Srpski manastiri u Hercegovini – Zavala

Zvonik i pogled na Popovo polje, manastir ZAVALA, foto Miša Stefanović, via Wikipedia, CC BY-SA 4.0

SRPSKI SREDNJOVEKOVNI MANASTIRI U HERCEGOVINI

Na jugozapadnom delu Popovog Polja, ispod planine Ostrog, u središtu jedne važne pravoslavne oblasti na području Hercegovine, najverovatnije u prvoj polovini XVI veka podignut je manastir Zavala sa crkvom posvećenom Vavedenju Presvete Bogorodice. Po uopštenoj legendi nastanka gotovo svih hercegovačkih hrišćanskih hramova, i podizanje manastira Zavala pripisuje se caru Konstantinu i carici Jeleni, koji na povratku iz Rima u Carigrad, grade sakralne objekte. Ova legenda, duboko ukorenjena kod ovdašnjeg življa, ne isključuje mogućnost da je sadašnja crkva podignuta na mestu gde je i ranije postojala bogomolja, odnosno –  na crkvištu.

Nastanak i istorija
Nije utvrđeno kada je zasnovan kompleks manastira Zavale i gradnja njegove crkve Vavedenja, ali prvi pisani dokument potiče iz 1514. godine, kada se pominje izvesni Božo, iz Orahova Dola, koji je prodao jedan vinograd ocu Serafionu, igumanu manastira Zavale, zbog čega manastiru kadija određuje porez od sto akči godišnje. Od tog datovanog zapisa i konkretnog pomena manastira, tokom XVI veka često se u raznim pisanim dokumentima nalazi ime Zavale. Tako, 1587. godine turske vlasti izdale su ferman kojim se dopušta opravka i rekonstrukcija već postojećih sakralnih pravoslavnih objekata. U tom kontekstu izdata je i dozvola za dogradnju crkve u manastiru Zavala, a od tada najverovatnije i potiče današnja građevina. Crkva Vavedenja Bogorodice u tom slučaju mogla je biti završena i osveštana krajem XVI veka, jer je već 1619. godine nastao ktitorski zapis po kom je živopisana uz podršku darodavaca ktitora, monaha i okolnog stanovništva.
Manastir Zavala je u to vreme bio rasadnik pismenosti i glavni kulturno-obrazovni centar, ne samo u ovom delu Hercegovine nego i celoj regiji, a u njemu su uspešno delovale i radile monaške radionice za prepisivanje starih knjiga. Takvo zanimanje monaštva podrazumevalo je jake veze sa najznačajnijim verskim centrima u Srbiji, ali i Hilandarom na Svetoj Gori. Dragoceno prepisivačko iskustvo dovelo je do osnivanja srpske škole pri manastiru krajem XIX stoleća.
Tokom XVIII i XIX veka, manastir Zavala se više puta pominje kao mesto u kom se obavljaju izvesni građevinski radovi, naročito na crkvenom objektu. Po završetku Mletačko-turskog rata, 1718. godine, promenjena je krovna konstrukcija i postavljen novi krov, ali su narednih godina vršene i razne popravke na samoj crkvi.
Ovaj spomenik kulture je dosad proučavan od strane raznih istoriografa, arheologa i istoričara umetnosti, naročito slikarstvo manastirske crkve, koje je veoma dobro i gotovo u celosti očuvano, što je prava retkost s obzirom na istorijski nemirno i trusno područje.
Manastir Zavala

