In Memoriam: Razgovor sa Mirkom Kovačem, o Mediali

Mirko Kovač, izvor Vreme

Mirko Kovač, izvor Vreme

Mirko Kovač, pisac, scenarista, autor “Gubilišta”, “Životopisa Malvine Trifković”, “Ruganja sa dušom”, “Vrata od utrobe” i drugih značajnih knjiga, scenarista i koscenarista na filmovima “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Večernja zvona”, “Mali vojnici” i drugih umro je u Rovinju 19. avgusta 2013. godine. Studirao je u Beogradu na Akademiji za pozorište, film i televiziju. U Beogradu je živeo do početka rata na prostoru bivše Jugoslavije, kada se preselio u Rovinj.

Arsenije Jovanović, pozorišni i radijski režiser, kompozitor, saradnik na filmovima Terensa Malika, nekadašnji upravnik  Narodnog pozorišta u Beogradu, do rata profesor na Fakultetu dramskih umetnosti, posle emigrant, moreplovac za svoj račun, kapetan čiji se svi brodovi zovu isto – Galiola, po jednoj spasonosnoj hridi, pisac i tihi rovinjski rezident, razgovarao je za knjigu “Kosančićev venac 19″ s Mirkom Kovačem. Knjiga je objavljena 2001, ali razgovor iz nekih razloga u nju nije uključen. Prenosimo ga sada…

***

– Ova štenara to je autentično. Dakle nije tu naravno na strani jala, nego štenara je bila autentična, kad je Miro Glavurtić se rastavio, u ustvari, on je živeo sa jednom ženom koja je imala četvoro dece i dva braka. Jedna krasna žena. Ja sam stanovao kod njih, jedno sedam-osam dana sam spavao tamo. I stanovala je na potkrovlju šumarskog fakulteta to je gore preko puta kafane Mihajlovac na Banovom brdu. I gore je ona stanovala. Dakle imala je recimo četiri sobe, ali da bi došao do one tamo poslednje moraš proći kroz sve ove. Kao u kupeima, prolaziš sve kroz jednu sobu, jednu, drugu, treću, četvrtu do. Ja sam stanovao u nekoj srednjoj. I inače ta žena je imala prvo jedan brak i dvoje dece iz tog braka i drugi.

 * Svi su bili u toj kompoziciji. 

– Ne, ne, oni su negde. A drugi muž je bio tada neki tada čuveni harmonikaš, i onda je svirao u nekim orkestrima. Uglavnom, Miro je imao jednu, i taj je često dolazio, bio je ljubomoran bez obzira što se razveo s njom. I onda se Miro znao sa njim potući ispred šumarskog fakulteta. A tu upravo ja imam u romanu isto na osnovu jednog realnog detalja, imam Mira kad tu je preko puta Šumarskog fakulteta, znaš da je tu Crkva svetog Ćirila i Metodija. I Miro koji je katolik i koji je počeo vrlo rano sa tim katoličkim idejama, i crkvom, e onda je tu, pošto su tu stalno neki se sukobi odigravali sa mnogo čudnih detalja između tog muža i njega žene, lepa žena je bila, onda je Miro tu imao čuvenu svoju priču – susret s đavolom. To je tvrdnja i mi smo poverovali u to i on sam naravno kaže da je to apsolutno realna situacija, tu je imao jedan susret s đavolom u nekom mračnom kutku itd. Nekako su te…

To je pre njegovog romana. To se događa pre njegovog romana.

* Kako se zove njegov roman? 

– Nije to njegov roman, to je njegova knjiga ”Satana”. Roman mu se zove ”Psine” ali nije to on opisivao. Nije nikad opisao, imam ja tu ”Satanu”, nije nikad opisao svoj susret sa đavolom, ali sam ga zato ja opisao. Onda je tu bila ta Marijina kćer, te žene Marije, bila je lepotica. Imala je jedno 15-16. Miro je bio opsednut s tom malom. Ali on je bio opsednut. I njegov jedan najbolji prijatelj, neki Bojović novinar je bio iz Titograda koji je bio sledbenik Mirov po nekim idejama, tako jedan momak onako, nije imao jedno oko. Nosio je neke tamne naočare. Ja ga ne znam dobro, ne znam kakav je. Uglavnom, jednog dana, Miro je bio sav očajan jer je ta malo pobegla za tog njegovog sledbenika i prijatelja. Miro je uvek oko sebe imao neku školu, znaš. I to je bio njemu jedan veliki poraz, jer u stvari on je s tom, on je tu Mariju već i s njom kao da je tu zajedno othranjivao to dete njeno da bude njegovo. Barem ovako da bude. Kapiraš.

