Rastko Švalba: Dečje igre u dedinom dvorištu

04. Ljetovanja u Sremskim Karlovcima

• Rastko Švalba: Kod dede i babuke u Karlovcima
• Rastko Švalba: Dečje igre u dedinom dvorištu
• Rastko Švalba: Rat je prekinuo sve

Sremski Karlovci, Patrijaršija

Deda je uvijek bi ozbiljan, kao namrgođen. Šutljiv. Oni koji su ga poznavali mogli su po sjaju dedinih očiju i položaju brkova, pogoditi njegovo raspoloženje. Ali kada je bio ljutit, nije trebalo pogađati po sitnim znakovima. Povukao bi se i sasvim ušutio.

Susjedi su imali svadbu, pa smo i mi bili pozvani, jasno s određenim ulogama. Tako je mene zapalo da nosim mladenkin šlajer. No, tomu se sprotivila moja mama. Možda se previše uživila u ulogu – kako to da profesorsko dete nosi šlajer? Možda je u tome odigrala ulogu i Babuka? Na kraju sam dobio važniju ulogu, ulogu nahočeta. To je dijete koje će mlada naći na vratima kuće kada se sa svatovima vraća iz crkve. Jasno to mora biti muško dijete koje će mlada izljubiti, te koje će po patrijalharnom shvaćanju pomoći kako bi prvorođeno bilo muško kako bi se produžio rod. Kao učesnik u svatovima okićen sam peškirom. Tada sam imao tri-četiri godine i bio sam dosta sramežljiv, a mlada me sočno izljubila. Rezultat mog nahočestvija, ako sada ne izmišljam, bio je povoljan po taj mladi bračni par, prvorođeni im je bio dječak. Negdje smo imali i fotografiju tih svatova, na kojoj stojim između mlade u velovima bijele vjenčanice i mladoženje u svjetloplavoj paradnoj uniformi sa sabljom, jer je mladoženja bio oficir kraljevske vojske. Stojim nakoso, baš kao i na svim grupnim fotografijama, jer sam tako, držeći glavu nakoso, ispravljao moju blagu razrokost. Boje dodajem po pamćenju, jer je fotografija svatova crno-bijela. Naravno, deda nije išao u svatove.

Sremski Karlovci, sa starih fotografija

Avlijom i baštom je gospodario dedin Bonzo, mali kratkodlaki foksterijer. Bio je bijeli s crnim mrljama, brz i nemilosrdan prema mačkama koje je davio kad god bi pobjegao. Imao je on svoje rupe u tarabi kroz koje se provlačio i pravio nered po tuđim dvorištima, baštama i voćnjacima. Kad je deda u iznajmljenim kolima išao na Stražilovo na vrh Fruške Gore, na grob Branka Radičevića, ili kasnije u vinograd, vodio je sa sobom i Bonzu. Bonzo bi jurcao uz kola, pa kad bi vidio kakvog zeca pojurio bi za njim. Jasno, nije ga mogao dostići, pa bi umoran sjedio pokraj puta i plakao od poniženja što nije uhvatio tu ‘mačku’. Deda mi je pričao da tada Bonzo zaista plače i jauče. Bonzo je bio ljubomoran na mene i ja sam ga se bojao. Pri kraju jednog ljetovanja, kada sam se već okuražio, počeo sam ga gladiti, no on mi je blagim, hitrim ugrizom za dlan, dao na znanje kako me ne voli. Nije bilo krvi, no ja sam kako mi se danas čini, dignuo takvu dreku i od straha, ali i da ojačam svoj položaj u avliji. Svi su me tješili, a Babuka mi je polila ruku kolonjskom vodom.

Mi s mora, ljetovanje si nismo mogli zamisliti bez kupanja, pa sam se u avliji umakao u limenoj, pocinčanoj kadi s naslonom, zicvani. Išli smo i na Dunav. Čudila me ta široka reka i njene mutne vode. Tata bi trstikom označio plitko područje u kome sam se smio kupati, ali van njega bilo mi je strogo zabranjeno. Ipak, i dok sam plivuckao unutar trski pobodenih u dno, moji su pazili na mene. Na Dunavu me je naročito impresionirao prizor nadutog kravljeg leša, s nogama što su stršale u vis, koga je matica sredinom velike rijeke nosila dosta brzo. Razmišljao sam o širini reke, da li je ona široka kilometar? A, morda kako Vela vrata na Kvarneru, taj prolaz između istarskog kopna ispod Učke i otoka Cresa. Pokušavao sam uspoređivati, iako mi nije bilo sasvim jasno ča je to kilometar, niti koliko su Vela vrata široka.

Deda i Babuka su se bili preselili u drugu iznajmljenu kuću, u sokak blizu zgrade znamenite karlovačke gimnazije, čiji je i deda bio učenik do osmog razreda gimnazije. Nakon sedmog nisu ga više htjeli u toj školi. Blizu je i glavni karlovački trg i velika crkva, puno zelenila, stabla s dubokom ladovinom, česma, vladičanski dvor. Nove slike, nove riječi.