Manastir Zavala

Arhitektura
Veoma je karakterističan arhitektonski položaj crkve Vavedenja Bogorodice manastira Zavale u odnosu na okolni ambijent u koji je znalački ukomponovana. Naima severni zid hrama prislonjen je uz nadnesenu stenu kao deo prirodne konstrukcije, što je uslovilo i izgled osnove crkve, ponešto deformisane iznuđenim položajem.
Crkva Vavedenja je pravougaona građevina sa dužom stranom okrenutom u pravcu zapad–istok, dok je na istočnoj strani završena i spolja i iznutra polukružnom apsidom. Glavnina građevine je u celosti zasvođena podužnim poluobličastim svodom koji se oslanja na duboke prislonjene lukove, s tim da je širina svoda identična rasponu apside. Bočni lukovi u centralnom delu hrama drže izduženi pilastri. Ovakav način rešenja gornje konstrukcije građevine uočljiv je i u crkvi Svete Trojice u Pljevljima, što navodi na zaključak da crkva manastira Zavale spada u red hercegovačkih zasvođenih crkava sa bočnim prislonjenim lukovima.
Manastir Zavala, osnova crkve Vavedenja Presvete Bogorodice

Manastir Zavala, osnova crkve Vavedenja Presvete Bogorodice

Duboki pilastri probijeni su lučnim prolazima te se stvara utisak da je crkva trobrodna. Ali u ovom slučaju nisu posredi bočni brodovi, naime gornja svodna konstrukcija ojačana je lukovima koji spajaju pilastre koji drže bočne lukove.
Crkva Vavedenja Bogorodice zidana je od kamena vađenog sa okolnih planinskih masiva. Pravilno tesani kameni blokovi slagani su u horizontalnom nizu, što dodatno stvara utisak sklada i harmonije građevine, pored prirodno nadnesene stene sa severne strane.
Manastir Zavala

Manastir Zavala

Slikarstvo i dekorativna plastika

Veliko je blago kad posle svih istorijskih nedaća ostane očuvan gotovo ceo fresko-repertoar iz vremena turske uprave, još precizno datovan i sa imenom njenog zografa, što je slučaj sa slikarskim predstavama zavalske crkve Vavedenja Bogorodice, završenim 1619. godine. Njen majstor Georgije Mitrofanović, svetogorski monah i Hilandarac, jedan je od najznačajnijih freskista i ikonopisaca koji su radili na ovim od Osmanlija porobljenim prostorima. Naime, u vreme dok je Mitrofanović oslikavao crkvu Vavedenja u manastiru Zavali, ovi krajevi su bili već pod dvovekovnim ropstvom. I vojno i duhovno poraženo, srpsko stanovništvo nije ipak moglo da se miri sa nametnutim stanjem, te je raznim dovijanjima, kompromisima, ali često i bunama i ustancima nastojalo koliko-toliko da olakša položaj porobljene i ugnjetavane raje. Neki od prkosnih gestova koji su se ravnali sa duhovnim opstankom bili su i gradnja ili popravke bogomolja, ili oslikavanje njihovih unutrašnjih partija, pa i spoljašnjih fasada.
Iz korpusa porobljene raje nisu se izdvajali ni umetnici: zografi, ikonopisci, prepisivači rukopisnih knjiga, zlatari, kujundžije, intarzisti ili duboresci i rezbari ikonostasa. Naprotiv, u svim životnim okolnostima delili su tešku sudbinu svoga naroda, iako ni među njima nisu bili mnogo cenjeni i uvažavani, uglavnom bez većeg društvenog ugleda. To je opredeljivalo i njihov odnos i stav prema sopstvenom radu koji – po cenjenju okoline – nije bio ništa više doli „dar Božji“ preko „grešne ruke“ izabranog od Boga. Taj položaj omalovažavanja i sporenja individualnog talenta i kreativnosti od strane sunarodnika, veoma često je bio i razlog što freskopisci nisu signirali svoja završena dela, ili su to u najboljem slučaju činili u vidu kriptograma ili kamufliranih potpisa, čija tumačenja i dešifrovanja su samo oni bili kadri da izvrše.
Rođenje Hristovo, Manastir Zavala

