Menu
Categories
Mitropolit Amfilohije, čovek-crkva
01/11/2020 ArtRazgovor

Ovaj intervju sa sada blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem, Svetlana Luganska (Светлана Луганская) je objavila u svojoj knjizi koja je nastala kao deo projekta “Planeta pravoslavlja” moskovske izdavačke kuće “Nikeja”. Posle izdanja na ruskom jeziku, pod nazivom Ljudi srpske crkve ( Люди Сербской Церкви) iz 2014. godine, četiri godine kasnije (2018) beogradski izdavač JASEN objavio je knjigu i u prevodu na srpski pod nazivom Duhovni oganj Srpske crkve. 

Sa dozvolom Svetlane Luganske objavljujemo razgovor sa mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem.  I sve fotografije korišćene u tekstu su iz arhive Svetlane Luganske.

Mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije

 

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović)

Čovek-crkva, nebeski čovek, naš apostol – ove reči se često mogu čuti o mitropolitu Amfilohiju od najrazličitijih ljudi i u tome nema preuveličavanja. Vladika je istaknuti jerarh, bogoslov, duhovnik, otac pun ljubavi i sastradavanja za svakog ko kod njega dođe radi podrške, pomoći i odgovora na pitanje.

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije rođen je na Božić, 7. januara 1938. godine. On je potomak vojvode Mine Radovića, jednog od crnogorskih knezova, kršten je s imenom Risto (Hristos). Osnovnu školu je završio u zavičaju, u malom selu Bare Radovića. Zatim je pohađao beogradsku Bogosloviju Svetog Save, upisao se na Teološki fakultet na kojem je diplomirao 1962. godine, paralelno je studirao klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Postdiplomske studije je pohađao u Bernu i Rimu, a zatim sedam godina u Grčkoj, gde je primio monaški postrig s imenom Amfilohije i bio rukopoložen za sveštenika. Za vreme školovanja u Grčkoj na Teološkom fakultetu u Atini odbranio je doktorsku disertaciju na temu „Tajna Svete Trojice po učenju svetog Grigorija Palame“. Nakon što je godinu dana proveo na Svetoj gori atonskoj otac Amfilohije odlazi u Pariz i postaje profesor Bogoslovskog instituta Sveti Sergije Radonješki. Vrativši se u Jugoslaviju 1976. godine postaje docent, a zatim profesor na katedri za pravoslavnu pedagogiju i metodiku nastave Teološkog fakulteta SPC u Beogradu. U maju 1985. godine Amfilohije (Radović) je imenovan za Episkopa banatskog. Dana 30. decembra 1991. godine vladika Amfilohije je imenovan na katedru Mitropolije crnogorsko-primorske. Njegova puna titula glasi Arhiepiskop cetinjski, Mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i skenderijski, egzarh Svetog trona pećkog.

Mitropolit Amfilohije zna grčki, ruski, italijanski, nemački i francuski jezik, autor je čitavog niza bogoslovskih radova, bavi se prevođenjem. Njegova dela su izdata na srpskom, grčkom, ruskom i drugim jezicima. Vladika je član Kluba književnika Srbije i Crne Gore, poznat je kao aktivan društveni pregalac. Amfilohije (Radović) je na tron mitropolita došao u vreme koje je bilo vrlo teško za pravoslavlje u Crnoj Gori. Pedeset godina komunizma je ostavilo traga pretvorivši istorijski pravoslavnu zemlju u duhovnu pustinju. Crkve i manastiri su bili zapušteni, sveštenstva praktično nije bilo, čitave generacije, otrovane komunističkom propagandom, izgubile su religioznu i nacionalnu samosvest. Posle primanja katedre od svog prethodnika, mitropolita Danila (Dajkovića) koji je koliko god je mogao čuvao pravoslavlje u najteže vreme, sve je trebalo početi od početka – obnavljati crkve i manastire, učiti sveštenstvo, vraćati narod istinskim vrednostima, srpskoj svetosavskoj Crkvi, jer je pet decenija antisrpske i antipravoslavne politike u Crnoj Gori donelo gorke plodove od kojih je jedan takozvana Crnogorska crkva. Vladika Amfilohije je za 20 i više godina služenja u Crnoj Gori uz pomoć klira i naroda uspeo da obnovi preko šesto crkava i manastira i da sagradi nove. Od 1992. godine izlazi časopis Crnogorsko-primorske mitropolije „Svetigora“. Takođe, od 1992. godine na Cetinju je obnovila rad Bogoslovija svetog Petra Cetinjskog, koju su komunisti zatvorili 1945. godine. Godine 1988. počelo je celodnevno emitovanje radija „Svetigora“. Prvi put u istoriji Mitropolije 1993. godine održan je vanredni Arhijerejski sabor SPC. Crnu Goru je 1993. godine posetio Njegova Svetost Patrijarh moskovski i cele Rusije Aleksije II. Zajedno s Patrijarhom srpskim Pavlom osveštali su temelj hrama Vaskrsenja Hristovog u glavnom gradu Crne Gore Podgorici; svečano osvećenje samog hrama održano je 7. oktobra 2013. godine. U osvećenju hrama i Svetoj liturgiji učestvovali su poglavari i predstavnici pomesnih pravoslavnih Crkava.

Mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije i Svetlana Luganska, foto: arhiva S. Luganske

— Dragi vladiko, poznati ste kao ugledni bogoslov, istaknuti jerarh, propovednik, pisac i pesnik. Da li je mladi Risto Radović, koji je rođen na Božić, 7. januara, mogao da pretpostavi da će njegov životni put biti upravo takav?

— Istinu govoreći nisam pretpostavljao, nije moglo čak ni da mi padne na pamet. Ali čovek snuje, a Bog određuje. Tako protiče ljudski život i kad se osvrnemo unazad, kao da se kockice sklapaju u mozaik, i dok ih čovek sklapa ne shvata uvek šta će iz svega toga ispasti, kakav lik će se otkriti. Tek na kraju se pojavljuju oblici i slike, i čovek shvata da je sve išlo i ide po određenom redu – ljudski život uopšte i život svakog od nas. Vidi da se iza toga krije neka velika tajna. Ali od nas zavisi kako koristimo talenat koji nam je Bog dao, da li ćemo ga zakopati ili umnožiti, kakav plod će doneti naš život.

