Momčilo Nastasijević: Kako se sazda naša bogomolja

Gornji Milanovac najstarija fotografija

Crkva Svete Trojice – najstarija fotografija Gornjeg Milanovca, oko 1856. izvor: Muzej rudničko-takovskog kraja, G. Milanovac

Od temelja do krsta sazdana je u kamenu sva, kao zrela dunja žuti se naša bogomolja. Nema na njoj uresa, osim nad prozorima po luk, pa je blagoponosno nasmešena ozgo. Ona je kao lađa, odnekud iz mira doplovila blagovesno, zanavek usidrena tu međ nama prolaznim.

Pa kako li se oglašava! Koji ovo zapisujem, nezaboravna su mi njena tri zvona. Ono najdublje započne, za glas i po drugo mu se odazove, treće za pola naniže zaokrene. Sve isto zapevaju, na smrt čiju bilo, na radost prazničnu, na požar i bunu. Veselje jezom prožmu, miljem jad.

I pevalo je kad mi sestricu anđelskog lika poneše da ukopaju; i kad po vetrovitoj noći Ivan kravar rođene svoje stogove upali, da i susede mu zahvati vatra; i kad se vladar krunisa; i kad nadošav prekonoć mučki, šest na obali kuća, s pokućanstvom i čeljadma, odnese voda.

Momčilo Nastasijević

Momčilo Nastasijević

Koji je sazda, naš čovek sa južnih strana beše. Na konju dojaha. A šestorica, koje majstora, koje čiraka, pešice za njim.

Za hiljadu darovanih dukata prionuše graditi. Te što kuluk danas dogna kamena tesanika, to bi sutra hitro ugradile ruke. I rastijaše bogomolja kao iz zemlje nikla.

Kadli, skinuv tek prve skele, druge u zao čas penjući, stigne od gospodara tuđin što u glavi smisli i na hartiji iscrta gradnju, tobož da je i samoj gradnji glava.

Smrkne majstor. Toga je to da se tuda maje, još i da je glava on, tuđa vera, nečista gradnja da ostane. Pa opet ćutao, trpeo, za vremena klonio se, samo da ne legne krv na svetom mestu.

Tajnim govorom „so golema streja“ zvahu ga, a on i u javnom jedva pokoju natucaše. Tuđinski bi, s našim natrunjeno, zakeravao povazda, od ovoga onog batrgajući, kao da naše guta a svoje ispljuvava. A oni, i kad jeste i kad nije, slezahu samo ramenima:

„Ič ne razbirame!“

Nedelju trpeo majstor, i dve. Treće, ni tvrdoj se više ne moglo glavi. Kriknu naprečac, da sve ruke prestaše raditi:

„Konja!“

Privedu mu čilaša. Trkom izgubi se put gospodara.

Tri dana um za majstorem budući, nakrivo iđaše radnja. Četvrtog eto ga, satrven otud, konj i on. Na radnju i ne pogledav, nego s konja u krčmu pravo i u teško piće. Smalaksa čekić i mistrija, smuti se zidarska krv.

Onda starac Oriđanin, pečen zidar, što za svog veka, sve s gradnje na gradnju, Karavlašku i Karabogdansku unakrst, i čerek Ćesarije obiđe, i u mnogo dobro i zlo razbiraše se, da otkloni jedno, pribeže drugom zlu: crvenim koncem uzida tuđinovu senku.

gornji milanovac, crkva, knez miloš

Crkva Svete Trojice u Gornjem Milanovcu, poslednja zadužbina kneza Miloša Obrenovića, započeta 1860. godine. Graditelj ove crkve Nastas Đorđević, rodonačelnik je porodice Nastasijević. foto: TOB Gornji Milanovac

Oseti se to, i celi taj dan pomamno udarahu čekići. Od njine lupe ne čulo se ni šta ko kome dovikuje, kamoli šta se u kome zbiva.

Na smiraju svi u tuđinovim očima groznicu videše. I niko nikom reč o tome ne kaza.

Vosak u licu, zorom pre svih dovlačio se, večerom poslednjeg s gradnje otpraćao. Život mu se za zidove veza. I čim bolje rastijahu, u svodove se zasvođahu, tim većma čilio tuđin, tim žurnije i žurnije kamen na kamen slagahu ruke.

Godinu pre roka sazda se bogomolja.

„Čudan je to narod s južnih strana!“ (Udivljeni krivljahu vratove da je celu sagledaju.)

„A što preminu tuđin, prosto mu duši, izede ga zar ovo naše. Dođe tako kamen iz jad ga znao čega da se ovde skrasi, ono ga, prosti Bože, gore ovo naše dobro pokosi doli zlo. Tek, da je majke, ili koje bilo rodbine, da mu na pustom grobu zakuka!“

Samo, za čudo je, a i za brigu potajno, i je li se još gde razabralo: od sve zarade majstor da podari bogomolji zvona! I čemu na glavnom onom naruči još izliti, da traje dokle i ono: „Živima za mir“?

Da je običaj neki njin, znalo bi se to. Putnika bar tma je, i trgovaca, i drumskih ljudi. Ovako, pripitani samo zavrte glavom:

„Nema toga u svetu!“

Sazdav se bogomolja, žurno na konju majstor, šesetorica za njim, zamakoše put juga. Po ćutanju što ga na konacima ostaviše, tragalo se dok se ne izgubio i taj trag.

Pa i da ih pronađoše, i da se tu međ njima obreo glavom on; pa i da se prelomi otkriti, ko je taj da bi do kraja smeo saslušati tajnu?

Ako bi, ko je bistar umom,mozgajući prikučio se do nablizu istini; ili drugi ko bezazleno srcem posred nje, stresli bi se i on pomisli , kamoli da se počinilo to. Ućutkivahu toga, ludim ga obeđivahu, pijanim; kući ga odvođahu; jeziku bar da je zakraćeno ako ludoj glavi nije.

Ali zagonetna zvona, a međ njima glavno ono što najdalje nosi, što potresa, prizvukom nemira kad spokoj ovlada, čudno spokojem kad zastrepi sve živo, kropljahu po njima tugu neku dublju od veselja, radost neku dublju od tuge. I krope dandanju po nama živim. Kropeći u živote nam se upila.

Zato svi mi otuda mir neki nosimo u nemirnoj duši.

 preuzeto iz:

Momčilo Nastasijević – Hronika moje varoši

Biblioteka Braća Nastasijević, Lio, Gornji Milanovac, 2003.

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.