Srpski manastiri u Bosni – Rmanj

Manastir Rmanj, fotografija preuzeta sa http://svetidimitrije.no

Manastir Rmanj, fotografija preuzeta sa http://svetidimitrije.no

SRPSKI SREDNJOVEKOVNI MANASTIRI U BOSNI

Na krajnjem zapadu Bosne, na ušću Unca u Unu, u selu Martin Brodu, nedaleko od Kulen Vakufa, a tridesetak kilometara od Drvara, smestio se manastir Rmanj, sa crkvom posvećenoj svetom Nikoli. U narodu je poznat pod različitim imenima: Hrmanj, Rman, Chremlja, Ajerman, Ermain, što je prvobitno moglo biti ime za staru kulu, čije su ruševine u neposrednoj manastirskoj blizini.

Nije retko ni pominjanje imena Herman. Naime, po jednom predanju, manastir Rmanj podigla je kćerka despota Đurđa Brankovića (1375?–1456), a žena celjskog grofa Urliha II, Katarina, koja je oko 1440. godine, zajedno sa svojim teško obolelim sinom Hermanom III, doselila u ove krajeve. Po toj legendi, mladi Herman, pretendent na kraljevsku krunu, umro je veoma mlad, u sedamnaestoj godini, a njemu u pomen, njegova majka Katarina podigla je istoimeni manastir Herman (1443), s crkvom posvećenoj svetom ocu Nikolaju, mirlikijskom čudotvorcu.

 

Manastir Rmanj, gravura iz Bosanske vile, 1889.

Manastir Rmanj, gravura iz Bosanske vile, 1889.

Istorija manastira Rmanj

Problemi oko datovanja

Nemogućnost datovanja, proizašla manjkavošću, često i potpunim odsustvom izvorne dokumentarne građe, obeležila je sudbine niza crkava i manastira na tlu Bosne. Pojedini datumi, ustaljeni u domaćoj istoriografiji, nisu sasvim pouzdani. Gradnja crkava manastirâ Lomnice, Ozrena, Papraće, Liplja, Tamne, Vozuće i Gostovića u istočnoj Bosni, te Rmnja, Moštanice i Gomionice na zapadu, smeštena je u XVI vek, vek kada Turska doživljava svoj nezadrživi uspon u vreme vladavine sultana Sulejmana II Zakonodavca (1520–1566) i vezirovanja Mehmed-paše Sokolovića, uz čiji je blagoslov, zalaganje i pomoć, njegov bliski rođak – Makarije Sokolović, 1557. godine obnovio Pećku patrijaršiju.

Otuda i donekle blagonaklon odnos turskih vlasti prema pravoslavnoj veri, o čemu najpouzdanije svedoče zapisi pojedinih putopisaca i onovremenih hroničara, a i očuvani popisni defteri. Mnoge crkve i manastiri, zajedno sa monaškim bratstvom, naročito u periodu od osvajanja Bosne 1463, pa do 1528. godine (u ovo vreme krajevi oko Bihaća potpadaju pod tursku upravu), u imovinsko-pravnom pogledu zadržali su izvesnu slobodu i autonomiju. Tako, nedatirani popisni Defter iz Klisa i Krka navodi rmanjsku crkvu Svetog Nikole (pripadajućoj nahiji Srb) u posedu kaluđera sa obavezom plaćanja godišnjeg danka od 500 akči. Dok putopisac Benedikt Kuripešić, u svom putopisu iz 1530. godine, uopšteno pominje zadovoljavajući položaj srpske crkve i njenog sveštenstva za vladavine sultana Sulejmana II.

Zašto su mnogi istraživači saglasni kada smeštaju većinu pomenutih manastira upravo u XVI vek?

Između mnogobrojnih pretpostavki, koje idu u prilog ovakvoj tvrdnji, pomenućemo i njihov položaj. Gotovo sve ove crkve i manastiri skoncentrisani su u pograničnim oblastima Osmanskog Carstva, prvenstveno one na krajnjem zapadu, u vreme ubrzanih konfesionalnih i etničkih promena koje se poklapaju upravo sa ovim periodom. Crkve i manastiri su verovatno poslužili kao pouzdan odbrambeni štit prema isto toliko moćnoj Austro-Ugarskoj imperiji. U takvim uslovima, tek po podizanju sakralnih objekata, život lokalnog življa poprima normalnije tokove.