— Da li biste mogli da nam ispričate nešto o svom detinjstvu, o roditeljima i rođacima? S tačke gledišta današnjeg čoveka život Vaše porodice i podvig Vaše mame Mileve mogu izgledati neverovatno. Kakav ja bio ovaj život?

— Moj otac Ćiro je pričao o svom ocu, mom dedi, o tome kako je mama Mileva došla u kuću Radovića. Moj deda Radisav je rano postao udovac, prvo dete, moj otac, samo što je napunio godinu dana. Otac je dobro učio i deda mu je rekao: „Sinko, ti ćeš završiti gimnaziju, otići ćeš u daleki kraj, a s kim ćeš mene ostaviti? Ne treba da ideš.“ Posle rata otac je bio najobrazovaniji čovek u našem kraju, nudili su mu da postane školski učitelj, ali je odbio: „Ne mogu da vaspitavam decu u bezbožnosti.“ Nudili su mu da radi u lokalnoj upravi (opštini), ali je i to odbio. Sačuvao je svoj iskonski seljački status, između ostalog, zahvaljujući narodnoj pesmi, Njegošu i Dostojevskom – to su bili njegovi omiljeni pisci. Sećam se kako bi se, završivši sve poslove u domaćinstvu i ostavivši sve brige, uredno obrijao, zasukao brkove i uz gusle pevao narodne pesme (otac je bio dobar guslar) ili bi čitao Dostojevskog. Kasnije sam, kad sam već išao u školu, nabavio ovo divno predratno izdanje. Pored oca sam uspeo mnogo toga da naučim. Jednom sam, u osmom razredu pisao u školi rad o Njegošu, on je pogledao i rekao: „Sinko, daj da ti to ispravim.“ Mnogo je čitao i mnogo je znao.

Deda Radisav i moj otac su živeli sami u selu, kao dvojica otšelnika-pustinjaka, bez domaćice u kući, ni manje ni više nego 25 godina dok se moj otac nije oženio. A kako se oženio? Kaže, usnio je deda Radisav san. Sa istoka leti golubica, a za njom jato golubova, i deda je odlučio da ode na istok i da traži nevestu za sina. Došao je u selo Ravne u kuću Luke Bakića – dobrog domaćina. Luka ga je rado primio, ugostio ga je, deda je ostao kod njega tri dana ne rekavši zbog čega je došao, – gledao je, posmatrao je život u kući, a najviše kćerku Milevu, kako se ponaša. Na kraju reče: „Luka, ja sam kod tebe treći dan, a ti me ne pitaš zašto sam došao.“ Luka odgovara: „Radisave, sam ćeš reći kad dođe vreme, ti si uvek dobrodošao.“ „Luka, znaš, imam sina kod kuće, vreme je da se ženi, a vidim da ti imaš nevestu u kući, hteo bih da se orodim s tobom.“ A Luka mu kaže: „Dobro, za mene je čast i radost da je udam u kuću Radovića.“ Kuća Radovića je bila kneževska, vojvodska, poznata u Morači. „Ali ne možemo sami da rešimo, treba da pitamo Milevu.“ Luka je pozvao kćerku i pita: „Evo, došao je Radisav, hoće da mu budeš snaha.“ Ćiro i Mileva su se videli u Uspenskoj crkvi u Morači – išla je u manastir da se pričesti – ali je odgovorila stidljivo i skromno: „Lušo (tako su svi zvali njenog oca), kako ti kažeš. Ako ti kažeš da bude tako, ja pristajem.“

Tako je Mileva došla u rod Radisava Pavićeva. I ostavila je dubok trag. Bila je supruga svom mužu, majka svojoj deci, snaha svekru kojeg je volela kao najrođenijeg. Deca su se rađala jedno za drugim, a tada u ovom kraju nije bilo ni doktora, ni babica, sve je radila sama, stidljivo, negde pod jabukom. Jednom kad sam već bio izabran za episkopa i počeo sam kao vladika nešto da naređujem, rekla mi je: „Slušaj, šta se praviš važan? Znaš gde sam te istovarila?“ – pitam: „Gde si me istovarila?“ – „Eno tamo, iznad jaruge.“ A ispod naše kuće, iza bašte, preko puta potoka rasla je smokva, i kad su počeli trudovi, ona je uzela pljosku rakije i pelene, otišla je tamo, tamo me je rodila i okupala, umotala i vratila se s detetom kući, podojila me je i nastavila da obavlja kućne poslove.

I kad gledam njen život, a proživela je sedamdeset sedam godina, vidim da je bila jedna od onih majki, kojih u našem narodu, a posebno u Crnoj Gori, bez sumnje ima mnogo. Pa ipak je moja mama Mileva – izuzetna majka. Uvek je nešto radila, bez roptanja, bez žalbi da joj je teško ili da nešto ne može. Život joj je bio posebno težak u godinama Drugog svetskog rata. Otac se krio u šumi i ona je sve sama morala da radi: i da ore, i da kopa, a i dalje je rađala decu. Upregla bi konja, natovarila na njega nešto voća, pa bi to odvezla iz Morače za Kolašin da proda i da kupi kilo soli, malo brašna, litar gasa, zato što tada nije bilo struje, i vraćala se. Kasnije, posle rata, kad smo krenuli u školu, noću je prala košulje da bismo ujutru obukli čisto. Nikad nisam čuo da je nekoga osudila i ako bi čula da neko kaže nešto ružno o drugom, govorila je: „Ćuti, dete, ne prenosi njegov greh!“ Uopšte, ono što se dešavalo u kući nije se iznosilo preko praga.

Mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije i Svetlana Luganska, foto: arhiva S. Luganske

Nije joj bilo lako, uopšte, s crnogorskim muževima nije lako, mnogo puta joj je bilo teško. Ponekad se dešavalo da ode od kuće. I mi sedimo prestrašeni, nema mame! A ona se, sirota, negde u planini moli Bogu, dočeka svitanje i ujutru, kad se probudimo, opet je s nama. I nikad nije ružnu reč rekla o svom mužu. Moj otac je, naravno, veoma voleo moju mamu, u to nema sumnje, ali možda zato što je odrastao bez majke, u njemu bi provalila neka agresija i nervoza. Ona je nosila ovo breme, trpela je do kraja svog života. Sve je uspela da pokrije ljubavlju i žrtvom i da zahvaljujući tome iznutra sačuva svoju porodicu. Nije slučajno što se žena kod nas naziva temeljom kuće. Ona je bila upravo takva, borila se kao lavica, sačuvala je mnogobrojnu porodicu, njeno jedinstvo, ljubav među decom koja i dan-danas postoji. I otac, naravno, nije žalio sebe, davao se porodici, posebno što se tiče vere. Ali se majka na tako ćutljiv, nenametljiv i požrtvovan način posvetila svom potomstvu uvek dajući prvenstvo ocu. Bila je tu, ali kao da je nije bilo.

