Menu
Categories
Predstavljamo MELODE: Nikola Aleksandrov
15/01/2020 ArtBio
Hor Melodi (naziv potiče od grčke reči melod, melodos – pojac) sa nekolicinom prijatelja osnovala je 1991. godine Divna Ljubojević, dirigent i interpretator pravoslavne muzike.  U svom skoro tri decenije dugom delovanju, hor MELODI je sa Divnom (Divna & Melodi) održao preko 700 koncerata, širom planete Zemlje. Muzici pravoslavnog Istoka ovaj hor udahnuo je novi život. MELODI su posebni gosti Avant art magazina u temi Pravoslavna muzika. Poželeli smo da ih predstavimo i pojedinačno, jer svako od njih udenuo je deo svoje duše u jedan saživot koji se zove MELODI i dao mu posebnu notu, čineći jedinstvenu harmonijsku zajednicu. Ovom prilikom predstavljamo one članove hora koji su tokom decembra 2019. učestvovali u koncertnoj sezoni “Vitlejemska zvezda”. 

 

Nikola Aleksandrov, bas bariton, foto: Viktor Čedomirov Ljujić

NIKOLA ALEKSANDROV, bas-bariton

Kao muzičar koji je sa četiri godine tražio da ga upišu na violinu, imam određene umetničke potrebe i u Melodima sam definitivno naišao na ovaploćenje onoga što mi u životu treba. Zato sam decenijama ovde, zadovoljava mi tu potrebu za stvaranjem, i tu sam srećan. Tu sam doživeo neslućene nedoglede umetničkog ispunjenja. Nikad nikakva očekivanja nisam imao od Meloda, počeo sam da pevam u crkvi jer me je to privuklo, i pre nego što su Melodi nastali. Kroz Melode i nekoliko koncerata koji su meni intimno i vrlo lično značili mnogo, doživeo sam potpuno prožimanje i sa ljudima u horu i sa ljudima u publici, kroz muziku koju smo radili, naravno, sa Divnom i kroz Divnu. Shvatio sam da najverovatnije nikad u životu neću biti u prilici da budem bliže pravoj umetnosti i dubljem umetničkom radu nego što je to hor Melodi. To je ostvarenje i oseánje o koje se mnogi muzičari, koji se celog života bave muzikom, ni ne očešu,, a eto imao sam priliku da me mnogo puta preplavi iznutra i otopi.

Bilo je fantastičnih trenutaka, mi kao Melodi se ne bavimo samo koncertima, nego se  mnogo puta dogodilo da smo u raznim sakralnim objektima, onako okupljeni spontano, samo počeli da pevamo i za vreme tako nekih neplaniranih, spontanih pevanja su dolazili najuzvišeniji momenti od kojih ti ostane to prožimanje iznutra.

Na koncertima je interakcija sa publikom vidljiva. A da li ste svesni kako utičete na ljude koji dolaze na bogosluženje u Manastir Vavedenje? Jer, mi koji smo dole, osetimo tu razmenu naroda i hora, to zajedničko učestvovanje u bogosluženju i jedan poseban mir koji se uspostavi odmah nakon prvih „Gospodi pomiluj“ tokom Liturgije.

Da, postao sam svestan posle mnogo godina. Ranije je taj osećaj i ta svest dolazila sporadično, više sa koncerata, pogotovo što Divna traži poseban fokus, u kome moramo da budemo, kako bismo ispunili njena očekivanja kao dirigenta, jer to su finese, i finese finesa. Iz tog razloga, dok sam bio mmlađi, nisam to tako često osećao. A sada, kada je skoro 30 godina iza nas, mogu u svakom trenutku da se prosto preselim svojim bićem u publiku i ljude koji slušaju i to što osetim je na energetskom nivou. Preselim se umom među njih, osetim da li je blaženstvo među njima ili je još prisutan neki nemir, neka borba, ili smo to dodirnuli. Dok smo u pevnici, pa osetim da smo dodirnuli to nešto u ljudima, sa zahvalnošću pogledam u one prozore u vitražu u Vavedenju, pa nekako, kao da sam pogledao Boga. To je nešto što ne može ni da shvati neko ko je daleko od toga. A ko želi, a ne treba mnogo, samo da se otvori, on stupa u jedno polje potpuno prirodne harmonije, čemu i priroda teži.

