Rastko Švalba: Kod dede i babuke u Karlovcima

Sremski Karlovci, Crkva Svetog Nikole, autor fotografije Tatjana Teofilović

Sremski Karlovci, Crkva Svetog Nikole, autor fotografije Tatjana Teofilović

Rastko Švalba (Schwalba), ugledni profesor istorije umetnosti iz Rijeke, unuk je Vase Stajića, “Apostola Vojvodine” i “srpskog  Sokrata”, u čijoj je kući provodio leta sve do početka Drugog svetskog rata. Rastko Švalba opisuje leta uz dedu i “babuku” u Vojvodini, u Sremskim Karlovcima, odakle je Švalbina majka Danica. Pre dve godine, u Novom Sadu, otkriven je spomenik Vasi Stajiću  a sećanja Rastka Švalbe na čuvenog dedu izronila su iz dubine duše. 

Pa i onda, dok još nisam išao u školu, jedva sam čekao da škola završi. Tada je i moj tata imao ferje, pa je mogao biti više s nama. Do Drugog svjetskog rata dio smo ljeta provodili u Sremskim Karlovcima kod Dede i Babuke*. Baku sam tako nazvao kada su me učili da izgovaram riječ baka. I ostala je zauvijek Babuka, i za odrasle. Isto onako kako sam, kao najstariji unuk prozvao našu nonu Njanja. Dječji pokušaj govora.

Dakle, u Karlovce smo dolazili ljeti, od moje druge godine do pred rat, kada sam imao devet godina. Tako su moja sjećanja na Dedu i Babuku, na Sremske Karlovce, sjećanja običnog dječaka.

Na dugi bismo put kretali navečer, vlakom sa male stanice Sušak – Pećine, koja se nalazila, ukoso iznad kuće u kojoj smo stanovali.** Prvi dio puta bio je do Zagreba kamo bi stizali ujutro. Tamo smo presjedali u vlak za Beograd, a u Pazovi smo silazili i presjedali u voz za Karlovce, za Novi Sad.

Sremski Karlovci, železnička stanica

Sremski Karlovci, železnička stanica

Na stanici u Sremskim Karlovcima dočekala bi nas Babuka s iznajmljenim kolima, kojima bi se odvezli do kuće, gdje nas je pred kapijom dočekivao radosno uzbuđeni deda, sa svojim nerazdvojnim Bonzom.

Kako sam u Karlovce dolazio još sasvim malen, razlike između Srema i Primorja prihvaćao sam bez iznenađenja, kao nešto prirodno. Kasnije sam o razlikama razmišljao, ali nisam ocjenjivao što je bolje. Prihvaćao sam razlike kao nešto samo po sebi razumljivo. Bio sam naučen na buru i nevere od čijih vjetrova su pod zubima krckali sitni djelići zdrobljenog bijelog krečnjaka. Tu se, za iznenadnih ljetnih oluja, pod zubima osjećali sitni komadići dunavskog pijeska i ruckao prah žućkaste zemlje.

Pojedine riječi su mi bile novost – kapija, avlija, bašta, sokak. Bonzo je bio kera, a ne pasić, pas. Brzo sam usvajao te riječi. Možda i radi toga što su starosjedioci Riječani i Sušačani lako učili strane jezike. Na samoj Rijeci je u prošlim stoljećima jezični urbani standard bio talijanski, u nekim razdobljima službeni su jezici bili latinski i talijanski, pa njemački, kratko francuski, zatim uz talijanski još i mađarski. Samo se doma i na placi povedalo po domaću, cakavicon. To potvrđuju i zapisi starijih putopisaca u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, koji svjedoče o tome da i ‘najgluplji čovjek u Rijeci upotrebljava tri jezika’. Ekavica mi nije pretstavljala nikakvu teškoću, jer je obalno područje od reke Raše u Istri, pa negdje do Bakra u Primorju, bilo jezično ekavsko. A mi, mularija na cesti, govorili smo čakavskim jezikom i ekavicom. Školski programi su zahtijevali štokavski i ijekavicu. Tako smo automatizmom, već prema prilici, stalno prevodili s jednog na drugi jezik. Primorac tog područja ne može pogriješiti između č i ć. Naročito onog mekog ć. Ćo, što je značilo čovječe. No, Primorci, nismo baš sigurni s ije.