Tek posle očeve smrti, mislim po promislu Božijem, odjednom se pokazala u svoj punoći materinstva, i ne samo materinstva, već je preuzela na sebe i očevu ulogu. I to je bilo tako prirodno, kao da je osetila: „Ja sam sad još i on, treba da se brinem za decu kao on.“ I posle je svake godine, iako su je boleli zglobovi, nosila poklone, pletene čarape, suve šljive i sve što je imala, od kćerke do kćerke, od sina do sina. Od Podgorice do Nikšića, preko Sarajeva i Beograda, da nas sve vidi i da se vrati kući, da nastavi da služi, ne misleći na sebe. Bila je tu da služi, a ne da joj služe. I sad se okupljamo ne samo nas devetoro, već i unuci, praunuci, zetovi, snahe, kad se svi okupimo, ima nas više od sto, dubok trag je ostavila.

— U ratnim godinama ste s mamom bežali od bombi, ona vas je hranila i čuvala. Kako joj je to pošlo za rukom u ovo teško vreme? Da li se sećate tih događaja?

— Kako to samo Bog i ona znaju. Sećam se, uzme plug i konja i ore ili kosi, a trudna je. Istina, kako su deca stasavala počinjala su da se uključuju u rad, da pomažu, posebno je najstariji brat bio vrlo vredan i revnostan. A još se sećam da je 1942. godine izbio strašan sukob između četnika i partizana (istovremeno s nemačkom okupacijom kod nas se odvijao građanski rat), tamo prema Kolašinu gde su gradovi Crkvine i Bistrica, planina Vučje. Braća su se međusobno poubijala! A mi, odnosno mama i mi, smo se popeli u Bistricu, nismo imali više sena. I čim smo se popeli odjednom je počeo ovaj košmar, užas, pakao, mitraljezi, bombe… I danas kad se sećam strašno mi je, to nosim negde u sebi kao najčudnije trenutke u svom životu. I kuda će ona, sirota? Samo nazad! Ponovo tovari stvari na konja, ovce i krave idu napred, a za njom: Veljko, Vučica, Miljana, ja (rođen sam 1938), brat Pavić i Dobrija pod srcem. Bežimo u Moraču, a iza nas je pakao! Ne mogu da zamislim kako je to izdržala, kako je sve to iznela!

— U porodici je bilo devetoro dece, kakvi su bili odnosi među njima, među roditeljima, da li su roditelji imali ljubimce?

— Ne, tu je vladala besprekoslovna jednakost. Kad bi neko dobio olakšicu? Ako je neko od dece bilo slabo ili bolesno mama bi rekla: „Ovo ostavite njemu!“ A svi smo, posebno u to ratno doba, jeli iz jednog kazana, ako neko od nas, stidljiviji i slabiji, nije dobio dovoljno, ona bi primetila, stavila bi ga da sedne bliže, a ostalima je govorila: „Sačekajte, to je za njega, to je njegovo!“ Bez ikakve škole joj je bio svojstven pedagoški osećaj, umela je, s jedne strane, da drži decu u jednakosti, a s druge – znala je blago i nenametljivo da se pobrine za onoga kome je bila podrška, pomoć. I ne samo to, nikad nije branila dete koje bi nešto skrivilo samo zato što je to njeno dete. Sećam se, na primer, jednog događaja o kojem treba nešto da ispričam. Jednom smo mi, deca, bili na planini Vučje, i devojčice su bile s nama. Jedna od njih je bila kćerka nekog Danilovića. I nešto smo se posvađali, i ja sam uzeo kamenčić, ma nije bio kamenčić – kamen, i pogodio sam je tako da sam je raskrvario. Znajući šta me čeka sakrio sam se ispod kod kuće ispod kreveta. Kad je mama za to saznala, dohvatila je prut, izvukla me je ispod kreveta i tako me je istukla da neću zaboraviti dok sam živ. To je bilo vrlo pravedno s njene strane – briga za drugo dete, za drugu majku, skoro da je veća nego za svoje, bez ikakvog majčinskog egoizma koji, nažalost, danas preovladava, posebno u porodicama gde ima jedno ili dvoje dece. U našoj porodici tada toga nije bilo, svako je dobijao po zasluzi!

— Sa petnaest godina ste napustili roditeljski dom, upisali ste se na Bogosloviju u Beogradu u vreme kad nije bilo popularno pohađati duhovnu školu. Kako je Vama i Vašim roditeljima pao rastanak?

— Moram priznati da mi što se tiče roditelja nije bilo teško, ali su se pojavljivale druge komplikacije vezane za pritisak koji je vršen na one koji bi odlučili da se upišu na bogosloviju. Jer to je bio događaj – sin Ćira Radovića se upisao na bogosloviju. Skoro cela Crna Gora, a ne samo Morača, je znala za to. Došao sam u prvi razred 2-3 meseca kasnije, zato što mi nisu dozvolili da se upišem. Spremao sam se da idem u Prizren, tamo je bila vojna zona, a vojni komesarijat u Kolašinu mi nije dao dozvolu. Njihov cilj je bio da mi ne dozvole da idem da se školujem. I onda je moj siroti otac ujesen 1953. godine peške išao od Morače do Cetinja da bi se video s tadašnjim mitropolitom Arsenijem (Bradvarevićem) i da ga zamoli da me ne šalje u Prizren, nego u Beogradsku bogosloviju gde nije bila potrebna dozvola vojnog komesarijata. Tako je i bilo.

Znate, kod onih koji su odrasli u selu, posebno u tako duhovno zdravoj porodici, nije bilo prekomerne emotivne vezanosti. To je bilo prirodno – otići i vratiti se, i dočekivali su te s ljubavlju, kao da si bio negde ovde preko obližnjeg potoka. Ali problem pritisaka i ruganja koji su se praktikovali u to vreme opterećivali su moj život, mladom čoveku nije lako da to podnese, ali kako sam kasnije shvatio, to je bilo dobra provera za mene i za moju veru.