* DA, to su ambivalentni odnosi.

– I iza toga kad je mala nestala iz te kuće vrlo brzo on odlazi i dakle napušta tu vezu i  ta Marija je mene tada zvala, i to je bila njena greška,  težak za nju poraz.

* Je l ona znala da je on tu već opsednut…

– Ne, ne, ne. Nemoguće.

* To si ti slutio.

 – Pa čak možda sam i ja iz svega ovo izveo. Sad ja i njemu ne bih ovo kad bih mu rekao. Mada ja bih to njemu rado rekao.

* To je riskantno da mu kažeš. 

– Ma nije.

* Dobro, vi ste intimni prijatelji.

– Ma kakvi. Ja mogu njemu. I onda ti je on otišao i sad nema gde da stoji. Ja nemam isto stana. I tu ti je on došao, bila mu je intimna prijateljica Olja Ivanjicki, svi oni tamo, Kokan Bradić svi su se oni oko te Medijale i svega toga, Leonid Šejka, svako ima negde neki kutak, on odjednom izlazi iz te, a smatraju ga tvorcem Medijale, onako glavnim.

 * Najmističnijim.

 – Naj ovako. I onda je tu bio, a tu je bila kad se prođe, znate Kosančićev venac? Kad se prođe kroz zgradu sa leve strane bila jedna mala kućica.

* To je već na padini, prema Savi.

– Skoro već na padini, skoro ovako dole da bi mogao znaš. Tu je nekada stanovao jedan, možda ćeš ga se i ti setiti, koga smo mi zvali Švaba. Koji je ovako za neku malu sitnu lovu nešto bi ti pomogao, doneo bi ti.

* To nije Ćuška. Pera Ćuška?

– Ne, Pera Ćuška je drugo. Ovo je Švaba. Švaba je jadan umro i on je meni isto nešto radio. Jednom se sećam kasnije je to bilo, nekoliko godina kasnije, nešto je kod mene, ja taman nešto se uselio u neki stan i on je ukrao neki prsten. Nije bio vredan. Ja ga napadnem. Vidim nema prstena. On kaže ja nikada,  a vrlo je bio simpatičan. Kada je došao posle nekoliko dana da nešto radi, on ga je negde ostavio da bi ga ja pronašao. Švaba je otišao negde nešto se smestio i Miro je upao u tu hladnu malu psetaru, štenaru i mi smo tu kod njega dolazili. Tu su nam bile ovako, to je kratko on bio tu, vrlo kratko. Ali sve je unutra bilo normalno, moglo se leći spavati, i sve, živeti sve si imao što je trebalo da imaš, samo nisi imao vrata.

* Tu je bio zajednički WC u stvari, u tom celom kompleksu.

– Tu se malo uđe, ja sam tu ušao četvoronoške,  onda za mnom Šejka, onda svi. Miro je nešto imao da se vidimo. I tu se sedelo i pričalo.

* Četvoronoške se ulazilo?

– Kako drukčije. Nisi mogao. Mala vrata su a unutra ipak sve normalno, osim tih vrata. To je čudno znaš, ja koji put mislim Bože je’l to samo moja vizija.

 * Dodatak.

– Moj dodatak ili je to stvarno. Mislim da je ipak to stvarnost. I tako ti je Miro tu, posle je već interesantan jedan detalj. Onda sam ja imao već neki stan i onda je nekoliko dana opet on stanovao kod mene, ali je odlazio na Šumarski fakultet jer je tamo radio. On je inače inženjer hortikulture, jedno od njegovih zanimanja.

 * Da, sad se sećam, da.

– On ima više zanimanja, on je završio Umetničku školu u Herceg Novom, inženjer hortikulture, građevinski tehničar, građevinac, književnik…

* Obrazovan je.

– Književnik, esejist.

* Mistik, mislilac.

– Mistik, matematičar savršeni.

* A je li?

– Da on tvrdi da je sad ovde u Rovinju otkrio neke matematičke formule čudesne, recimo trisekciju trokuta, kruga, da li je to stvarno sve ja nemam pojma ja ne znam ništa. Ali nije bitno glavno je da je on dve godine posvećen tim matematičkim otkrićima. I on tvrdi da je napravio senzacionalnu kvadraturu kruga da je rešio. I sad će da izda tu knjigu ta rešenja. Sa crtežima, sa svim skicama. On je inače matematički genije bio.

