Srpski srednjovekovni kompozitori

Fotokopija Psaltikije, sa pesmom Kir Stefana Srbina “Ninje sili”, foto: NSUD,CC BY 3.0, via Wikipedia

Zbog toga što su mnoge liturgijske pesme prenošene usmenim putem, danas ne možemo da rekonstruišemo najstarije srpske melodije, a sa sigurnošću ne možemo tvrditi ni ko su bili prvi kompozitori na ovim prostorima. Ipak, tri imena izdvajaju se u srpskoj srednjovekovnoj tradiciji kao poznati kompozitori, čija dela se i danas izvode.

Stefan Srbin, nekad potpisan kao „Kir Stefan“, ili „Stepan domestik“, „Stefan domestik u gradu Smederevu“ ili pak „Stjepan dijak“, mistična je ličnost srpske srednjovekovne muzike. Ni danas nema pouzdanih podataka o vremenu u kome je živeo, jer prema nekim tvrđenjima – živeo je na Svetoj Gori negde u periodu 1360-1430. godine, a prema drugim, Kir Stefanovo stvaralaštvo vezuje se za sredinu XV veka. Traganja za ovim kompozitorom, domestikom (horovođom), Protopsaltom (glavnim pojcem u u desnoj pevnici) i dijakom (prepisivačem) dovelo je do manastira kod Kumanova u Makedoniji, manastira u Rumuniji, a zatim i do dvora despota Lazara Brankovića.

Do sada je otkriveno pet liturgijskih pesama na srpskoslovenskom i grčkom jeziku koji se pripisuju Stefanu Srbinu. Najznačajnija i najduža njegova pesma je „Ninja sili nebesnije s nami nevidimo služet“, koja se peva umesto Heruvimske pesme na Liturgiji pređeosvećenih darova u vreme velikog posta. Ta pesma i još jedna – „Vkusite i vidite“ nalazile su se u jednom od najznačajnijih rukopisa za istoriju srpske crkvene muzike – Psaltikiji.

Ovaj zbornik, zaveden pod inventarnim brojem 93 čuvao se u Narodnoj biblioteci Srbije, sve do 6. aprila 1941. godine, kada je zauvek nestao u bombardovanju biblioteke. Jedino što je kao sećanje ostalo na ovu značajnu rukopisnu građu je 12 fotografisanih listova, koje je 1937. godine, za potrebe svojih istraživanja fotografisao kompozitor Kosta P. Manojlović. Među fotografisanim stranicama, našla se i pesma „Ninje sili“. Ispod i iznad crkvenoslovenskog teksta srpske redakcije crvenim tušem je zabeležen i grčki tekst ove pesme, tako da se pretpostavlja da je pevana na dva jezika. Pesme Stefana Srbina zabeležene su kasnovizantijskom neumskom notacijom. Pesma „Ninje sili“ prvi put je, prilagođena modernom notnom zapisu,  izvedena u Ohridu, u crkve Svete Sofije, povodom 12. međunarodnog kongresa vizantologa 1961. godine. Prilagodio je Dimitrije Stefanović a izveo je Hor beogradskih madrigalista.

Stefan Srbin je kao prepisivač rukopisa (dijak) za despota Lazara Brankovića prepisao jedan zbornik sa besedama i žitijem Jovana Zlatoustog. Rukopis je dugo čuvan u manastiru Krušedolu a danas je u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Poznata su još dva rukopisa Stefana

Ako se držimo sredine XV veka, kao vremena u kome stvara Stefan Srbin, možemo reći da je bio savremenik još dvojice značajnih autora – Isaije Srbina i Nikole Srbina. Zbornik s kraja XV veka za koji se pretpostavlja da potiče iz manastira Matejče kod Kumanova, a koji se čuva u Narodnoj biblioteci u Atini donosi i dela ova dva autora.

Iz “Akolutije” Isaije Srbina, XV vek, via Wikipedia

Isaija Srbin je komponovao vizantijske napeve. Ostao je poznat po sastavljanju Akolutije (to je bogoslužbena knjiga – zbirka propisa za vršenje liturgijskih činova) u koju je uključio i svoje i kompozicije drugih autora. Pisao je melodije na grčke i slovenske tekstove, zatim čisto grčke himne. Pripisuje mu se Polijelej Servikos (Srpski polijelej) koji se u rukopisima pojavljuje i kao crkvenoslovenski tekst srpske redakcije i kao grčki tekst. U „Srbljaku“ pronalazimo kompoziciju „Aliluja“ ovog autora, a još su nam poznate i izvode se danas često „Agios o Theos“,„Pridite vsi blagorodni“ i „Krestu tvoemu“. Isaija Srbin je bio inventivan kompozitor, koji je umeo da u osnovne principe vizantijskog komponovanja uvede i nove elemente.

Nikola Srbin ostao nam je poznat kao autor Heruvimske pesme, sa tekstom na grčkom jeziku. Upravo to podjednako korišćenje grčkog i crkvenoslovenskog jezika govori nam danas o jedinstvu srpske i vizantijske muzičke tradicije. Muzika je, kao i književnost ili likovna umetnost, sledila estetiku i filozofiju vizantijskog stvaralaštva, strogo kanonsko determinisanog.

Pored ova tri zabeležena i poznata kompozitora srpske crkvene srednjovekovne muzike, pojavljuje se i ime Joakima monaha, domestika Srbije, kako se 1453. godine potpisao u rukopisu broj 2406 koji se nalazi u Narodnoj biblioteci u Atini. U ovom zborniku tri kompozicije nose ime monaha Joakima – dva Kinonika (Pričastni) i jedan Theotokion (Bogorodičina pesma). Iako je nosio titulu „Domestik Srbije“, ne može se potvrditi njegova nacionalna pripadnost, a tekst ispod neuma (vizantijskog notnog zapisa) je na grčkom jeziku. I ovaj zbornik govori nam najviše o tenoj vezi između vizantijske i srpske crkvene muzike.

Pored značajnog uticaja Vizantije, srpski autori uspevali su da ostvare i određene autentične izraze u okviru ustaljenog crkvenog predanja, a autori crkvene muzike ostavili su dela izuzetne lepote i možemo slobodno reći, potpuno u skladu sa lepotom i raskoši srpskog srednjovekovnog freskoslikarstva.

Suzana Spasić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Srpski srednjovekovni kompozitori

Leave a Reply to Milan Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.