Srpski manastiri u Bosni – Vozuća

Manastir Vozuća, via Wikipedia

Manastir Vozuća, via Wikipedia

SRPSKI SREDNJOVEKOVNI MANASTIRI U BOSNI

U podnožju planine Ozren, u dolini reke Krivaje, u selu Vozuća u blizini Zavidovića i čuvene pruge Zavidovići – Olovo, smešten je manastir Vozuća (Vozućica) sa crkvom posvećenoj Bogorodičinom pokrovu. Crkva je više puta menjala patrona, naime prvobitno je bila posvećena Svetom Nikoli, potom Svetoj Trojici, a danas Bogorodičinom pokrovu. Cela ova oblast je pod upravom Dabrobosanske mitropolije.

Nastanak i istorija

Manastir Vozuća, po narodnom predanju, nastao je početkom XIV veka. Legenda njegovo podizanje i gradnju vezuje za kralja Dragutina (1276–1316), što je slučaj i sa mnogim srednjovekovnim pravoslavnim bosanskim, pa i hercegovačkim manastirima i crkvama, a što se ne može ipak uzeti kao validan podatak za pouzdano datovanje. Čak je usmeno predanje preneto i u Šematizam Dabrobosanske arhidijeceze, gde se doslovice navodi da je manastir Vozuća „djelo nekog vladaoca srpskog“, što je verovatno preuzeto od narodnog predanja u kom su po tradiciji ktitori bosanskih manastira velikodostojnici loze Nemanjića. U ovom slučaju, manastir Vozuća i pomoćne prostorije: kaluđerske ćelije i konak, zadužbina su kralja Dragutina. Po jednoj narodnoj pesmi koja je sačuvana u ovim krajevima, manastir Vozuću gradio je sâm Nemanja.

Budući da se Vozuća pominje u Kruševskom pomeniku manastira Dobrun u Hercegovini, gde jeromonah Vasilije navodi poimenice Vozuću na dvadeset i prvom listu, lako je zaključiti da je nastanak manastirskog kompleksa morao biti pre pisanja Pomenika, dakle pre prve polovine XV stoleća kada se dotični dokument datuje.

Naime, prvi očuvani pisani pomen manastira Vozuća je iz 1617. godine, kada je kaluđer Petar, iz hrama Svetog Nikole – patrona kome je crkva tada bila posvećena – prepisao knjigu Ljestvice Svetog Jovana Sholastika, koja se čuvala u bosanskom manastiru Papraći.

Ostao je zabeležen još jedan pomen manastira Vozuće u Molitveniku koji se danas čuva u Patrijaršijskoj biblioteci u Karlovcima, a kojeg je pisao „Zaharije od Vozuće“, godine 1628, dok je u Pomeniku manastira Rača upisano niz imena bosanskih kaluđera među kojima i dvojica vozućkih (XVII vek).

Po toponimima mesta uokolo manastirskog kompleksa (Vinogradište, Čokot, Vinogradina…) može se zaključiti da je manastir Vozuća bio ekonomski veoma aktivan, sa velikim i bogatim vinogradarskim zasadima, ali i brojnim stočnim fondom. Isto tako, ostaci zidina kaluđerskih ćelija pokazuju i brojnost monaštva i njihovu veliku bogoslužbenu, ali i obrazovnu aktivnost u životu parohijana. U manastiru je postojala jaka prepisivačka škola, po čemu se može zaključiti da je ovo mesto bilo značajan obrazovni centar. Sve je to trajalo do austro-turskih pohoda krajem XVII veka pred kojima je bratstvo manastira Vozuća, zajedno sa okolnim življem moralo napustiti svoja staništa i skloniti se na bezbednija mesta. Većina stanovništva izbegla je u Slavoniju i Posavinu, dok je veliki deo vozućkih monaha svoje utočište potražilo u manastiru Hopovo na Fruškoj gori.

Narednih 160 godina manastir Vozuća bio je opustošen, život u njemu ugašen, a crkva i pomoćne zgrade prepušteni propadanju i rušenju. Tek 1859. godine započela je njihova obnova, pre svega ruinirane crkve, a radovi su završeni 1865, kada je na praznik Duhovi crkva osvećena i posvećena Svetoj Trojici. Očuvan je kratak zapis, odnosno izveštaj jednog anonimnog austrijskog vojnika iz 1716–1718. godine u kom on pominje tri lokaliteta, odnosno planinska masiva: „Gostovic, Voszutja und Osren“ i obrazlaže da se na njima nalazi istoimeni manastir. To je ujedno i poslednji pronađen pomen Vozuće kao manastira (iako nije bio aktivan), sve do njegove obnove.
Vođeni željom za opstankom i potvrdom identiteta na ovim područjima, 1859. stanovništvo okolnih sela Vozuće, Hrga, Vukovine, Svinjašnice i dr., pod upraviteljstvom prote Serafima Markovića i popa Jefte Popovića započelo je veliku obnovu. Pokretani entuzijazmom i iskrenom verom parohijani su prikupili blizu 50.000 groša, ali su neretko i sami svojim fizičkim učešćem pomagali dunđeru Josifu Maksimoviću iz sela Bukovice na planini Ozrenu. Nakon te obnove, otac Visarion je 1865. osveštao crkvu čime je ona započela aktivan verski život.