— Završili ste postidplomske studije u Rimu i u Bernu, odbranili ste doktorsku disertaciju u Atini, predavali ste na Bogoslovskom institutu u Parizu. Skoro 11 godina niste bili u domovini, i zbog školovanja, i zbog tadašnjeg režima. Kako ste sve to preživeli?

— Opet, sve to sam osećao kao nešto prirodno, zato što sam se potpuno prepustio učenju, rešavao sam pitanje svog životnog puta i trebalo je da budem sam sa sobom. Priznajem da sam tu zgrešio prema ocu koji me je čekao kao ozebao sunce, barem moja pisma, ali sam retko pisao, posebno kad sam otišao u Grčku i zamonašio se. Onda mi se činilo – zašto da im pišem, ja sam monah, a monasi se odriču i oca i majke, i svih veza sa svetom. Kasnije sam shvatio da je trebalo da pišem, posle sam ispravio ovu grešku kad sam se vratio u domovinu.

— A kako su reagovali roditelji, kako je mama reagovala na Vašu odluku da se zamonašite?

— A mama? Znam samo jednu, možda dve majke, obe su Grkinje, koje su s radošću blagoslovile svoje sinove da odu na Svetu goru. Kod nas ne znam nijednu, i moja majka nije izuzetak. Jednom kad sam već završio bogoslovsku školu i kad sam se upisao na fakultet, sedeli smo negde na Morači i ona me je upitala: „Dete, šta misliš da radiš kad završiš studije?“ „Pa, – kažem (tada sam tek razmišljao, još nisam doneo odluku o monaštvu, ali sam rekao kao u šali), – zamonašiću se.“ „Nećeš, ne daj Bože u monahe!“ A ja sam odgovorio: „Imaš još dve kćerke i šestoro sinova, svi oni će ti izroditi unuke i praunuke, a ovog pusti neka ide svojim putem.“ „Oh, Gospode, majci je od svakog radost i uteha.“ A posle je rekla, prvi put mi je to tada rekla: „Uostalom, i tvoj pokojni deda je govorio da ćeš biti pop.“ „Kako je to rekao?“ Kaže: „Još dok sam bila trudna i tebe nosila otišla sam da se poklonim svetom Vasiliju Ostroškom, slava mu i milost! Prešla sam Moraču, išli smo peške, preko planina, preko Tale, da stignem do Ostroga. Tamo sam prenoćila, pričestila sam se i kad sam se vratila kući, deda je rekao: ‘Eh, nevesta (on ju je tako zvao), ako ono što nosiš pod srcem bude dečak, biće moj pop!’“ Kažem mami: „Dobro, ali ima popova koji se žene,“ – a ona mi kaže: „Da, i on je mislio na one koji se žene.“ Ipak je prihvatila moju odluku, nije pokušavala da me ubedi, prosto mi je stavila do znanja da bi želela da ima potomstvo od sve svoje dece.

Zanimljivo je da je retko išla u crkvu, kućni poslovi joj nisu dozvoljavali. Postila je, posebno strogo je postila prve i poslednje nedelje Velikog posta, i nas je tako vaspitavala. Ali nije mogla da ide u crkvu, kako da ide kad je imala toliko dece, kad je trebalo čuvati stoku i održavati kuću. Ako bi je pustili, obukla bi narodnu crnogorsku nošnju i išla u Uspensku crkvu na hramovnu slavu u manastir Morača. Ali to ako je puste! I molila je: „Dajte mi bar jednom godišnje da vidim svet, da se poklonim svetinji.“ I naravno, jednom godišnje je išla da se pričesti, po pravilu, u Teodorovu subotu ili uoči Vaskrsa, i za nju je to bila velika radost. Ali je istovremeno sam njen život bio crkveni život, sve njeno ponašanje, njene reči, odnos, molitva: „Gospode, pomozi!“ To je bila njena molitva. Nije znala da čita molitvenike i druge knjige, ali „Gospode, pomiluj! Majko Božija, sveti Vasilije, sveti Petre Cetinjski!“ – i prekrsti se. Takve su bile njene molitve, molila se kad diše, kad doji dete, čuvala je u sebi molitvu živeći u strahu Božije, poštujući Boga i sve.

— To je pravi primer za vaspitavanje čoveka, nije slučajno što toliko mnogo pažnje posvećujete ovom pitanju.

— Da, to je pitanje i vaspitanje, vaspitavanje vere, što je dublja vera, tim je veća spremnost na ljubav i žrtvu. Tu nema nikakve sumnje. A što je manje vere, tim veći su egoizam i samoljublje, briga za sebe i za svoj komfor. Vera rađa spremnost na žrtvu. To nije lako, to je mučno. I ponovo se sećam svoje majke, ona se upokojila u 77 godini od srčane bolesti. I gledao sam je, lice joj je bilo roze i svetlelo je unutrašnjom lepotom, to sam zapažao i ranije, posebno na licima onih koji su svoj život poklonili bližnjima i Bogu. Mrtvo lice počinje da svetli većom lepotom nego za života. To sam video na licu svoje majke. I pošto sad postoji običaj da se deci ne pokazuju pokojnici rekao sam snahi: „Dajte unucima da uzmu blagoslov od bake, da joj celivaju ruku, kao što je bilo u stara vremena. Nemojte kriti od dece, zašto? Pre svega, dete treba da se suoči sa životnom stvarnošću, a kao drugo, to će mu biti radost za ceo život, što se oprostilo od bake.“ Ja se celog života sećam svog dede Radisava. I danas mi je toplo oko srca što se sećam kako je posledni put udahnuo na rukama mog oca, pokraj peći, u svom krevetu, vidim njegovo lice. I sad me teši i raduje što sam bio pored dede u najvažnijem životnom trenutku, i on u meni i danas živi.

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, foto: Arhimandrit Danilo Trpčevski

— Vladiko, poznavali ste starca Pajsija, on je bio Vaš duhovnik, podelite s nama svoja sećanja na njega.

— Da, imao sam blagoslov Božiji da se mnogo puta vidim s ocem Pajsijem. Prvi put sam se s njim sreo u atonskom katunakijskom skitu 1967. godine. To je bio čovek Božiji našeg vremena, upravo savremeni svetac. Čovek ogromne ljubavi prema Bogu i Ljubavi. Čovek ogromnog trpljenja, samilosti i ljubavi prema svoj Božijoj tvorevini. Hvala Bogu što se njegova dela prevode na ruski jezik.

