Šta je Vuk Karadžić pisao Knjazu o nezadovoljstvu naroda (delovi)

Portret Vuka Stefanovića Karadžića, nepoznati autor oko 1830, Narodni muzej, Beograd

U Zemunu, 12. aprila 1832.

 Vaša Svjetlosti,

Premilostivi Gospodaru! 

Svaki čovjek želi znati šta drugi ljudi o njemu sude, misle i govore; vladaocima i upraviteljima naroda to je osobito potrebno: zato nebrojeno blago troše da bi to doznali, a opominjem se da ste, Vaša Svjetlosti, preko magistrata i nahije varoši beogradske, za vrijeme moga prezidentstva u njemu, direktoru beogradske policije, Cvjetku Rajoviću, za osobitu dužnost preporučili da vam javlja one ljude za koje bi doznao da su nezadovoljni sa vladanjem Vaše Svjetlosti. Ovo sve daje mi slobodu da Vašoj Svjetlosti prepokorno javim glavne tamošnje nezadovoljnike vašega vladanja i da vam ispovjedim moje misli o tome, nadajući se da vam zasad ničim bolje ne mogu pokazati moje zahvalnosti i privrženosti.

Istina je ono što su naši stari kazali: da niko ne može cijelom svijetu kolača namijesiti, ali s današnjim vladanjem Vaše Svjetlosti gotovo bi se u skupu moglo reći da niko tamo nije zadovoljan. Kad bi se to pak stalo dalje razgranjavati i razdeljivati, onda bi se našlo da su najnezadovoljniji oni činovnici koji su najbliže i najčešće oko Vaše Svjetlosti, a najzadovoljniji oni ljudi koje Vaša Svjetlost ne poznaje nikako.

 Svi uzroci ovoga nezadovoljstva gotovo bi se mogli u dva glavna reda razdeliti. Ili su ljudi nezadovoljni zato što ne samo što ne mogu prema svome mogućstvu po svojoj volji živjeti, nego što niko nije siguran ni sa svojim životom, ni s poštenjem (čašću), niti je gospodar od svoga bogodanoga i s pravom i s trudom stečenoga imanja, ili zato što se za opštu korist ne stara i ne radi onako kao što bi (po njihovom mnjenju) trebalo i moguće bilo. Nije potrebno sve meni poznate nezadovoljnike ovdje poimence brojiti i uzroke njihovog nezadovoljstva kazivati, a i nisam rad to činiti, osim ostalih uzroka, jedno zato što ne bih rad bio da se reče ili pomisli da koga iz zavisti ili pakosti opadam, a drugo, da ne bi ovo pismo, protivu moje želje i namjerenja, mjesto koristi kome štetu učinilo; samo ću, za primjer, naznačiti ono što nije nikakva tajna, ili što nikom na štetu biti ne može …

Kad ste se, Vaša Svjetlosti, u Kragujevcu, 1830. godine, spremali u Jagodinu na komesiju protiv kneza Milete Radojkovića, jedan od znatnih sadašnjih činovnika Vaše Svjetlosti pristupi k meni za leđima vašim pod hladnikom, pa mi rekne: “Znaš li zašto se to čini?” A kad mu ja odgovorim da ne znam, onda on nastavi: “To se čini samo zato da bi se Miletine zasluge umalile i pocrnile, jer Gospodar hoće da niko u Srbiji nema zasluga, ni časti, ni poštenja osim njega”. One reči za koje je Živan Parazlama lani proteran iz Beograda ne samo što su na srcima sviju Beograđana, Šapčana, Smederevaca i mnogih drugih znatnijih ljudi po narodu nego se ovdje govori, jamačno po tužbama beogradskih trgovaca, da Beograđanima našega zakona nije bio veći zulum ni pod kakvom vladom turskom nego što je u današnje vrijeme i da su za prošavše dvije godine na dva konaka Vaše Svjetlosti dali dvadeset i dvije hiljade groša samoga kuluka.

Tako su se tamošnji marveni trgovci, a osobito svinjari tužili, i sad se tuže, po skelama, da ste Vaša Svjetlost sa svojim ortacima cijelom ovom trgovinom zavladali, a njih sve da ste upropastili itd.

Opet nakratko da kažem: s vladanjem Vaše Svjetlosti niko tamo nije zadovoljan, ama baš niko, osim vaša dva sina; a i oni da su malo stariji, može biti da bi bili nezadovoljni kao makar ko drugi; i što se god ko čini zadovoljniji i češće viče: “Da bog živi Gospodara! U zdravlju vašemu, Gospodaru! (dobro nam je)”, on je nezadovoljniji, pa se samo pretvara da bi nezadovoljstvo svoje pokrio… A osim toga, ja mislim da bi se, po pravdi i po običnom ljudskom razumu sudeći, slabo kome moglo primiti za zlo što je nezadovoljan, jer, da vam upravo kažem, vladanje je Crnoga Đorđija za činovnike i za sve znatnije ljude bilo mnogo bolje od vašega, pa ste se i vi sami protiv njega bunili; i danas da ste vi na mjestu makar koga činovnika tu, ako ne biste bili više nezadovoljni nego što je on, zaista ne biste manje. A svi vaši činovnici i područnici imaju srce, razum, želju, volju i sve ostale strasti i duševna svojstva kao god i vi, jer su oni isti onakvi ljudi kao i vi što ste.

Ja se nadam da Vaša Svjetlost kao svaki mudar i razuman vladalac, želite svoje područnike, koliko je god od strane vaše moguće, zadovoljne učiniti; zato se usuđujem prepokorno naznačiti ovdje kako ja mislim da bi se pomenuti nezadovoljnici zadovoljiti mogli.

Najprije ću da kažem, kao za pravilo po kome će mi se o svemu ostalom suditi moći, da je svakoga vladaoca prava korist samo ono što je korisno i za njegov narod; a što je god njegovome narodu na štetu, ono ni njemu ne može biti nikako na pravu korist…

(1832)