Iako je po turskim zakonima bilo zabranjeno podizanje novih hrišćanskih bogomolja, ipak, s pravom se može reći da je XVI vek, naročito posle obnove Pećke patrijaršije (1557), vek u kome je najviše građeno i obnovljeno srpskih crkava i manastira. Najčešći razlozi za „rupe u zakonu“ bili su podmitljivost pojedinih turskih činovnika, ali i izvesna tolerantnost osvajača – „mira radi“. Snaga jedne tako moćne imperije nije bila samo u fizičkoj prevlasti. Lukavstvo, predvidljivost i uvažavanje zatečenih okolnosti, neke su od mnogobrojnih karakternih komponenti utkanih u srž poretka koji uspeva da, bar prividno, održi ravnotežu i donekle stabilizuje unutrašnje razmirice, uz ustupke kroz sitne privilegije, svim konfesijama „po zasluzi“.

Nemoguće je, međutim, s pouzdanošću utvrditi kada je zidan manastir Rmanj, ali pretpostavka je, zahvaljujući analogiji s drugim već datovanim spomenicima crkvenog graditeljstva sa ovog područja, da je to moglo biti krajem XV ili početkom XVI veka, neposredno pred pad ove oblasti pod osmanlijsku vlast.

Pravoslavne crkve u Bosni odlikuje specifičan način gradnje, preuzet od daleko razvijenijih severnih i južnih suseda sa velikim uplivom lokalnih primesa, te novopridošlih islamskih elemenata

Naime, crkve manastira Rmnja i Gomionice uvrštene su u tzv. „zapadnobosansku grupu“[1], koje zajedno sa susednim pravoslavnim manastirima u srednjoj Dalmaciji – Krupom i Krkom, čine jedinstvenu celinu. Olakšavajuća okolnost je datovanje manastira Krupe (1317) i Krke (1350) u prvu polovinu XIV veka, što je bila polazna osnova, s obzirom na podudarnosti u arhitekturi, za određivanje vremena gradnje Rmnja, docnije i Gomionice.

Upoređujući sličnosti, u nekim segmentima i identičnosti arhitektonskog rešenja rmanjske i gomioničke crkve, istoričar umetnosti Zdravko Kajmaković je došao do zaključka da je crkva manastira Gomionice mogla nastati posle Rmnja, verovatno neposredno po padu Jajca i okoline 1527. godine, kada je Turska u ovoj oblasti uspostavila kakvu-takvu ravnotežu na svim nivoima: društvenoj upravi, ekonomiji i vojnom planu.

Ipak, u očuvanom dokumentu iz 1498. godine, gde se pominju vojvoda Petar, zajedno sa Petrašinom i Vukdragom, kao donatori Bogorodičine ikone, prvi put indirektno se navodimanastir Rmanj (kom je, pretpostavlja se, ikona i bila namenjena), ali je razumljivo morao nastati znatno pre ovog datuma. Sudbina Bogorodičine ikone prati se sve do manastira Marče u Austriji, kojeg su osnovali prebegli rmanjski kaluđeri, zajedno sa vladikom Gavrilom Avramovićem, 1578. godine. Sklanjajući se pred pogromom, kaluđeri su u manastir Marču preneli mnoge dragocenosti, među kojima i kivot i putir, datovane u 1515. godinu, te kadionicu iz 1516. godine. Datovanje pomenutih crkvenih sasuda direktno potvrđuje postojanje i život manastira Rmnja u prvoj polovini XVI veka.

Od 1566. godine manastir Rmanj postaje duhovno sedište Dabrobosanske mitropolije, koja je u ove krajeve izmeštena iz Banje kod Priboja na Limu. Za sto pet godina nemirnog postojanja, Mitropolijom će, uz učestale prebege, stolovati osam mitropolita [Varlam, Aksentije, Gavrilo (Avramović), Teodor, Hristifor, Milentije, Gerasim i Gavrilo (Predojević)].

Malo je pisanih ostavština posle 1578. godine jer je manastir Rmanj za neko vreme potpuno opusteo. Tek početkom XVII veka pojavljuju se, doduše retki zapisi, uglavnom vezani za obnovu. Jedan podatak govori da je 1612. godine za manastir Rmanj pisan panegirik, dok sasvim izvesno svedočanstvo o obnovi Hrama Svetog Nikole potiče iz 1621, kada je crkva bila pokrivena klisom, dok je u periodu između 1623. i 1633. godine popločana njena unutrašnjost.

Obnova crkve i manastirskog kompleksa trajala je i kroz XIX vek. Naročito je u tom pogledu bilo zahvata u XX veku, s obzirom na to da je Hram Svetog Nikole, od strane nemačke avijacije, 23. aprila 1944. godine, gotovo porušen do temelja.

Detaljni arheološki, te konzervatorsko-restauratorski radovi izvršeni su 1966. godine, da bi se nakon pomne analize i rekonstrukcije ruševnih ostataka pristupilo obnovi manastirske crkve. Radovi su dovršeni osamdesetih godina prošlog veka.