KArlovci, porta crkve Svetog Petra i Pavla

Sremski Karlovci, detalj sa vrata crkve Svetog Petra i Pavla, autor fotografije Tatjana Teofilović

Možda se moja okolina u Karlovcima više čudila mom ‘književnom’ govoru s njihovim, za mene novo usvojenim riječima, nego ja njihovom. Da sam govorio čakavski ne bi me puno razumjeli. Kad sam već krenuo u pučku školu, vincilir vinograda dede i bake, mađarska sirotinja, Franja, stalno me je ispitkivao što sam to ja. Jako ga je veselilo kad bi odgovorio da sam ja đak, jer je on tu riječ upotrebljavao u značenju za vreću. Mi smo se, s druge strane, dobroćudno smijali na spominjanje rečenice male Eržike, koja nam je rekla nakon jednog ljetnog proloma oblaka: –Sva sam se pomokrila.

Sasvim malog, još pospanog bi me u rano jutro metali u erker da gledam male pastire kako sokakom tjeraju blago na pašu. Tu upotrebljavam tu primorsku riječ za domaće životinje, jer sam zaboravio kako su ih tamo zvali. Prolazila su gačuća jata gusaka, roktali praščići koje su okupljali i terali mali ozbiljno zaposleni crni pastirski kerovi. Ovce je predvodio magarčić s velikim zvonom pod vratom, a one su se gurale i blejale. Koze su se uz meketanje propinjale uz zidove prizemnih kuća i s njih lizale bijelu dlakavu slanoću na rubovima polukružnih vlažnih mrlja. Krave su dostojanstveno izlazile kroz otvorene vratnice kapija i pridruživale gustom krdu. Mali pastiri su pucali kandžijama. Sve je išlo po utvrđenom redu, koga se na moju žalost više ne sjećam.

Djecu uvijek privlače druga djeca. Privlačili su me ozbiljni mali pastiri, tim više što su mi rekli da je i deda kao dječak bio pastir. Još dobro pamtim široko, preplanulo lice jednog dječaka, ozbiljno, čak natmureno lišce dječačića pod starim probušenim šeširom. Bio je obučen u nekad bijelu košuljicu bez ovatnika, zavrnutih rukava i u kratke tamne hlačice, a prašinu sokaka tabao je bosim stopalima vitlajući dugim bičem s kratkim držaljem praveći neki svoj red među blagom. Zvižducima je dozivao svog živahnog pasića.

Da li je i deda, kao dječak, tako izgledao?

I povratak blaga predvečer bio je po redu, ali po obrnutom redu. S prozora sam gledao tu povorku što je ispunjavala čitav sokak. Tada su na mene naročit dojam ostavljale krave koje su mučući same ulazile u svoje avlije, otvarajući kapije rogom. Kada bi se slegla prašina od dunavskog peska i kada bi sokak opustio, u niskim zlaćanim sunčevim zrakama jurile bi nad samim prašnjavim tlom cno-bijele lastavice. Njihova su krila u letu slična trokutu, čime se razlikuju od naših crnih, morskih, čija su raširena krila poput srpa ili kosira, pa se zato i zovu kosirići.

Vasa Stajić

Vasa Stajić

Deda se dizao u zoru. Pisao bi nekoliko sati, a zatim je zbog toga što je bio teški plućni bolesnik išao u baštu gdje je bio mala sjenica. Tamo bi na svježem zraku ležao do ručka i ostatak dana. Oko njegovog ležaja se motala perad, a uz njega je bio i njegov Bonzo. Deda je na svoj blagi način volio životinje. Znao je metnuti zrnje na deku kojom je bio pokriven, a pilići bi skakali i zobali. Sjećajući se tog prizora, čini mi se da su mu se, ispod naočara, nasmješene oči posebno iskrile.

Imao je tanki bambusov štapić na čijem je vrhu bio pričvršćen kružno isječen komadić kože. Njime je deda ubijao nesnosne muhe. Na prasak kože o zid, o stolić, ili ćebe na ležaju, strčali bi se pilići u potrazi za umlaćenom muhom. Jednog se ljeta brzinom isticao jedan pjetlić, tako da su drugi pilići konačno odustali od trke. Pjetlić je uvijek bio prvi. Tako se uskoro hranio samo muhama. Drugi su pilići rasli, debljali se, a brzi pjetlić je ostao malen, slabog perja. Braću smo mu pojeli, a on je, očerupan, još vrijedno skupljao lešinice muha.

