Menu
Categories
Mirjana Kovačević: Autoportret
18/01/2014 ArtPriča
Olja Ivanjicki: Leonardova godina, 2004, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Olja Ivanjicki: Leonardova godina, 2004, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Sedela sam u hotelu Moskva i pila ukusan espreso uz minjon koji se topio pod nepcima. Užitak posle napornog posla u četiri hladna zida sa kalendarom na kome su dani bili odbrojani.

Rodila je dete – rekla sam ocu.

Ko?

Jedna moja prijateljica s kojom sam se družila pre deset godina. Volela je motore. Glasnu muziku i nasilne spotove meni nepoznatih grupa.

Radujem se – otac mi je odgovorio.

Radujem se i ja, pomislila sam. A onda sam odlutala u sećanje i prošlost.

Idi ti, rekla sam ocu. Meni je potrebno da budem sama.

Nije me ništa pitao, pogledao me pomalo iznenađeno. Mada, njega nikada nisam mogla iznenaditi. Poznavao me. Osećao je svaku moju dobru ili lošu pomisao. Znao je šta treba kad da kaže. Bio je umeren u svemu. Njegove tamne oči  ispratila sam uz osmeh.

Ispijala sam kafu i gledala u ogroman luster sa pedeset sijalica i to najnovijih tzv. štedljivih. Sedela sam u delu restorana gde je bilo dozvoljeno zapaliti cigaretu. U prizemlju su sedele gospođe u blejzerima iz osamdesetih. Fin, kvalitetan štof iz vremena socijalizma. Jedan sto je bio rezervisan i na njemu je bila flaša crnog vina. Gospodin u crnom odelu je seo za taj sto i jeo sladoled. Nije padao sneg. U restoranu je bilo toplo ali pogled na ulicu odslikavao je žene u bundama i sa dubokim čizmama, decu sa kapama i poneko ucveljeno kuče koje je izgladnelo tumaralo u potrazi za hranom.

Gospodin je bio poznat u javnosti. Nije bio kriminalac ali odslužio je zatvorsku kaznu. Zašto i zbog čega nikome nije bilo jasno. Ali da bi živeo u glavnom gradu moraš biti spreman da potiskuješ svaki stav vezan za istinu i pravdu. Ili se pomiriš sa vestima u novinama ili si u večitoj sumnji, ali sigurno je da si izmanipulisan i ti koji si protiv i ti koji si za.

Nisam dugo videla društvo s fakulteta. Ponekad čujem neku vest ili pročitam na globalnoj mreži. Ulovljena u istu sa istom dozom nelagodnosti pred licima koja su se izmenila malo ili sasvim.

Kako li izgleda neimenovana drugarica koja se porodila? Nije mi više bilo bitno. Gospodin je završio sa slodoledom. Ostao je tanjir, a on je nestao. Otišao  na neku novu naslovnu stranu. Čitaću sutra u novinama, pomislih i istovremeno se nasmejah glupostima o kojima sam razmišljala.

Prišao mi je konobar. Nikola. Pisalo je na pločici koju je imao na prsima. Moj novi junak. Oreden mu je dobro stajao.

Nikola, oslovih ga imenom – iako to retko kad radim.

Izvolite, gospođo – rekao je ili me nešto pitao?

Nisam gospođa, mada ne smeta mi da me tako oslovljavate.

Olja Ivanjicki: iz ciklusa Leonardova godina, 2003-4, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Olja Ivanjicki: iz ciklusa Leonardova godina, 2003-4, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Izvinite – usledio je odgovor

Koliko formalnosti Nikola. Zar me ne prepoznaješ?

Ne.

Nemam sve zube ali još uvek imam iste poglede na život – htedoh da ga nasmejem.

Recite šta želite – bio je strog.

Mogu li da dobijem jedan papir A4 formata i olovku.

Naravno.

Stepenice su bile ukrašene novogodišnjim bombicama. U jednom delu grada su uklanjali neke druge bombe. Bližila se Nova godina. Putovanje u Beč je čekalo na jačinu volje i snage da se ode do turističke agencije i uplati novac.

Nikola je došao. Doneo papir i olovku. Zapisala sam na njemu datum rođenja i smrti Oskara Vajlda, i vratila mu papirić.

Uzeo ga je brzo, stavio u džep i otišao.

Sigurno se iznenadio kad je video da nisam ostavila broj svog telefona. A možda i nije. Zgužvao je papirić i jednostavno bacio u kantu sa ostalim otpacima.

Nisam sačekala odgovor. Stavila sam novu kapu od angore na glavu, zakopčala kaput i izašla iz hotela Moskva.

 Mirjana Kovačević

Leave a Reply
*