Rođenje Hristovo, Manastir Zavala

O slikaru Georgiju Mitrofanoviću ostalo je malo podataka, mada dovoljno u odnosu na njegove kolege: prethodnika Longina, koji potpisuje svoja dela između 1563. i 1597, kao i savremenika Popa Strahinju, čija se dela mogu svrstati u rasponu od 29 godina (1591–1620), ali i njegove naslednike, slikare Kozmu, Teofana Krićanina i Radula. Na sedamnaest mesta Georgije Mitrofanović je ispisao tragove svojih „grešnih ruku“, dok prvi očuvan pomen pada u 1615–1616. godinu, kada je on već sasvim zreo umetnik i, za tadašnje prilike, izuzetno obrazovan, obavešten i načitan monah, što će mu omogućiti da postojeći ikonografski repertoar usavrši i učini originalnim slikarskim rukopisom, bez pretenzija da u prvi plan stavlja svoju učenost.

Najranija slikarska dela Georgije Mitrofanović ostavio je u hercegovačkim manastirima Dobrićevu i Zavali. Sporno je naime prvobitno datovanje fresko-slikarstva u crkvi Vavedenja manastira Dobrićevo (1619) kod Trebinja, budući da se te godine Mitrofanović bavio u susednoj Zavali, gde je u jednom od pet sačuvanih ktitorskih natpisa ostavljena godina dovršenja fresko-ansambla (1618–1619), a neposredno posle Zavale slikar odlazi u Pećku patrijaršiju, u kojoj 1619. oslikava tamošnju trpezariju. Dobrićevsku crkvu Vavedenja morao je raditi pre toga, dakle od 1615. do 1616. godine, kada je ubeležen i prvi pomen imena ovog majstora.
Freske u crkvi manastira Zavale do ovog vremena su najočuvanije slikarske celine koje su ostale od velikog slikara. Iako su i one iz tehničkih razloga postradale jer je Mitrofanović na svoju ruku dorađivao najosetljivije partije na suvom malteru, te su danas vidna oštećenja, naročito na licima pojedinih likova unutar ikonografski određenih kompozicija.
Repertoar fresko ansambla u zavalskoj crkvi bio je praktično otvorena Biblija za sveštenstvo, monahe i vernike. Iako je prostor za predstave sakralnih scena sveden na skromne dimenzije hrama, Georgije Mitrofanović je uspeo da oslika sve značajnije ikonografske sadržaje koji čine jednu kanonsku fresko celinu po pravilnom, šablonskom redosledu, već ustaljenom u pravoslavnim hramovima.
Nezaobilazna je predstava 12 Velikih praznika (Blagovesti, Rođenje, Sretenje, Krštenje, Preobraženje, Lazarevo vaskrsenje, Cveti, Raspeće, Silazak u ad, Vaznesenje, Duhovi i Uspenje) kao osnova preuzeta iz starijeg fresko slikarstva. Ovi Praznici popunjavali su više delove naosa, a „čitali“ su se od južnog zida u smeru istok – zapad, i severnog zida u obrnutom smeru, zapad – istok. Kao kuriozitet, na severnom zidu u produžetku scena Velikih praznika, Mitrofanović je naslikao tri kompozicije iz ciklusa Bogorodičinog života, verovatno kao posebnu počast Bogomateri kojoj je crkva i posvećena.
U crkvi manastira Zavale oslikani su u celosti i prostori proskomidije i đakonikona. Mitrofanović prostor proskomidije oslikava nešto složenijim ikonografskim sadržajima: Žrtva Avramova, Skinija i predstava mrtvog Hrista u grobu, sa likovima đakona. Na zidovima đakonikona predstavljena je scena Pričešće apostola, što nije bilo često u srpskom crkvenom slikarstvu, naročito ne u manjim hramovima, iako je ovakav repertoar preuzet od starijih majstora, još iz vremena kralja Milutina, s početka XIV veka.
S obzirom na to da zavalska crkva nije imala kupolu, Hristovi likovi i scene na centralnim delovima krstastog svoda prikazani su u krugovima upisanim u kvadrate, čime se stvara iluzija postojanja kupole sa pandantifima.
Iako se Georgije Mitrofanović drži uzora iz vizantijskog kulturnog miljea, njegovo slikarstvo odlikuje osoben izraz crpen iz podneblja na kom stvara, prepoznatljiv izraz i kad ispod završenog dela ne ostavi potpis. Može se slobodno reći da su zavalske freske rađene u njegovom zrelom stilu, dozrevanom iskustvom temeljnog rada i učenja u Hilandaru.
Naročito se zapaža izuzetna Mitrofanovićeva crtačka veština i čak sloboda u linearnom izražaju, koje je majstor bio očigledno svestan, jer ju je pretpostavljao kolorizmu, zapostavljajući kolorističke finese i bojene igre svetlosti i senke. Njegova gama prirodnih mineralnih boja, naneta na sveži ili prosušeni malter (krečno-bela, svetli i tamni oker, hematit, cinober, malahit, crna i zemljana), vremenom su pod uticajem atmosferalija poprimile zatvoreniju i umrtvljenu gamu, te danas deluju bez sjaja i životne iskričavosti. Pikturalno sveden i škrt, moglo bi se reći i nezainteresovan u tom smislu, Mitrofanović ne modeluje svoje likove bojom već linijom, zanemarujući detalje i slikarske finese koje se tek bojom u celosti ostvaruju.
Arhangel Mihailo, Manastir Zavala