Bio sam i u pravoslavnoj crkvi. Ako me sjećanje ne vara tamo sam išao s tetkom Katicom, dedinom sestrom. Tek tada sam razumio anegdotu koju sam čuo da se priča u porodici. Naime, jednom je u Karlovcima, u posjeti, bio Babukin najmlađi brat Dragan. I on je išao razgledati tu crkvu. Znatiželjan i temeljit kakav je bio, provirio je i kroz carske dveri. Na to je dojurio jedan popa. Počeo se vajkati da će sada morati ponovo posvetiti crkvu. Zaprepašten učinjenim, uja Dragan se ispričavao. Zatim je upitao popu šta se radi kada kroz Dveri prođe, na primjer, jedna kokoš. Ovaj mu je odgovorio da se ne mora ništa raditi, jer je kokoš neuki stvor. Na to mu je uja Dragan rekao da je očito da je i on neuki stvor, jer da nije neuk ne bi virio kroz dveri. Njegovo priznanje zadovoljilo je svećenika. Tako je crkva u Sremskim Karlovcima spašena od ceremonije ponovne posvete.

Ovamo, u Karlovce, u ljeto 1938. godine s nama došao jednogodišnji Vanjka, moj mlađi brat. Tako sam izgubio mjesto onog oko koga se sve vrti. Ljubomoran nisam bio niti najmanje. Bio sam ponosan na svog brata, koga sam neizmjerno volio. Osim toga sada sam događanja mirno mnogao promatrati sa strane, pamteći slike. Slike što se u sjećanju vremenom retuširaju, predmetima se našim odrastanjem mijenjaju dimenzije, ali su i druge dimenzije shvaćanja, pa se sve svodi na nekakvu vlastitu istinu.

Sada se podjela kod ručka malo izmjenila. Babuka je počinjala dijeliti: – Za Vanjčića je batak, drugi … .

Sremski Karlovci, trg pijaca

Mali se Vanjka nije bojao Bonze. On je u svim prilikama bio vrlo hrabar i razložan. Kasnije, kada je govorom mogao izraziti svoju misao, objasnio je da kad naiđe na psa da se namrgodi i pogleda psa u oči, pa da onda svaki pas otiđe. Vjerojatno na pse nije djelovao Vanjkin pogled, ali su osjetili da se on boji, pa bi izgubili interes.

Bonzo je bio izbirljiv kod jela. Jednom mu je Babuka pred nama dala komad patišpanje. Moja je mama protestirala, pa joj je rekla: –Mama, kad Bonzu hraniš kolačima znaj da će toliko moja djeca gladovati. Prema kasnijem u našem životu mora da je Bonzo vrlo često jako dobro jeo.

Čudno je što ne pamtim unutrašnjost ove druge kuće, samo nekakav polumrak, bosanske ćilime, police i police dedinih knjiga. Stelaže. Sve je bilo u polumraku zbog jarkog ljetnog sunca. Ali zato dobro pamtim avliju s ganjkom i loncima Babukinih kaktusa, koji su u donesenom dunavskom pesku izrastali do čudovišnih razmjera. Avlijom se motao i mali ukrasni kokošji par. Mala kokoška je nesla velika jaja, koja je redovno dobivao moj mali brat. Iz avlije se stepenicama penjalo u baštu iznad dvorišta. Bašta je bila prepuna vrtnog cvijeća i grmova s ribizlom. I u ovoj je bašti bio paviljončić u kome je deda danju ležao. Iza te kućice u dnu vrta bili su ograđeni kokošinjac s prostorom za živad. Nad dedin paviljončić i kokošinjac nadnosile su se isprepletene grane nekoliko rodnih šljiva. Visoko, u jednoj krošnji, za nogu privezan, na vjetru se ljuljao sasušeni leš jedne jadne vrane, kako bi plašio kradljive ptice. Ta mi se slika urezala u pamćenje poput slike onog naduvenog kravljeg leša što plovi Dunavom, velikom rekom. Te bašte više nema. Ni dedine sjenice. Kuća još postoji. Sa spomen-pločom.

Tada su deda i Babuka – ipak mislim više Babukinim zalaganjem, ali novcem od honorara za dedine knjige, kupili vinograd na padinama Fruške Gore. Vinograd, od dva jutra, uzdizao se na strmoj padini. Bio je nad jarugom kojom su se probijali potok i kolni put. Put je iz jaruge u dva zavoja vijugao vinogradom do njegovog gornjeg ruba. Malu kućicu s jednom prostorijom i terasicom dali su, deda i Babuka, podići usred vinograda. Tako je deda, ležeći, s terasice mogao gledati prema Stražilovu i Brankovom grobu, što se nazirao u daljini. Oko puta bile su zasađene male vinogradske breskve, a uz put ispod kućice bila su dva velika stabla oraha s vrlo krupnim plodovima, kakve nigdje više nisam vidio. Babuka je sada raspravljala o pravljenju vina, i kako se meni činilo, uvijek sa sobom nosila lakmusove papiriće.

Napomena autora:

Brat Vanja, koji je kao dječačić prošao težak partizanski put, umro je u osmoj godini, godinu dana nakon oca, da ga nikad nije ni spomenuo kako ne bi žalostio majku.