Sava Šumanović o sebi (2): Slika je diskutovana, a ja sam poludeo

Za vreme ženidbenih svečanosti pokojnog Kralja Aleksandra 1922. go, ržava je priredila celokupnu jugoslovensku izložbu, svih škola i svih pravaca, a ja sam sudelovao u grupi „nezavisnih umetnika“ (koji su bili pravi nezavišnjaci, a ne kao neki koji si danas to ime prisvajaju pa izlažu za žirije), koja nije poznavala žirija. U toj grupi bili su Petar Palavičini, Sibe Miličić, Bijelić i druga gospoda pa i ja, koji sam bio zastupljen na toj izložbi sa četiri slike, od kojih su „Berba“, „Francusko selo“ i „Kraj sa mostom“ bile prodane za dosta veliku svotu, te sam postigao najveću prodaju na izložbi. To mi je omogućilo da počnem nanovo sa svojim radom, čim sam našao zgodan stan u Zagrebu (u Beogradu radi ličnih svojih prilika nisam mogao ostati, a i radi velike skupoće stanova u ono vreme).

Sava Šumanovic, pariski pejzaž, krajolik, slike iz Pariza, Sena, Sumanovic,

Sava Šumanović, Pariski krajolik, preuzeto sa tublr

U Zagrebu sam radio 1922-1925. god, propagišući nešto člancima, a još više živom rečju po kavanama modernu francusku umetnost. To mi je donelo veoma mnogo neprijatnosti, ali ja sam bio vezan od najranijih svojih početaka za Francuze. Kako se moj položaj nije popravljao u Zagrebu, a ja nisam mogao dobiti čestito nameštenje. Imao sam mali sinekurni položaj na muzeju sa 470 din. mesečne plate. Morao sam prekinuti sa tim životom, pa sam u jesen 1925. krenuo za Pariz. Mislio sam, poznat sam kao frankofil, imam već prilično puta citirano ime u rancuskoj štampi (ja sam slao na izložbe Jesenjeg i Nezavisnog Salona svake god, slike iz Zagreba), kao i jedna prodaja moje slike u „Jesenjem Salonu“ pomoće mi, a ću moći koliko i mnogo drugih strana, da si stvorim zaradu slikarstvom u Parizu.

Ali ne lezi vraže. Moje slike je kupio gospodin Dorić iz Zagreba, da me pomogne da otputujem za Pariz, a na pasošnom odelenju dali su pasoš sa lakoćom, samo na francuskom konzulatu nisu bili mekani. Dali su mi vizu samo za šest meseci i nisam ih mogao namoliti, da mi dadu običnu vizu za ulazak. Pozivao sam se na moje frankofilstvo, na moju propagandu za Francusku, a na koncu i na moj prilično osigurani dohodak od kuće. Sve nije pomoglo. Oni koji su putovali koju nedelju zamnom nisu imali neprilike do ja, koji sam bio nameran da postanem, od svoje preterane ljubavi za Francusku njezinim građanom.

Došao sam u Pariz da živim na milosti pariske policije sa po 6 meseci dozvole, bilo je to u početku, pa onda ankete, pa rad u nervozi, hoću li moći ostati u Parizu, pa zabranjivanje da prodajem slike, pa konačno dozvola boravka samo kao „đaku“. Rekao sam si, tako postupate sa mnom i snizili ste me na đaka, a svakom strancu koji vas možda nije ni voleo dajete dozvolu boravka i nudite državljanstvo i dajete mesta u svojim kolekcijama njihovim slabašnim i „antifrancuskim“ slikama, dobro ja ću kod vas đakovati, ali onda za navek neka bude kraj tome.

Sava, Sumanovic, Dorucak na travi, pariski period, 1927, Pavle Beljanski, slikarstvo

Sava Šumanovićć, Doručak na travi, 1927, Spomen zbirka Pavla Beljanskog, Novi Sad

Đakovao sam ponovo kod Andre Lota, učio sam ljubazno slikarstvo Fragonara, upotpunjavao svoje znanje o slikanju Sezanovu i Renoarovu, divio se Matisu, a kraj toga sam izlagao u Salonima Jesenjem i Nezavisnom. Sve je išlo dobro dok moja umorna glava i oslabeli nervi, od tih svih šikana nisu podlegli jednoj groznici, koja je kod mene provocirala ludilo. Došao je Salon Nezavisnih, ja sam imao sliku „Pijani brod“ i jednu krajinu. Slika je bila diskutovana, a ja sam poludeo.

(nastaviće se)

Čitajte još<< Sava Šumanović o sebi (1): Prvi umetnički koraciSava Šumanović o sebi (3): Oproštaj od Pariza >>

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.