Miomir Đurišić: Tri slike iz Perasta

Perast

More je pjenilo kao vatreni konji koji jure sa konjanicima u potonju bitku. Dažd presvukao ostrva srebrnastom preobukom. Kao nevjesta na vjenčanju čije je lice prekriveno bijelim velom. Samo vrhovi čempresa, simbola nestajanja i smrti, na ostrvu sv. Đorđe prkosno se uvijaju i ne posustaju. To je vrijeme pravde kada su svi životi isti. Tada sirotinja nije Bogu teška, a gospoda ne razmišljaju o svom bogatstvu.

Kišne kapi su mu obarale pogled, a prezrele i popadale pomorandže pokazivale put. Vrata palate Zmajevića su širom otvorena, a na stepeništu je domaćin skrštenih dlanova udisao jugovinu i čekao gosta. Svjetlost od gromova, koji su bezuspješno udarali po Lovćenu, zasijala je na njihovim licima. Nadbiskup Andrija Zmajević i patrijarh Arsenije III Čarnojević su ulazili u gostinsku sobu i nijesu ništa pričali. Stisak ruke prijatelja koji se tek upoznaju je, u trenu, ispričao sve priče njihovih predaka čije je parče neba bilo od Bajica do Njeguša.

Andrija Zmajević, Ljetopis crkovni, Arheloški muzej u Splitu

Kada su prešli u nadbiskupovu biblioteku, stare knjige su im razvezale jezik i otvorile dušu. Jugo je na prozorima crtao more, a oni su riječima crtali prošlost. Istorija njihovih porodica i način na koji govore o njoj je priča za njih i o njima. Nadbiskup se sjeti svoga oca Milutina i prađedova koji su došli u Njeguše sa Crnojevićima, bježeći od Turaka. Bježeći od Turaka otišli iz Crne Gore sa Crnojevićima. Patrijarh zboraše da su njegovi preci u Bajicama dočekali Crnojeviće i ispratili ih sa Cetinja. I još reče da su dočekali Turke i da će ih ispratiti iz Crne Gore.

Na pomen Turaka postadoše jedno tijelo. Njihovi osmjesi, bore i riječi dobiše oblik crkve sa dva oltara koje su nastajale u vremenima kada su molitve nužde sačinile. Kada Turci bjehu udarili na katolike, pravoslavlje posta utočište za njih, a kada pravoslavci postadoše najveći neprijatelj turski, katoličanstvo postade zbjeg za pravoslavne. Mlinski kamen se okretao u oba smjera, a Turci su kao savjesni vodeničari okretali žrvanj i s poražavajućom tačnošću svaki put uzimali ujam.

Ratni pokliči su načas utihnuli na Sredozemlju i običan puk je živio godine mira i čekao rat koji je crtao nove mape na Balkanu. Turska se spremala na Beč. Znali su to patrijarh i nadbiskup, nadali se i strahovali bogobojažljivo.

Patrijarh Arsenije je pričao o susretu sa Cetinjem i mitropolitom crnogorskim. I onom osjećaju kada se vrati na mjesto gdje je srećan bio… A vrijeme previše odmaklo. Reče nadbiskupu da je bio u Bajice odakle je u djetinjstvu kotrljao kišu sve do Cetinjskog manastira. Na tren je otrgnuo slike svog djetinjstva od vremena, napojio dušu cetinjskim kišama i gledao kako se Lovćen ljubi sa zvijezdom Danicom. Nadbiskup Andrija je opisivao manastir Krka u Dalmaciji, star koliko i car Dušan. Ispriča patrijarhu kako je Vuk Mandušić poginuo kod manastira. Kada je u borbi izgubio desnu ruku, prekrstio se s lijevom, kojom je ubio četiri Turčina. Okrenuo se prema jugu, ka Šibeniku, jedinom rukom pokazujući na istok, prema Krki i otišao Gospodu na istinu.

Pričali su dugo. Kada bi jedan od njih nešto pomislio, drugi bi to ispričao. Patrijarh i nadbiskup su zaćutali. Zborili su Arsenije i Andrija. More je otimalo noć od jutra, razgonilo oblake i pokazivalo drugo lice Mjeseca.

Nepoznat autor: Kapetan Marko Martinović uči ruske plemiće pomorskim veštinama, 1711, Muzej grada Perasta

Jutro je svanulo nakon dvadeset pet godina. Marko Martinović je učio ruske boljare kako da putuju morima i na koji način da slušaju more dok pjeva. Petar Tolstoj, izaslanik ruskog cara Petra Velikog, nije čekao jutro da svane. Nečujno su se otvorila vrata palate Zmajevića, Mjesec je žmurio na jedno oko, a Petru je Lovćen bivao sve veći dok je hodio kozjim stazama i ostavljao Kotor pod sobom. Na mjestu gdje planine i more postaju isto, čekao ga je dvadesetosmogodišnji Danilo, vladika crnogorski. Petar i Danilo su živjeli daleko jedan od drugog i nijesu se poznavali. Pričali su kratko, ali su se dobro razumjeli. Poslije toga tajnog susreta Danilo je pošao na dalek put, u Ugarsku gdje ga je patrijarh Arsenije hirotonisao, a Petar Tolstoj je požurio u Rusiju i obavijestio svoga cara da Danilo radi što misli, a misli što priča.

A pet pasova kasnije, Danilov lik je na obalama Perasta danju disao more, a noću pričao sa zvijezdama. Prestao je da zbori kada su mu se nasmijale oči koje gore življe od plamena. Na trenutak mu se učinje da su se strane svijeta promijenile. Nije joj ni ime znao i nije uspio da riječ izusti. Te noći je naučio da vidi sve tajne i da ih čuva. Njoj je nadjenuo ime snaha Milonjića bana, a svoje riječi je pozajmio Vuku Mandušiću. A njegovo lice je sakrila brada dok se ujutro spremao nazad za Crnu Goru.

Svake prestupne godine između Vidovdana i Petrovdana, kada su noći vedre, Bokelji mogu da vide smutnju na nebu. To se zvijezde i Mjesec svađaju da li je njihov sabesjednik bio lik vladike Danila ili je on izmislio vladiku Danila da bi pričao umjesto njega.

Miomir Đurišić

Miomir Đurišić, profesor istorije i nekadašnji direktor Cetinjske gimnazije, bio je urednik u Zavodu za udžbenike Crne Gore, a sada je saradnik Radija Svetigora. Priča  Tri slike iz Perasta  je iz zbirke priča  Miholjsko ljeto na Cetinju,  koja je u pripremi za štampu i koju će objaviti Institut za srpsku kulturu iz Nikšića tokom proleća 2019. godine