Dedi bi povremeno dolazili neki ljudi u posjete. Pojedinačno. Dolazili bi ozbiljni, pozdravili bi Babuku, progovorili par riječi i uspinjali se stepenicama u baštu. Do dede. Kasnije bi hi viđao, kako ozbiljni silaze, prolaze avlijom, na pozdrav klimaju glavom i odlaze kroz kapiju. Šešir bi još uvijek držali u rukama. Ili mi se to čini? Možda i ne. Za mene, dječaka, čudno. Nekako svečano.

Ručali bi svi zajedno. Babuka je delila razrezano pile: –Rara vole batak. Danica krilca! Za Vladu je karabatak! Rezolutno je određivala Babuka. –Ti, Vaso voleš belo meso. Za jednog ručka, kada je Babuka tako podijelila pile, deda je na svoj ozbiljan, ispod sedih gustih brkova, tek u naznakama potsmješljiv način, upitao: –Bako, zašto ja moram da volem belo meso?

Napomene autora:

*Vasa Stajić, Mokrin 1878 – Novi Sad 1947, vojvođanski političar,  borac protiv svih nacionalizama, historičar, književnik, prevodilac. Nadaren, ali siromašan, školovao se uz razne stipendije. Vrlo brzo se razbolio od tuberkuloze pluća. Zbog širenja socijalističkih ideja i nedolaska na crkvene svečanosti, onemogućeno mu je da završi gimnazijsko školovanje u gimnaziji u Sremskom Karlovcima. Studirao je u Parizu, Leipzigu i Budimpešti, gdje je diplomirao historiju. Profesor je u Pakracu, Pljevljima, Somboru, gdje je zbog nacionalnog djelovanja, 1916 godine od austrougarskih vlasti, osuđen na dugogodišnju tešku robiju. Za raspada dvojne monarhije 1918 godine bježi s robije i ulazi kao pretstavnik Vojvodine u Narodno vijeće osnovano u Zagrebu, a čije je nastojanje bilo ujedinjenje južnoslavenskih naroda i stvaranje Jugoslavije. Tu se susretao i surađivao i sa dr. Ivanom Ribarom. Stajić je zajedničku državu vidio i kao republiku, i u kojoj će Vojvodina kao konstitutivni dio imati određenu autonomiju. Tako je odmah došao u opreku s kraljem Aleksandrom. Vrlo brzo nakon ‘Obznane’, uvođenja diktature 1920 godine, Stajić je kao ‘nepraktični političar’ sklonjen u škole, pa bibloteke i na kraju u arhive.

Vasa Stajić je mnogo svoje energije uložio i u djelovanje Matice srpske, čiji je bio sekretar i predsjednik. Kao historičar ostavio je mnoge radove i dvadesetak knjiga napisanih na osnovi svojih arhivskih istraživanja.

Zbog njegovih beskompromisnih stavova i posljedica koje je zbog toga snosio, nazivali su ga, vojvođanskim apostolom, jer kada je govorio, govorio je otvoreno i istinito.

Babuka, Marija Vodvarška, udajom Milica Stajić, pratila je dedu u svim nedaćama njegovog života i brinula se za njega u njegovoj bolesti i neimaštini. Nakon Oslobođenja bila je predsjednica AFŽ-a Novog Sada.

___________

**Moj otac Vladimir Švalba, Riječanin, bio je profesor, prvoborac Hrvatskog primorja, zatim član Obl.NOO-a za Istru. Publicističko i konspirativno ime bilo mu je Vid, ali je zvan Stari Vid, iako je poginuo 1944 godine sa samo tridesetdevet godina. Obilježje na mjestu pogibije podigla mu je Talijanska antifašistička unija za Istru i Rijeku. Spomenbista mu je postavljena u Labinu, a po njemu su nazvane ulice u Rijeci, Puli i poznata ulica u starom Rovinju.

Majka Danica, rođena Stajić, isto je tako surađivala s lijevim pokretom, imala je Spomenicu 1941, a nakon rata bila je osnivač i prvi direktor Povijesnog muzeja Hrvatske, te Muzeja Narodnooslobodilačke borbe Hrvatske u Zagrebu. Osnovala je i vodila Arhiv za likovne umjetnosti JAZU u Zagrebu.

Brat Vanja, koji je kao dječačić prošao težak partizanski put, umro je u osmoj godini, godinu dana nakon oca, da ga nikad nije ni spomenuo kako ne bi žalostio majku.

 

Čitajte jošRastko Švalba: Dečje igre u dedinom dvorištu >>

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.