* To je za mene novost.

– Da, da. Matematički genije.

* I on se time bavi. Van svake praktičnosti.

Zalazak, foto Arsenije Jovanović

Zalazak, foto Arsenije Jovanović

– E sad, on nije bio vernik do u tih nekih godina ali je bio čak boem. On je pio, recimo on je znao, imao je jake zube, i dan danas ima dobre zube, on je znao da skoči na sto i da odgrize da odrubi čašu, znaš ono zubima, znaš oni tipovi što su…

 * Da, da znam, i pojede celu čašu i za njim.

 -I jednog dana, neka devojka je moja verzija njegova je religioznosti a ja mislim da je najtačnija. Da je to prava stvar. Jedna prekrasna plava devojka. On je, i on je pratio stalno. U autobusu, pa neke ulice, ali nikada se nije odvažio da priđe. Jednog dana je ona bila, ??? on vidi nju ona je bila u gradu Beogradu, u centru, i ona je tamo i bio je kao tada doneo odluku da joj priđe i išao je znaći do Banovog brda, ona je izašla gore Požeškom, kad se ide prema Šumarskom, i ona je išla, on je za njom i odjednom ona ulazi u tu katoličku Crkvu svetog Ćirila i Metodija. I on ulazi za njom. I u crkvu ona ide na misu. On još nije ništa znao o misi i nije znao molitvu ni jednu. On je bio potpuno laik. Ne laik nego nevernik, ateista, nije ga zanimalo. Ovo je stvarno istinita priča. On misli da je vernik božiji i da je to Bog odlučio, a ne on. To su njegova uverenja. On tvrdi da inače mi ne odlučujemo o religioznosti, da je to stvar božijeg izbora. Ona je ušla u crkvu, prisustvovala misi, na kraju otišla, pričestila se, on je sve stajao pozadi iza klupa u crkvi. I odjednom kad je on to doživeo, on je to doživeo kao misteriju, on je hteo tada konačno da joj priđe i odjednom je nju izgubio. Nije mogao da je pronađe više. Sad tamo ima jedan mali ulaz, izlaz, pored isto kad se ispred levo ispred klupa napred levo jedan mali izlaz. Tu dođu obično časne sestre i tu izađu. Da li je ona izašla tamo da li je taj izlaz bio otvoren, on to nikad nije saznao, ali u svakom slučaju on je tu nju izgubio.

* Ona je iščezla?

– Ona je iščezla i on nikada više nije tu devojku video. Ne ozbiljno. Ali ja smatram da ga je ona uvela u crkvu.

* U tvojoj priči bez zaključka proizilazi.

 – Bez zaključka. Ne treba zaključak. Ona se jednostavno pojavila, lepa plavokosa devojka i uvela ga u crkvu. Iza toga je on napravio jednu sliku, iskreno rečeno, kič. Pravi čisti kič. I odneo je u jednu kuću časnih sestara, ne znam tačno da li je to na Banovom brdu ili su to Sestre milosrdnice u Kneza Miloša. I on je napravio sliku koju je nazvao Žena odevena u … i tu je napravio tu devojku sa oreolom oko glave, plavu.

* Koliko je godina imao tada, otprilike?

– Sad ću ti reći tačno.

* Ispod trideset?

– Ne, više. Malo iznad trideset. I za tu sliku sam ja posle išao, kad je on nosio, s njim zajedno kod ovih časnih sestara i oni su je stavili tamo u svoju kapelu primili, tu sliku, primili je. Tako počinje njegova religioznost.

* On je počeo da je traži

– On je traži, on je nikada nije našao. Onda je on nju naslikao i poklonio milosrdnicama i tako počinje njegov život sa crkvom. Počinje iskreno rečeno, učiti molitve, učiti Oče naš, učiti sve ovo. Posle toga sreće sadašnju njegovu suprugu, koja je pričaću ti jednom, koja se udaje za njega, a ja sam kum. To je možda jedno od prvih venčanja u crkvi Svetog Trivuna gde ova dobija ime Klara njegova sadašnja žena.

* U Kotoru.