Jednom kad sam bio kod oca Pajsija na Svetoj gori 1987. godine on se ražalostio, pa kaže: „Vidi, vladiko Amfilohije: mi ljudi smo preplavili svet grehovima, i Gospod je kao i u vreme proroka Ilije, zatvorio nebo. Evo već pola godine na Atonu nema kiše, i svi pate: i ljudi, i zemlja. Ali ljudi pate zato što su krivi, a zašto pate ove nesrećne male zveri? Pogledaj, pre nekoliko dana kod mene je došla zmija. Došla je i kao da moli: ‘Daj mi malo vode.’“ (A imao je čanak, poklonio mu ga je starac Tihon, ruski monah, atonski podvižnik, starac Pajsije je pio i jeo iz njega.) I otac Pajsije priča dalje: „Znaš, nalio sam vode u čanče i dao zmiji da se napije. Ona je, sirotica, sve popila, posle se podigla na rep i klima glavom, zahvaljuje se. Beslovesna životinja, ali zna da je zahvalnost neophodna. A mi ljudi, ne zahvaljujemo se ni Bogu, ni jedni drugima…“ Kažem mu: „Oče Pajsije, pa kako si dao vode zmiji? Ja bih na tvom mestu, ja bih… da tako kažem, glavu bih joj smrskao.“ Kaže: „Ti si divljak. Zašto da ubijem sirotu životinju? Šta je skrivila?“ Takva je bila njegova ljubav, samilosna, sve je obuhvatala.

Jednom sam ga zatekao u tako divnom dubokom molitvenom raspoloženju da mi je rekao: „Oče moj Amfilohije, najdivnije na svetu je kad nemaš ništa, ali je cela vaseljena tvoja!“ I u tom trenutku sam prvi put osetio šta znači biti nasamo s Bogom i šta znači otkriti sve kosmičko tkivo u sebi, šta znači osetiti je svim silama i u istinskoj lepoti i istovremeno biti iznad nje. Odnosno, priroda ograničava čoveka, a čovek je bezgraničan po svojoj prirodi. Sećam se sledećeg događaja. Zajedno sa mnom kod oca Pajsija je došao moj školski drug, naš pisac, novinar Komnen Bećirović, esteta, romantičar, moj zemljak. Bio je oduševljen što svaki dan vidite ovu lepotu: more, nebo, Aton…“ Otac Pajsije me pita: „Hoće li se naljutiti ako mu nešto kažem?“ „Ne, zašto, kaži slobodno.“ I on je nastavio: „Prevedi da mu želim da bude malo iznad Atona kad dođe sledeći put…“ I tako je u nekoliko reči otkrio istinu koja je skrivena od mnogih od nas koji živimo u vrtlogu sveta.

— Nedavno je kanonizovan atonski starac Porfirije. Viđali ste i njega, podelite s nama svoje uspomene.

— Viđao sam ga sedamdesetih godina sad već prošlog veka u Atini. Čuo sam za njega, ali nisam imao mogućnosti da ga sretnem. On je bio duhovnik u atonskoj bolnici i o njemu se pričalo kao o dobrom duhovniku. Pored njega je kao dobar duhovnik bio poznat otac Epifanije Todoropulos, istaknuti bogoslov, kanonista, autor mnogih naučnih radova o crkvenom pravu, o kanonima vaseljenskih i pomesnih sabora. Vrlo poštovani sveštenik kojeg je i Sveti sinod Atinske arhiepiskopije pozivao da čuje njegovo mišljenje kao stručnjaka u oblasti uređenja Crkve i kanona. Ispovedao sam se kod njega zajedno s mojim duhovnim bratom, sada episkopom u penziji Atanasijem (Jevtićem). To je bio odličan duhovnik, ispunjen unutrašnjim duhovnim ognjem. Susret se odigrao u Misionarskom centru Tri jerarha, tamo je bio prisutan i otac Porfirije. Tada nisam znao da je svoj put započeo na Atonu gde ga je kasnije i završio. Kad sam lično sreo oca Porfirija on je već bio sveštenik u penziji, otišao je u zapušteni i zabačeni skit Kalisija, nedaleko od poznate planine Pendelis. S njim je bila i njegova sestra – starica koja je živela kao monahinja, iako verovatno nije primila postrig. Na osnovu njihovih odnosa i njenog ponašanja bilo je očigledno da je to vrlo pobožna porodica. A neki od mojih univerzitetskih profesora su išli kod njega na ispvoest i pričali su mi o tome. Među njima su bili i Konstantinidis i Panajotis Nelas, poznati bogoslov, koji je bio duhovni sin oca Pajsija. I ovi blagočestivi profesori su išli kod oca Porfirija na službu i na ispvoest. Jednom, jedne nedelje, i ja sam se obreo s njima. On je na mene ostavio utisak čoveka koji je duboko pogružen u molitvu, to je bilo očigledno i na osnovu njegovog ponašanja, izraza lica, a najviše na osnovu bogosluženja. Ali tada nisam stigao da se ispovedim kod njega. Znalo se da je prozorljiv, ali nisam otišao kod njega zato što je bio prozorljiv, iako moram reći da sam za vreme ispovesti osetio i u iskustvu doživeo njegov dar poznavanja ljudske duše, daha ljudske duše. A drugi put kad sam otišao kod njega specijalno radi ispovesti i da zamolim za savet za jedan duhovni problem koji me je u tom trenutku mučio, on mi je rekao: „Oče Amfilohije, služio sam u bolnici i posmatrao lekare, često pacijent kaže: ‘Doktore, boli me ovde, desno u grudima, a lekar stavlja aparat na drugu stranu i kaže – ono što te boli je posledica, a uzrok je ovde.’“ I tako mi je razjašnjavanjem mog duhovnog i duševnog problema tačno pokazao da je moje mišljenje bilo netačno, uzrok onoga što me je mučilo bio je drugi. Starac je sa mnom razgovarao s takvom dobrotom, s toliko pažnje i sabranosti, da mi je još uvek toplo na duši kad se toga setim. Ovaj susret s podvižnikom je bio jedan od najblagodatnijih u mom životu.

