Oproštajna knjiga Mirka Kovača

 

Mirko Kovac, Vrijeme koje se udaljava

Mirko Kovač, Vrijeme koje se udaljava, Laguna, Beograd, 2015.

Mirko Kovač: VRIJEME KOJE SE UDALJAVA, roman-memoari, izdanje Laguna Beograd, 2015.

Pokojni Mirko Kovač, beše momak iz susednog sela. Nešto mlađi i stalno u pobuni protiv svih autoriteta. Mršav i produhovljen, sin predratnih trgovaca, bio je unapred neprijateljski nastrojen prema novom sistemu. Sretali smo se tokom dva letnja raspusta u Petrovićima, bili su nam to jedini susreti. Njegov stric beše poznati prvoborac, što mu je stvaralo odstupnicu, a jačalo njegovu pobunu. Rano je došao u sukob i sa školom, pa je otišao u Vojvodinu pokušavajući da se u novoj sredini koliko-toliko prilagodi i završi školovanje. Radio je mnogo poslova, školovao se neredovno, gutao knjige, prijateljevao sa zanimljivim ljudima, pa tako stekao izuzetno životno iskustvo, završio tešku životnu školu. Završio je, doduše, i onu redovnu, iako prilično neredovno.

Njegov prvi roman “Gubilište” beše dočekan na nož od službene kritike, ali i od političkog establišmenta. Beše to priča o najbližem, susednom gradiću Bileći koji, pogotovo tokom letnjih meseci, kada vrelo sunce usija kamenitu okolinu, ne pruža nikakvu perspektivu. Ispričan pripovedački vešto i ubedljivo, videlo se da je reč o budućem talentovanom književniku, sjajno slikaše besperspektivnost tog kamenog gubilišta, pa se tako nađe na udaru svih.

U njegovom rodnom mestu, a to je selo sa železničkom stanicom, tada sam bio nastavnik u osnovnoj školi, takođe svi behu protiv te knjige, iako je niko ne beše pročitao, a neki je tek behu prelistali. Junaci njegove knjige behu ličnosti druge vere, drugačijeg načina razmišljanja, tuđi ljudima toga kraja sa granice Crne Gore i Bosne i Hercegovine. To je u meni tada budilo inat: tražio sam opravdanja za njegov način pisanja, jer “Gubilište” beše dobro napisan roman, iako predstavljaše ono što se nazivalo “crni talas”.

Kasnije sam o njemu pitao njegovog brata i sestru kojima sam bio razredni starešina u jednoj nikšićkoj osnovnoj školi, a oni odmahnuše rukom, rekavši mi: “Pitajte tatu!” Njegov otac je poštovao sinovljev izbor da bude samostalan čovek, da postane pisac. Rekoh mu da poštujem takav stav i da je ta knjiga dobra, iako “crno” crta život, a stari odgovori da život nikoga ne mazi, da je dobro što ga napadaju, jer se “za dobrim konjem prašina diže”.

Sa Mirkom se kasnije nisam sretao. Čitao sam njegove knjige. Posle Gubilišta došla je Moja sestra Elida, nešto kasnije Životopis Maline Trifković i pripovetke Rane Luke Meštrovića, a onda zagrebačka izdanja Ruganje s dušom i Vrata od utrobe. Tražio sam u tim knjigama bar naznake zavičaja, ali ih nije bilo. To mi je bilo teško shvatljivo, ali mi nije smetalo da uživam u njegovom pripovedačkom majstorstvu.

Devedesete godine su sve prekinule. On se opet našao u sukobu sa režimom, napustio je Beograd i izabrao za mesto svoga daljeg boravka Rovinj. Bilo je teških reči sa obe strane. Ipak, Mirka kao književnika svako objektivan je morao poštovati. Nije on bez razloga dobio sve velike književne nagrade bivše Jugoslavije (“Vrata od utrobe” su dobila NIN-ovu nagradu), kao i neke inostrane. Prevođen je na druge jezike. Njegove drame su igrane i zabranjivane. Filmovi za koje je pisao scenarije su nagrađivani.