– U Kotoru. Normalno u crkvi dobiješ drugo ime. Dakle i ona prelazi u katoličku veru kao pravoslavka, to je sve znaš …

– Vrlo duhovita, autoritetna. Baš jedna žena čije je poreklo sjajno, to je jedna čuvana porodica, Anđusi??? strašno bogata iz Paštrovića, imala je četiri kuće na Svetom Stefanu. Pričaću ti o Miru kad se potukao na Svetom Stefanu. Čuvena njegova legendarna tuča. Jer je on tamo gradio Sveti Stefan kao građevinac i radio na Svetom Stefanu a njegovi su radnici bili zatvorenici, pa je hteo zatvorenicima olakšati posao da ne vuku one kariolice preko blata, nego da im postavi daske. A poslovođa nije to dozvoljavao jer zatvorenici treba da se muče, i tu je došlo do velikog sukoba, do neviđene tuče, gde je on jednog ovolikog čoveka, grmalja velikog prebio.

* Miro? Neshvatljivo.

 – Neshvatljivo. To je jedan detalj. I tu se on posle zbližuje sa nekim Đakovićem. Sa kojim sam i ja posle bio prijatelj. Sa tim Đakovićem on postaje kasnije u Beogradu veliki intimni prijatlj. A taj Đaković je bio osuđen kao četnik na 12 godina robije. Tako da je taj četnik bio naš intimus. I moj i Mirov, pravi četnik.

* Osuđen.

 – 12 godina. Pazi, bio je klinac, nosio je pušku i bio sa četnicima. Mlad je bio kad je bio četnik. I onda Mirove, do smrti Mirovog oca, smrt majke, pa do smrti Mirovog oca, to kad ti jednom budem pričao, te detalje. Kad je on došao iz Beograda, a ja dole, pazi leto, vrućina, ja sa Lordanom. To je 80. godina već. Ja sa Lordanom radim scenario. Radimo u hotelu Maestral. Miro dolazi, otac mu je umro, sam je živeo, sestre su mu negde u Kotoru. Miro dolazi onim kamionom koji vozi štampu, sa ženom. Jer znaš, nije imao nikakvog prevoznog sredstva ni ništa i nekako se s ovim otišao pred Borbu ili pred Politiku. I sad taj jedan šofer sve vreme je sedeo tako Miro, Rada njegova žena, ovaj je hvatao Radu za koleno, a Miro je sedeo i gledao tako i morao je da trpi jer kako će doći dole, pustiće ga usred krša, nije smeo ništa da kaže. A osim toga ne plaća se. To je njemu najvažnije, da ne plati.

 * Tu sahranu očevu.

 – To je neverovatno. I Lordan kaže, bože, da sam ja to snimio rekao bi kako ja izmišljam. Roman se završava vremenski sa Titovom smrću.

-A priznaj ovo ulazak u crkvu da je jedinstven. Žao mi je što nisam to napisao.

* Pa to ti je priča. Ako hoćeš da napraviš priču napravićeš. Mislim, tako da se pojavi ženska koja ga uvede u crkvu i ništa više. I nestane.

– Nestala.

* A on uđe u jedan novi duhovni život.

– A on uđe u život, postane jedan religiozan čovek, vrlo religiozan, i dan danas je. Praktični katolik, apsolutno odmah je upoznao sve sveštenike, sva čuda, išao je na duhovne vežbe u Pariz, tamo je ostao sa nekim jezuitima, mislim da je postao član Opusa???… Izdao je tu knjigu.

* Potpuno fascinantna ličnost.

– I iz sebe je istisnuo tu jednu konkretizaciju žene. Verovatno sad ne bi hteo o tome ni da priča. On je bio zaljubljen u tu. On je tako jurio tu malu. On je meni opisivao kako je to krasna, kako je lepa, kako je kosa.

* Ispovedao ti se. 

– Da, kao prijatelj prijatelju. Ali on nikako nije ovu verziju prihvatao. Samo se čudio misteriji, nije on tvrdio nikad, to je moj zaključak da ga je ona uvela u crkvu.

* Da, nije to njegov. On će možda to čak i da negira.

– Sto posto će negirati.

Mirko Kovač

Mirko Kovač

* To kako si već ispričao verujem i ja.

– On verujem u Božiji prst tu. To vreme, to je stvarno ono kad su se neke stvari razlamale, rešavale. Ta čitava priča oko Medijale je jedan fascinantan roman. Ja kad bih imao još puno godina da radim možda bih se poduhvatio da napravim jedan roman samo šta se desilo sa ljudima oko Medijale. Svaki je drama. Ilija onaj umire od raka, Šejka umire, tumor na mozgu. Odlaze ovi, raslojava se, Miro Glavurtić počinje da okuplja sada Medijalu da na religioznoj osnovi je pravi.