— Imali ste prilike da sretnete i druge blagodatne duhovnike, Božije ljude…

— Pomenuću još i starca Amfilohija s Patmosa, i starca Jefrema, i starca Tihona – duhovnika oca Pajsija. Kroz njih je Gospod posetio i nas, kao i ranije naraštaje na zemlji. Bog u sva vremena šalje ljude-svetilnike koji nam pokazuju put u ovom svetu. Svetost Božija se ispoljava kroz ove ljude, oni nam otkrivaju Božiju ljubav, Božije smirenje, kroz njih nam se javlja Gospod. To je riznica naše Crkve Božije, to je božanska svetost. I kakav je blagoslov što mi u našoj maloj Crnoj Gori imamo takve sasude božanske svetosti, kakva je to radost! Evo, pored nas su sveti Petar Cetinjski, kad sam presvlačio mošti svetog Petra osetio sam istu radost, tišinu i ljubav kao i prilikom susreta s ocem Porfirijem. Pogledajte njegovu ruku! Kao da nas i sad miluje svojom rukom, on je ovde s nama i živ je. Ili sveti Vasilije Ostroški… Svaki put se zapanjim – nedavno smo mu služili moleban u ponoć, a svud unaokolo je narod sa svećama, sve je puno-prepuno! I deca, devojčice, dečaci, dolaze peške iz Nikšića. Mislim: „Gospode, bez ikakve propagande kao što rade naše partije i političari, koliko je sveti Vasilije naroda ujedinio!“ A kad su njegove mošti prenete iz Hercegovine? Čak i životinje, konj je išao za njim, i prvi put sam video kako je stado krava sišlo i krenulo ispred moštiju svetitelja, ptice su svu noć pojale, nikad toliko ptica nije pojalo noću. Crkva nije neka javna institucija, preduzeće, već je živi život. Bog nije Bog mrtvih, već Bog živih.

— Recite nam kakva je sad situacija na Kosovu? Koliko je tamo težak verski sukob?

— Sadašnja situacija na Kosovu i Metohiji predstavlja nastavak fašističke okupacije iz vremena Drugog svetskog rata s dalekosežnim posledicama. Mnogobrojna su iskušenja za Crkvu na Kosovu i Metohiji. Prvo i glavno iskušenje, kako za Crkvu, tako i za istinu i pravdu na Kosovu i Metohiji uopšte jesu plodovi ovdašnjeg i međunarodnog nasilja, jednostrano proglašnje nezavisnosti Kosova. Duboke su, vrlo su duboke kosovske rane, stare i nove: razoreni hramovi, oduzeta crkvena i narodna imovina, na stotine Srba prognanih iz svojih večnih ognjišta, nemogućnost njihovog povratka, sve veća beda i pretnja za sam opstanak Srba koji su ovde ostali, pa i svih stanovnika Kosova. Tamošnji narod koji je izdržao petovekovno tursko ropstvo i koji je veran svom kosovskom zavetu, nesumnjivo će izdržati i ovo najnovije.

Sad se tamo više oseća nacionalni sukob. Ali u njegovoj dubini se nalazi verski sukob, jer većinu kosovskih Albanaca čine nekadašnji hrišćani. Izdaja vere je promenila i nacionalnu samosvest. I koren ove surove mržnje je upravo u tome što ovaj narod želi da uništi svoje sećanje, svoje korene, koji su i dan-danas prisutni negde u dubini.

Mi imamo poslovicu: „Ko ti je iskopao oko? Brat. Zato je rana tako duboka.“ Najgora mržnja je kad se braća mrze – to je mržnja koja rađa bezumlje. Nažalost, to se desilo na Kosovu.

Naravno, kosovski Albanci ništa ne bi mogli da urade bez pomoći Sjedinjenih Američkih Država i NATO pakta. SAD imaju svoje političke interese: preko Kosova krče put do Ukrajine, Rusije, i preko Sibira na Istok. Kosovo je uvek bilo geopolitički važna tačka: preko njega su vodili putevi s Istoka na Zapad i sa Zapada na Istok. Simbolično je to što se danas, kao i u XIV veku upravo ovde, na Kosovu, rešava sudbina sveta.

Na Kosovu je srušeno mnogo hramova. Stotine hiljada ljudi je isterano iz kuća, lišeni su mogućnosti da se vrate. To se posebno odnosi na velike gradove, na primer, na Prištinu. U Prištini je bilo skoro sto hiljada Srba – sad ih je ostalo samo 60-70 ljudi, a grad se utrostručio, u njega dolaze ljudi iz Albanije, iz sela. Okupacija traje već petnaest godina. Albancima pomažu Amerikanci i Evropljani, a srpski narod se nalazi na novom raspeću.
Svaki narod i svaki čovek imaju svoje prednaznačenje, svoje istorijsko prizvanje. Mi, kao i svaki narod, imamo svoje prizvanje. Mi smo kroz hrišćanstvo i Crkvu Božiju postali zreo narod i kao zreo narod smo odgovorni pred istorijom, a i ličnost i narod zrelost stiču u stradanju, u raspeću. Ljudi i narodi koji prolaze kroz stradanja, ali se u njima ne spotaknu, ako ga ne prihvate kao prokletstvo, već kao blagoslov, donose svoj plod. Naš narod je, naravno, u HH veku bio raspet narod, narod na raspeću. To nam se dešavalo i početkom HH veka, i u sredini, i možda smo mi jedan od retkih naroda na zemlji kojima se to desilo i krajem HH veka. Nemojmo zaboraviti da je 2000. godišnjicu hrišćanstva Evropa obeležila bombardovanjem grešnog, ali ipak drevnog hrišćanskog naroda, srpskog naroda. Ali bez obzira na sva stradanja i iskušenja to je pokazatelj da Bog nije zaboravio naš narod.

— Vladiko, mnoge je uzbudio Vaš govor na mitingu u Beogradu posle potpisivanja Briselskog sporazuma kojim su Kosovo i Metohija otrgnuti od Srbije.

— Nisam mogao da postupim drugačije, napisao sam četiri knjige o kosovskom raspeću. Mnogo puta sam bio na Kosovu, svojim rukama sam sakupljao odsečene glave, tu u okolini Pećke patrijaršije, sahranio sam Milicu Marić koju su četvorica pripadnika UČK silovala i zaklala kao jagnje, zaklali su je na majčine oči. Setimo se bar toga!