Divna i Melodi, Saborni hram Svih Svetih u Tuli, foto: Tulska епархија /Тульская епархия РПЦ

Na jednom od naših prvih koncerata u inostranstvu, u Nemačkoj, u gradiću Lorah, bio je festival mešanih horova, mi smo pevali u jednom crkvici koja je bila puna do poslednjeg mesta. To je jedna od mojih najvećih fascinacija. Do tada tako nešto nisam osetio. Mi smo pevali, a u crkvi je bio potpuni tajac. Jer, ma kako da su dobri muzičari, uvek ćeš čuti da se neko češe, da kašlje, a ovo… potpuni tajac, nisi čuo nikog kako diše, vidiš ljude a ne čuješ nikog, i tako jedno 45-50 minuta. Tada sam prvi put osetio da se tu nešto dogodilo. Kada smo završili poslednju kompoziciju, i kada se Divna poklonila, prolomio se jedan aplauz potpuno nestvaran za toliku publiku, i to je trajalo, trajalo i trajalo… Mi smo jedno po jedno krenuli da puštamo suze, to je bio takav trenutak, koji nije mogao da se kontroliše, to je tako snažna energija došla od te publike. Otpevali smo 5-6 biseva, više i ne znam koliko, i svaki put aplauz… To je jedan od tih trenutaka kada ti sve postane jasno. Kad god bismo kasnije išli na mesta gde nas ne znaju, i nisu nas uživo slušali, počeo sam da prepoznajem taj momenat kada ljudi sve svoje snage, svu pažnju, usmere na nas.

U Rusiji su vernici navikli na ogromne horove, to kad se sluša ruski hor, zaplačeš na tu energiju, i onda, pošto smo najčešće nastupali u Rusiji, oni su čuli za Divnu, a oni su i vrlo disciplinovani i kao vernici, a i kao koncertna publika, uvek dođu u velikom broju. Pevali smo u raznim gradovima, crkvama, i to su većinom neki obični ljudi koji dolaze u svoju crkvu da se mole, pa su videli plakat i dobili informaciju od svog paroha da će to biti i tako došli i na naš nastup. Mi pevamo, oni su tu, slušaju ali se meškolje, šuškaju, okreću glave, tako, živ svet, i onda posle par kompozicija, tri, pet, nije važno, svi se tako smire, to je taj mir iz Vavedenja koji i Vi pominjete. I onda je sve zajedno otvoreno za molitvu.

Melodi su sasvim poseban hor i to što vi pravite ovde je jedinstveno i ne može se uporediti ni sa jednim drugim horom…

Ispraviću Vas, to što Divna pravi. Mi Divnu svi kao njeni pevači slepo slušamo. Svi su svesni koliko je to umetnički, veliko i ispunjujuće i zapravo opravdano. Divna se slepo sluša. Sve ovo je njen izraz, a mi smo vojska koja izvršava naređenja. Eto, ja sam zahtevan „potrošač“  muzičke umetnosti, ne mogu da slušam svako izvođenje. I kad slušam, želim da je to ozbiljno izvođenje i ozbiljan dirigent, veliki sam potrošač klasične muzike. Kako vreme prolazi, vidim da je Divnin umetnički rad sve dublji i dublji, da ona sve više ulazi u suštinu, šta više, ona nadograđuje kompozicije i daje im dodatnu dubinu. Produbljuje i proširuje misao kompozitora. Kao da udahne novi život kompoziciji, još nešto kaže što nije kazano do sad. To me najiskrenije mnogo ispunjava.

Vremenom se ne traži ni razlog ni neka snaga da se tu ostane. To ti postane kao kad se popneš na neko brdo, na neke stepenice, pa odatle vidiš dobro, a silaženje i spuštanje nisu opcija. Odatle gde si stigao možeš samo da ideš napred. To je prosto deo života, oni koji dolaze na liturgiju redovno to znaju. Pošto ja imam bend i često sviramo subotom, meni bude teško nešto ujutro da dođem i pevam na liturgiji Međutim, kad nemam sezonu i kada sam u mogućnosti da vežem četiri-pet liturgija, toliko se smirim, tu sam gde odavno nisam bio, ja sam iznad svega što ti veliki grad iz dana u dan nameće. Kao da sve sa sebe otreseš i smiriš se.

Nikola Aleksandrov i Sađa Damjanović, Valaam 2017, foto: Viktor Čedomirov Ljujić

Nikola Aleksandrov privatno?

Otac sam troje velike dece. I sva moja deca, Rastko od 25, Milica od 19 i Ivan od 15 godina, bila su na liturgijama onoliko koliko sam bio i ja. Pogotovo kad su bili mali. Prvo sam Rastka držao u naručju gore u pevnici, pa je onda porastao i nije bilo više lako držati ga, pa je bio dole sa mamom, među ostalim vernicima, zatim sam tako držao Milicu, pa zatim i Ivana. Sada je Ivan počeo i da peva, on je jedini od njih nadaren, a i krotko je dete, kad mu kažem sutra imam liturgiju, i on je spreman. Možda će tako i Divna regrutovati neke mlade ljude, pa će Melodi možda nastaviti i posle nas.

"1" Comment
  1. Sa divljenjem i uživanjem pratim ovaj serijal o Melodima.
    Koliko divnih ljudi na jednom mestu. Zadivljen sam i ponosan, jer imamo ovakve ljude među nama. HVala Divni Ljubojević što ih okuplja i što se oko nje, kao oko nekog posebnog sunca, oni pronalaze, da slave Boga i da nama daju najlepše od umetnosti

Leave a Reply
*