 * Sada?

– Ne, ne. Kad je on…Uvlači Kostu Bradića u religioznost, međutim, on je išao na katolicizam. A Kosta je krenuo s njim u katolicizam. Jer svi kreću iz ateizma. Svi polaze od ničega. Međutim, Kosta je vrlo brzo, za mesec dva, otkrio svoju veru.

* Kojoj se takođe predaje.

– Kosta postaje religiozan. Posle kada se ženi sa onom Ninom, lepom Mađaricom, katolkinjom iz Zrenjanina. On izrodi decu. Njemu su postali opsesija žena, deca, dom. Mi smo odlazili posle, kuću je imao na Dunavcu, tamo u selu jednom.  Sad on živi tamo.

* Na Dunavcu živi?

 – Da. Ćerka mu je završila ikonopis u Grčkoj.

??? jer sam ja imao čak jednu ideju da je kupim. Bio sam blizu toga. I strašno veliko prijateljstvo ja i Kosta smo imali. Bili smo veliki prijatelji.

* Kosta je jedna čudna imaginacija.

 – Čudna. I on ti je postao posle. I on se isto venčavao u pravoslavnoj crkvi. Popovi su dolazili, krštavao je decu. On je otišao, samo je otišao u krajnost od Glavurtića. To je roman da ti pamet stane, kad sve te priče, sve te sudbine, ništa ne izmišljaš.

 * Da, to se ne pita dok radiš, kako ti ide roman?

 – A ustvari ovaj roman, on se vrti upravo oko svega tog, prostora koji sam ja doživljavao kao mlad tada, oko Medijale, oko Kosančićevog venca, jer tu sam prvi put se suočio sa nečim što postaje karakteristika ovog romana, prvi put sam se tu suočio sa Ciganima koji su donosili Olji stare ramove, stare stvari, lampe, i tu počinje moj veliki interes za te stare stvari. I ja stupam u prijateljstvo i kontakt sa nekim Lazom Stojkovim i ja počinjem se baviti trgovinom starog nameštaja. Tu je bio jedan glumac Branko Petković, biće da ga znaš. Iz Vršca. Ja sam tu otkrio tu strast. Preko jedna male zgodne lepe Cigančice koja mi je inače bila erotska opsesija, moja, imam i u romanu, imam to dete u romanu. To je autentična priča. I tu sam otkrio tu strast, i ja sam posle, znaš koliko sam ja. Ja sam jedno vreme živeo od trgovine nameštaja.

* Ti si upoznao tehnologiju popravke, lakiranja, rekonstrukcije.

 – Ja sam tu i to sam upoznao to mi je jedan Mađar u Vršcu otkrio ??? Andra ???

* I to ide isto sa Kosančićevog venca, Olja?

– Da. Sve to, odatle kreće moja strast za ovim kupovanjem, preko Olje. Jer sam video kod Olje da donose neka ogledala ja sam prve stvari… Koja su sad ovde 500 metara od nas.

 * Je li?

 – Da, ta ogledala i mnogo toga se nalazi u njenom stanu ovde.

* Ko tu živi sad?

– Tu živi neki mali električar. Ja sam se upoznao sa tim Lazom Stojkovim…

* Da, ime mi znači nešto.

– Ma zna ga ceo Beogard. Nema ko nije kupovao kod Laze Stojkova. Legenda. Krasan dečko. Mi smo bili pajtaši. Mi smo putovali zajedno po Vojvodini, danima i noćima. Nema sela koje ja ne znam u Vojvodini. Ne postoji. Gde ja nisam zavirio u koje kuće nisam dolazio. kupovao, otkupljivao, preprodavao, i to znaš kako prodavao.

* Je si li zadržao lepše komade? 

– Pa ne, neke baš. Puno je toga propalo. Ja sa nameštajem, kakve bih ja priče ispričao. Moji susreti. Moja otkrića, to je ovaj roman u stvari, jer ovaj glavni junak koji je pisac istovremeno i prodaje stari nameštaj. Pa je tu dosta, ali nije ni izbliza ono što sam.

* Ti si kao ribar, koji ide na okean da ulovi pregršt riba.. I ako napraviš dobar lov to još nije ni puna barka, ne možeš okan uloviti.

Arsenije Jovanović

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to In Memoriam: Razgovor sa Mirkom Kovačem, o Mediali

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.