Osnova crkve Svetog Nikole

Osnova crkve Svetog Nikole, Rmanj

Arhitektura Crkve Svetog Nikole

Prostorna raspodela i arhitektonska zamisao srednjovekovnih hramova zasnovana je na opštem filozofskom poimanju sveta i čoveka – kao verujućeg bića u njemu. Po ugledu na vaseljenu, crkva ali i manastirski kompleks, šematski je predstava mikrokosmosa gde je sve podređeno obavljanju kultnih radnji i bogosluženju. Otuda i trodelna simbolična raščlanjenost crkve: priprata na zapadu, naos (središnji prostor namenjen vernicima) i oltarski prostor okrenut ka istoku.

S obzirom na to da je crkva manastira Rmnja za vreme Drugog svetskog rata bila porušena bezmalo do temelja, s razlogom je otežana i njena arhitektonska rekonstrukcija, rađena mahom na osnovu postojećih ostataka, ali i očuvanih dokumenata do njenog razaranja.

Po svojoj koncepciji, Crkva Svetog Nikole izdužena je jednobrodna građevina sa klasičnim upisanim krstom i kupolnom konstrukcijom smeštenom u centralnom delu. Pretpostavka je da su u izvornom rešenju pilastri s južnog i severnog zida naosa bili lučno povezani sa naspramno postavljena četiri stupca kvadratnog preseka. Iznad tih lukova zasnovana je kupola s kratkim tamburom, elipsaste osnove i spolja i iznutra.

Rmanjska crkva je izdeljena na dva dela. Njen uži, ulazni deo (priprata), okrenut ka zapadu, odeljen je jednostavnim otvorom od izdužene pravougaone niše (naosa) kojeg završava, na istoku, polukružna apsida i spolja i iznutra. Prostor priprate zasvođen je podužno postavljenim poluobličastim svodom koji se bočnim stranama oslanja na polukružne lukove. Istim načinom zasvođena je i prostorija naosa, istočno i zapadno od kupole, dok su iznad istočnih odeljenja, po prvobitnom izgledu, stajali prislonjeni lukovi, kojima se obeležavalo mesto za proskomidiju i đakonikon. Oltarski prostor od naosa deli zidani ikonostas.

Crkva ima veoma malo otvora, što se, između ostalog, može pripisati i bezbednosnim razlozima, ali i delimičnom uticaju islamske arhitekture. Po jedan prozor sa severnog i južnog zida, te sa središnjeg dela apside, uzani su, pravougaonog izduženog oblika i lučno završeni. Isto se može reći i za otvore u tamburu kupole pod vencem slepih arkada, koji su bili jedini dekorativni ukrasi na ovoj, inače nekada veoma skromno zidanoj građevini, čije uzore u tom pogledu valja tražiti u srpskim sakralnim zdanjima XVI veka.

Zidno slikarstvo Crkve Svetog Nikole

Usled poznatih istorijskih okolnosti i sudbine koja je zadesila manastir Rmanj malo je očuvano od starog živopisa, uglavnom pronađenog nakon arheoloških radova na raščišćavanju ruševina. To najstarije slikarstvo preostalo je u ulomcima u donjoj zoni hrama, u oltarskom prostoru, iako je pretpostavka da je nekada crkva možda čak i u celosti bila oslikana sadržajem koji je odgovarao već ustaljenom ikonografskom repertoaru srpskog živopisa XVI veka.

Na severnom zidu, uz sâm oltar, sačuvan je torzo arhanđela Mihaila, dok je u konhi apside pronađeno šest prvosveštenika, koji će, docnije, nepažnjom radnika grubo biti prekriveni slojem maltera.

Prema stilskoj analizi zaostalih fragmenata i svojevrsnom likovnom izrazu može se zaključiti da je rmanjsko fresko-slikarstvo nastalo u ranom XVI veku, od strane zografa koji pripadaju istom slikarskom krugu koji je oslikavao i freske u manastiru Gomionici, a koji su mogli biti umetnička spona između stvaraoca iz druge polovine XV i druge polovine XVI veka, preteče tzv. pećke grupe slikara (zidni ansambli u Peći, Gračanici, pa i Dobrićevu).[2]

Laura Barna

[1] Kajmaković, Z. (1972): „Oko problema datacije pravoslavnih manastira u sjeveroistočnoj Bosni sa posebnim osvrtom na Papraću“, Naše starine.

[2] Zdravko Kajmaković (1983): „Novootkrivene freske XVI veka u crkvi manastira Gomionice“, Zbornik za likovne umetnosti, br. 19. Novi Sad: Matica srpska.

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.