Moj otac me je vaspitavao na „Gorskom vijencu“, Kosovo mi je od detinjstva u krvi. Ne samo u mojoj, ono je u krvi srpskog naroda! To je vertikala našeg života, mog života. I odjednom vidimo da se srpska vlast, a pre toga, nažalost, i crnogorska vlast, pod pritiskom, naravno, ne dobrovoljno, zbog nasilja, nasilja neviđenog u istoriji, odrekla Kosova. I to je takođe bila posledica bombardovanja 1999. godine. Nikad u istoriji se nije desilo da devetnaest naoružanih zemalja, tako moćna armada, krene na mali narod, malu zemlju, na Kosovo i Metohiju, Srbiju i Crnu Goru. Sve što se dešavalo i što se dešava jeste posledica nasilja. I nasilje je došlo toga da su se Kosova, od dela Kosova prvo odrekle crnogorske vlasti, koje su prevarene. Ali Metohija! Metohija je glavna arterija stare Zete, od vremena Vojislavića, čija je prestonica bila u Prizrenu. Malo je onih koji to znaju. Dakle, ono što se sad desilo – Briselsko potpisivanje takozvanog sporazuma – u suštini nije sporazum, već nasilje, diktat.

Crkva čuva istorijsko sećanje na Kosovo. Šta su Kosovo i Metohija ako ne Crkva? I narod koji je tamo ostao je Crkva. Nisam ja Crkva i nije Crkva patrijarh Irinej ili neki drugi vladika. Mi smo prosto na određenoj službi u ovoj Crkvi u datom trenutku. Crkva su mošti svetog kralja Stefana Dečanskog, Crkva su mošti svetih patrijaraha, arhiepiskopa pećkih, Crkva je sveti Joanikije Devički, Crkva je moja divna igumanija Anastasije Devička, to je Crkva. I zar ja kao čovek koji pripada ovoj Crkvi, ovom narodu, mogu da prećutim? Da ugušim svoj vapaj?!

Ja se ne mešam u politiku i u njihov izbor, ali sam kao onaj ko je dužan da čuva vekovno sećanje i život naroda da kažem: „Čekaj, izabran si da bi branio Ustav Srbije? Izabran si da bi čuvao granice Srbije u onom vidu u kojem je ona ušla u UN? Kakva je država, kakva je vlast koja je ušla u UN s Kosovom i Metohijom i koju je tako priznalo dvesta država, a sad ih se odriče? Čekaj, ko ti je dao pravo da se odričeš onoga zbog čega si izabran na tu dužnost?!“

Eto zašto sam to uradio, to nije politika, to je pitanje biti ili ne biti za narod. A Crkva je od pamtiveka bila čuvarka naroda, narodne samosvesti. Bavite se svojom politikom, ali da se niste usudili da izdate narod, da se niste usudili da predate svetinje u tuđe ruke. Umesto toga da se stotinama hiljada ljudi obezbedi mogućnost da se vrate na rodna ognjišta, dvema stotinama hiljada Srba koji se od 1941. godine nalaze u izgnanju, još ranije je zabranjeno da se vrate u svoje kuće! To je bilo još 1945-1946. godine! Treba pročitati saopštenja Episkopa raško-prizrenskog Pavla, počevši od 1956. do 1991. godine, pre nego što je postao patrijarh. Tamo je detaljno opisano sve što se dešavalo na Kosovu i Metohiji! Sistematsko nasilje, progoni, pljačke, organizovana prinuda naroda da napusti rođene domove i istovremeno, počevši od 1941. godine redovno naseljavanje pokrajine Albancima iz Albanije. I mi to treba da prihvatimo kao normalno? A vrhunac svega je bombardovanje! I posle toga potpisujemo sporazum? Da nije bilo Crkve gde bi bila ova država? Oni koji su van Crkve, oni čiji je bog stomak, i nije važno čime će ga napuniti, odavno su se odrekli Kosova. Vlast nam kaže: „Sudbina naroda je u našim rukama! Sirota Srbija će umreti od gladi ako ne potpiše Briselski sporazuma!“ Eh, kad nas je to zapadna Evropa hranila?!

Srpski narod se našao, po definiciji ave Justina, na vatrenom raskršću, on se vekovima nalazi u srži istorijskih događaja, ne samo balkanskih, već i evropskih i svetskih, jer na ovaj ili onaj način sve počinje ovde.

Mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije i Svetlana Luganska, foto: arhiva S. Luganske

— Vladiko, situacija u Crnoj Gori je nemirna, klir Srpske Pravoslavne Crkve se nalazi pod pritiskom vlasti. Sveštenstvo ne može da dobije prijavu boravka, a legalizuje svoj boravak na njenoj teritoriji.

— To je samo jedno od bezakonja državnih organa u Crnoj Gori. Imam u vidu stvaranje prepreka za registraciju i dobijanje dozvole za boravak nekih sveštenika, monaha i monahinja koji nemaju crnogorsko državljanstvo, od kojih se mnogi nalaze u Crnoj Gori i služe u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Ipak, sadašnji MUP Crne Gore se poziva na Zakon o verskim zajednicama iz 1977. godine, po kojem novoosnovane verske zajednice treba da saopšte o svom osnivanju i da se registruju. Prvi put u istoriji inspektori policije se zanimaju za monahe, monahinje i sveštenike, u poslednja tri meseca obilaze manastire. Inspektori bukvalno zastrašuju sveštenstvo upadajući u crkve, preteći monasima da će biti isterani, posebno onima koji nisu regulisali pitanja svog boravka u Crnoj Gori. Među njima ima monaha i sveštenika iz Rusije, Sirije, Bosne i Hercegovine i Srbije. Takve stvari su neobjašnjive i neprihvatljive i s pravom mogu da kažem da je to neviđeno nasilje policije nad klirom i monaštvom Pravoslavne Crkve u istoriji Crne Gore. Ovakvog nasilja ne bi bilo čak ni u vreme turskog jarma, nije bilo ni za vreme vladavine Mletaka, ni u vreme Austrougara, ni za vreme nacista, ni komunista. Čudno je što vladajući režim ovaj zakon primenjuje prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi – instituciji koja u Crnoj Gori postoji više od osam vekova i predstavlja njenu okosnicu. Crkva je i stvorila Crnu Goru u vreme dinastije Petrovića. Sama SPC i njeni služitelji ne izbegavaju obavezu prijave boravka, poštuju zakon i činjenicu da je Crna Gora postala nezavisna država sa svojim ustavom. Ali istovremeno ne samo od države, već i od njenih organa očekujemo da poštuju Crkvu i njena vekovna prava, kako bi se sačuvao identitet i kontinuitet. Država je živela i umirala, menjala je svoje granice, a Crkva je postojala i postoji i mi ne tražimo ništa više od onoga što nam po zakonu pripada.