Nisam pročitao Kristalne rešetke ni Grad u zrcalu i još neke kasnije knjige, to su zagrebačka izdanja njegovih knjiga posle devedesetih, iako sam pratio pisanje o njima. Ignorisanje ljudi iz njegovog rodnog mesta, iako u njemu ima više fakultetski obrazovanih ljudi, nastavilo se. Proverio sam – u školskoj biblioteci njegovog rodnog mesta nema nijedne njegove knjige. Ispod Kovač gradine još stoji njegova rodna kuća, ali teško bi bilo naći čoveka koji iole nešto više zna o njemu. Tako je to: tu uspeh ne praštaju.

Njegovu testamentarnu knjigu (tako je nazvao Mirkov prijatelj Filip David) Vreme koje se udaljava, roman-memoare, dočekao sam sa skepsom – verovatno je opet zaboravio zavičaj. Bio sam, na moju radost, opovrgnut i vrlo prijatno iznenađen. Kovač je svojim majstorskim pripovedačkim umećem, već davno izgrađenim ličnim stilom, praveći od svakog susreta priču koja se pamti, napisao tople priče o majci, ocu, o baki, čak i o prababi, te o svojoj supruzi, njenim roditeljima. To je bio ključ za ukidanje mojih zamerki – takav talenat, a uvek o nečemu tuđem – bilo je to ono što mi je smetalo da ga prihvatim kao književnog velikana.

U oproštajnoj priči o ocu on na jednom mestu kaže “našao se na onoj visini kad se mogao osjećati mirnim i sabranim, jer odatle se vidio put kojim će otići; o, pa to je ta divota nadahnuća, jer svatko će od nas u jednom času progovoriti jezikom koji je do tada bio negdje zapretan.” On je tim jezikom progovorio u ovoj knjizi, rekao je one lepe (kao i ružne, on se inače nikada nije ustručavao) reči o njemu bliskim ljudima koji su to zasluživali. Sada nas je starost (i smrt) primirila i pomirila, a ja sam zakasnio da mu kažem one lepe reči koje sam mu ostao dužan.

Mirko Kovač, foto Laguna

Mirko Kovač, foto Laguna

Kroz knjigu defiluje galerija likova (od kojih su mnogi bili i moji prijatelji) koje se Kovač potrudio da prikaže i u lepom i u ružnom svetlu, da oko svakoga sklopi priču koja se čita bez daha. On ne izbegava ni da analizira svoju krivicu, ako je ima. Ovo je knjiga o prijateljstvima. To su prijateljstva pametnih ljudi, intelektualaca, koja nikada nisu crno-bela, pravolinijska, već slojevita i ponekad protivrečna. Tu je u nekolika poglavlja Danilo Kiš (najčešće s Mirom), Bajo Šaranović, Tori Janković, Lordan Zafranovuić, izuzetna poglavlja o druženju sa Leonidom Šejkom, profesor Ratko Đurović, čudni dr Ilić i njegove sestre, Milovan Đilas, priča o Tasi Mladenoviću, Milošu Crnjanskom, Ivu Andriću, Oskaru Daviču, Borislavu Pekiću, Filipu Davidu i još dosta njih poznatih i nepoznatih.

Može se tvrditi, kako kaže Zdravko Petrović, da je ovo knjiga o kulturnoj politici u jednom periodu prošlog veka u Beogradu. Nema u njoj obračuna sa nekim, nema ni pranja biografije, Kovač je strog prema sebi kao i prema drugima. Zahvaljujući njegovoj knjizi jedno vreme koje smo preživeli bliže nam je viđeno sa jednog delimično drugačijeg stanovišta. U svakom slučaju, ovo je knjiga koja zaslužuje da se čita i dočitava. Koliko zbog sjajnog načina na koji je napisana, toliko i zbog ljudi o kojima priča. A posebno zbog poznavanja samog Kovača, koji je često bio u sukobu sa svima, pa i sa samim sobom.

Dimitrije Diso Janičić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Oproštajna knjiga Mirka Kovača

Leave a Reply to Prodaja knjiga Zagreb Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.