Velika stradanja Vozuća je pretrpela i u ratovima u XX veku. Ostalo je zabeleženo sramno skidanje i odnošenje manastirskog zvona od strane austrijskih vojnika u Prvom svetskom ratu (1917). U Drugom svetskom ratu manastirski kompleks je još više postradao. U jesen 1941. godine pod okupacijom NDH opljačkana je crkva i njena riznica razneta i uništena, dok je u zimu sledeće godine manastirski drveni zvonik zapaljen, kada je izgorela i škola.

Posle Drugog svetskog rata uložen je veliki napor od strane i crkve i države, a naročito mirjana da se manastir oživi i dobije nekadašnji sjaj i duhovni značaj. U tom periodu izgrađen je i masivni zvonik koji je docnije u okviru konzervatorskih radova, zbog narušavanja autentičnog arhitektonskog izgleda, porušen.
Danas je Manastir Vozuća zaštićen, i proglašen spomenikom kulture prve kategorije, a od 1970. godine pod zaštitom je države, iako još nije adekvatno arheološki ispitan.

Osnova crkve Pokrova Bogorodice, Vozuća

Osnova crkve Pokrova Bogorodice, Vozuća

Arhitektura

Komparativnim analizama arhitektonskih obeležja i karakteristika vozućke crkve Bogorodičinog pokrova i manastirskih crkava na području severoistočne Bosne, ovo zdanje svrstava se u takozvanu „podrinjsku grupu“ sakralnih objekata koji su datovani u drugu polovinu XVI veka. S obzirom na to da je i vozućka crkva kao i većina bosanskohercegovačkih bogomolja podignuta na ruševinama nekadašnjih građevina, ne može se sa sigurnošću utvrditi da je doslovno podražavano i praćeno prvobitno arhitektonsko rešenje. Posle 1859. godine, kada je crkva obnovljena i promenila patrona – a bila je duže od veka i pô izložena propadanju i devastaciji, budući da se obrušila sve do nivoa prozora – ostala je samo pretpostavka da je zaista dorađena po originalnom izgledu, čak i ako su se graditelji ugledali na slične očuvane spomenike u okolini iz XVI veka.

Po svojoj konstrukciji, crkva manastira Vozuća jednobrodna je građevina sa centralnom kupolom i pevničkim transeptom u ravni kupole. Tročlana oltarska apsida na istoku iznutra je polukružnog oblika, dok je sa spoljašnje strane petostrana.

Iako šturo, crkva Bogorodičinog pokrova u odnosu na većinu bosanskih manastirskih crkava iz istog perioda, poseduje elemente dekorativne plastike, koji naglašavaju i ističu njenu arhitektonsku otmenost i lepotu. Uočljiv je niz slepih arkadica na postolju kupole, dok su nad prozorom tročlani polukružni lukovi usečeni u zidnu masu.  Ukoliko se jednoga dana ustanovi da je nadograđena gornja konstrukcija građevine rađena prema originalnom rešenju, crkva Manastira Vozuće bila bi najudaljeniji spomenik u Podrinju koja je očuvala elemente raške škole.

Rekonstrukcija fresko-slikarstva

Malo je ostalo od fresko-slikarstva u Bosni, a i ono što je sačuvano, pojavljuje se u fragmentima te je teško uvek rekonstruisati celokupan fresko repertoar pojedinih hramova. Srednjovekovne freske, one nastale u vreme turske uprave na području Bosne, postoje na devetnaest lokaliteta, dok ih u Hercegovini ima na trinaest. Međutim, u manastiru Vozući u potpunosti su nestale, te se tek rekonstrukcijom istorijskih okolnosti i uporednom analizom sa očuvanim slikarstvom u okolnim manastirima iz tog vremena, ali i analizom pisanih dokumenata ili pokojeg zaostalog ulomka fresko-slikarstva, može naslutiti u kom su stilskom izrazu rađene sakralne kompozicije i u vozućkoj crkvi.

Rušenje i paljenje manastirskog kompleksa, te višedecenijsko prepuštanje sudbine crkve i pomoćnih objekata zubu vremena, ali i lošim namerama neprijatelja, uslovili su da je fresko slikarstvo crkve Bogorodičinog pokrova nepovratno uništeno, a njegova obnova na starim osnovama zauvek onemogućena. Ipak, zna se da je nekada crkva bila verovatno u celosti oslikana tradicionalnim ikonografskim repertoarom, kao i većina bosanskih srednjovekovnih pravoslavnih hramova u srpsko-vizantijskom stilu, od majstora zografa koji su radili i boravili tim poslom na području severoistočne Bosne.

Sudeći po kvalitetu izrade fresko dekoracija u pravoslavnim hramovima na teritoriji Bosne i Hercegovine, može se s pravom reći da su umnogome zaostajale od svojih uzora iz susedne Srbije (Sopoćani, Mileševa, Studenica), a što je možda i razlog da ih domaći i strani istraživači srpskih fresaka retko pominju, ili ih tek uzgredno navode u svojim komparativnim analizama fresko-slikarstva na ovom području. Tek od 1878. godine počinju njihova češća navođenja u literaturi, mahom od strane domaćih lokalnih istraživača.

Laura Barna

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.