Arhangel Mihailo, Manastir Zavala

Elegantan i gotovo otmen stav njegovih figura dodatno je pojačan mekotom crteža, dok odeća i oruđe, koji ti likovi nose, prate opuštenu liniju tela u stavu kontraposta, čime je majstor postigao osobenost koja ga izdvaja od ostalih freskista savremenika, ali i prethodnika.
Atmosferu u kojima su šematski raspoređene oslikane figure nadopunjuje arhitektonski ukomponovan ambijent, i njega se zograf pridržava u dozvoljenoj meri, odnosno meri u kojoj tradicionalne elemente komponuje u svoje vreme i pod uticajem podneblja u kom stvara, ne narušavajući kanonske postulate.
Veoma su česti u zavalskom fresko ansamblu i dekorativni elementi, ali njih Mitrofanović predstavlja uglavnom na svoju ruku i po svom ličnom nahođenju, senzibilitetu i ukusu, ne držeći se pravila gde i kad ih treba koristiti. Stiče se čak utisak da je u primeni dekorativnih motiva bio ophrvan strahom od praznog prostora kojeg, često i nekritički, ispunjava stilizovanim trakama, geometrijskim motivima, floralnim elementima i slično. I ta smelost i odstupanje od kanona ovom umetniku priušćuje osobenost u razvoju stila i utiskivanje ličnog pečata u razvoj srpskog srednjovekovnog sakralnog slikartva.
Tehnološke ali i stilske inovacije ušle su na osoben način preko Georgija Mitrofanovića u srpsko sakralno slikarstvo XVII veka. Ali te inovacije nisu doprinele njegovom usavršavanju već, naprotiv, razaranju autentičnosti srpskog srednjovekovnog fresko slikarstva. Naime, na italo-kritski stil, na kom je stasao Mitrofanović, uticali su radovi kasnorenesansnih slikarskih radionica, koji su preko slikarstva hilandarskog monaha i zografa prodrli i u naše krajeve obrazujući neki konglomerat njegovih ličnih ali opštih umetničkih primesa u slikarstvu.
Da je crkva prvobitno bila oslikavana i sa spoljašnje strane, bar u pojedinim značajnijim partijama, ukazuju fragmenti zaostalog pigmenta u malteru, koji je još uvek vidljiv, naročito oko ulaznih vrata sa južne strane građevine (crvena i oker). Nažalost, pod uticajem nepovoljnih atmosferskih prilika, i neadekvatne zaštite, jer nad vratima ne postoji nadstrešnica, spoljašnja dekoracija je u celosti propala.Manastirski kompleks Zavala danas pripada Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji i primorskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Laura Barna

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.