Marinka i rekne mu:

– Koekude, evo ti magaze, pune kao oko! Sedi i prodaji što se može. Kad se vratim, pokazaćeš mi račun i daćeš mi pare!…

Karađorđe ode da se bije. Marinko osta da prodaje.

Ovde valja kazati da je Marinko, mada je već imao ženu i decu, bio čovek vrlo raspuštena vladanja. Đorđe je do toga doba više puta morao raspravljati tužbe koje su na njega dizali seljaci s nevaljala vladanja njegova.

Posle nekog vremena vrati se Đorđe kući. Magazu nađe gotovo praznu, a u Marinka ni groša: On robu prodao, pa novce potrošio!

Đorđe, videći to, sav pozeleni.

Za nesreću oba brata, baš u onaj mah kad je Đorđe u magazi tražio račun od Marinka, dođe žena neka, odande iz sela, i potuži se na Marinka da joj je napadao kćeri na obraz.

– Zar ti, Đorđe, – reče žena ta: – teraš nekrštene Turke, a u Topoli si ostavio brata Marinka koji je gori od najgoreg Turčina?

Đorđe na to ne reče ništa, nego se maši rukom te uze s gomile jedan konopac koji savijen ležaše na ćepenku za prodaju; načini od konopca zamku i namače je na vrat nesrećnom svome bratu, koji drkćući stajaše tu, čekajući šta će ga snaći. Đorđe ga privede kapiji od kule, koja se je skoro bila dovršila. Uz kulu su još stajale majstorske skele, a u kuli povrh vrata štrčala je iz zida jedna greda. Đorđe pogleda u momka Aleksu Dukića. Dukić razume crnu zapovest, te se odmah pope uza skele do one grede što štrči iz zida, nad vratima. Đorđe mu baci oba kraja od konopca, da obavije oko grede, da zategne i da zaveže.

Karađorđev konak i Crkva, Topola - razglednica

Karađorđev konak i Crkva, Topola – razglednica

Nesrećni Marinko drkće, tako da se na njemu trese košulja od straha…

Dukić, nadajući se milosti, hotimice ne uhvati konopca, nego oba kraja padoše na zemlju. Đorđe se saže, uze ih i nanovo baci. Dukić ih ni drugi put ne uhvati, misleći: – dako se povrati!…

-Koekude, po duši te tvojoj, ili hvataj ili ću te sad skinuti odatle! – Govoreći to Đorđe se i nehotice maši za pištolj!

Treći put ne beše ni za Dukića dvoumice. On uhvati samrtni konopac, zateže ga… i zaveza oko grede!…

Nesrećni Marinko izdiže se od zemlje za jednu ped i osta da se praća i da izdiše…

Đorđe ode i zatvori se u sobu. Dva dana niti je što okusio niti je s kim reči progovorio!…

Karađorđe je bio radin da mu ravna nije bilo: kad nije na vojsci, on bi kod kuće krčio, orao, kopao, kosio, kao i drugi seljaci. Nadeljavajući obruče na bure iskrivio je rusku zlatnu kolajnu koju je nosio na prsima. U jelu i piću bio je smeran za priču: pogača i papula, uz post; a pogača i suvo meso uz mrs, i uz to čuturica šumadinske rakije, za njega je bila najbolja gozba.

Odelo je nosio kao i drugi seljaci. Na glavi šubaru (pod kojom je često bio fes); na nogama opanke, ili nekad čizme; dalje: seljačku košulju, jelek, čakšire, pojas i listove, iza kojih se pomaljao strahoviti pištolj za koji se ne pamti da je ikad promašio. Povrh svega veliki resnati gunj.

Karađorđe je, kao što je već kazano, bio vrlo visoka rasta. Milutinović uverava da se onda u svoj Srbiji nije mogao naći čovek koji bi bio od Karađorđa rastom viši i snagom jači, manj ako to nije bio Zeko, buljubaša golih sinova.

Karađorđe je bio pešak na glasu; u boju je najvoleo da je peške. Kad je jahao, najradije je jahao svoga dorata, koga je voleo od svih konja svojih.

Mane lične najvidnije bile su mu: preko svake mere bujna narav, slabost prema ženskoj lepoti; povodljivost za ogovaračima, i prilično tvrdovanje.

Od pogrešaka – samrtna mu je: što je ostavio Srbiju 1813!…

Milan Đ. Milićević

(kraj)

Iz knjige:

Milan Đ. Milićević, Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda, Srpska književna zadruga, Beograd, 1959.

Čitajte još<< Milan Đ. Milićević: Karađorđe Petrović 3: Odlazak i tragični povratak
Leave a Reply
*