Crkva ima svoje vekovne zakone, poštuje državu i vlast. Naravno, ona ne može da pozdravi svakog vladara, ali od države, kako god da ona sebe naziva, zahteva da poštuje Crkvu i njeno vekovno ustrojstvo, da joj ne nameće svoje ideološke principe. Ako je Konstantin Veliki pre 1700 godina izdao edikt u kojem je napisao da srušene crkve treba da budu obnovljene, a oduzeta crkvena imovina vraćena, nadamo se da će i početkom XXI veka sadašnja takozvana „savremena demokratska vlast“ pokazati interesovanje za Crkvu, njena prava i misiju.

— Ovde svoju ulogu igra i takozvana Crnogorska pravoslavna crkva?
— Crkva u Crnoj Gori se od početka Drugog svetskog rata stalno nalazi pod pritiskom. Od devedesetih godina prošlog vreka počele su da se dešavaju određene promene prema Crkvi, ali su počeli i novi pokušaji da se njom manipuliše, pojavila se pretnja za njeno prvenostvo zato što se 1993. godine pojavila sekta pod nazivom „Verska zajednica Crnogorska pravoslavna crkva“. Posle proglašenja nezavisnosti Crne Gore njeni osnivači ovu grupu pokušavaju da predstave kao „pomesnu crkvu“. Očekivalo se da će vlast i politička elita u Crnoj Gori nakon postizanja nezavisnosti Crne Gore, zbog čega je ova verska zajednica i osnovana, prestati da manipulišu Ckrvom. Nažalost, to se nije desilo, bar od strane zvaničnih državnih organa i medija. Glavni zaštitnici takozvane „Crnogorske crkve“ su pre svega dojučerašnji progonitelji Crkve, marksisti, titovci i ateisti. Ideološka kriza i kriza nacionalne samosvesti navodno traži versku osnovu u svojoj „Crkvi“. U stvari, to je savremeno paganstvo nacionalizovanog tipa, koje podriva temelje Crkve Božije.

— Vladiko, šta biste mogli da kažete o današnjem životu Srpske Crkve?
— Duhovni život se obnavlja. Teritorija bivše Jugoslavije: Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska – jeste teritorija Srpske Crkve. Veliki duhovni polet je počeo pod uticajem objavljenih radova svetog prepodobnog Justina (Popovića) i svetog Nikolaja (Velimirovića). Vladika Nikolaj je između dva rata mnogo učinio za Ruse, značaj njegove delatnosti vremenom sve više raste. Danas imamo više obrazovanih sveštenika. Srpska Crkva ima tri bogoslovska fakulteta: u Beogradu, u Foči (Bosna) i u Libertvilu (Ilinois, SAD). Obnovljeni su mnogi manastiri, parohijski život doživljava preporod, izdaje se mnogo knjiga, pojavljuju se novi crkveni časopisi, rade pravoslavne radiostanice. Za sve to mnogo je zaslužan naš patrijarh – blaženopočivši Pavle, čovek dubokog duhovnog života. On je kao ličnost odigrao neprocenjivu ulogu, kako za Kosovo i Metohiju, gde je bio episkop trideset i četiri godine, kao i za celu Srpsku Crkvu u godinama dok je bio patrijarh.
Godine 2010. obavljena je kanonizacija starca Simeona Dajbabskog (on se školovao na Kijevskoj duhovnoj akademiji), prepodobnog Justina Ćelijskog (Popovića) – autora dvanaest tomova žitija svetih, trideset tomova dela u koja spadaju „Dogmatika“, „Tumačenje Svetog Pisma“. Kao i u Rusiji, i kod nas se proslavljaju novomučenici. Pre i posle Drugog svetskog rata mnoštvo pravoslavaca: episkopa, sveštenika i mirjana, postradalo je za Hrista. Na primer, episkop Varnava (Nastić) mnogo godina je proveo u zatvoru, umro je 1964. godine, najverovatnije je bio otrovan. Zato ga poštujemo kao ispovednika, sveštenomučenika. On je bio vikarni arhijerej, njegova reč, njegov život i stradanja su svedočili o Hristu. Proslavljeni su momiški mučenici. Kao što je rekao drevni pisac Tertulijan: „Krv mučenika je seme Crkve.“

— Vladiko, danas mnogi ljudi veruju deklarativno, često ne shvataju zašto treba ići u Crkvu i pričešćivati se, neretko zloupotrebljavaju pojam „duhovnost“. Zašto je tako važno učestvovati u liturgiji?
— Odavno sam zapazio da zaista duhovni ljudi najmanje govore o duhovnosti. Ljudi koji žude za duhovnošću, i to je pozitivna strana, o njoj govore i pišu, odnosno, može se reći da na izvestan način nadomeštaju nedostatak duhovnosti u sebi razgovorima o duhovnosti. Postoji religioznost magijskog tipa. To je kad je čovek nedovoljno duhovno zreo i kad mu je Bog potreban samo u nekoj nevolji, on će istovremeno naći i nekog bioenergetičara ili astrologa koji će mu reći gde i koliko sveća treba da zapali. Odnosno, ovi ljudi veruju na magijski način, kako poslovica kaže, „hoće da uhvate Boga za bradu“. Ovakav magijski pristup je danas, nažalost, vrlo raširen i on se uvek pojavljuje kad se dešavaju ozbiljni duhovni lomovi i izvrtanja. A u duši našeg naroda je došlo do velikog loma, svi smo mi na ovaj ili onaj način inficirani onim što nam se dešavalo u toku poslednjih pedeset godina – nasiljem nad nama, nasiljem nad svetom vere u našim dušama. A ovaj cvet, kao i svaki cvet, želi nežnost, toplinu, nebesku toplinu.
Od takvog vremena koje smo preživeli, kad su nad čekićem udarali po duši, ostaju tragovi. Ali duša ne može da živi bez Boga, to je jasno. Čovek je po svojoj prirodi religiozno biće. Sećam se da je otac Justin (Popović) govorio: „Živim onoliko koliko kapi krvi dolivam u kandilo svoje vere,“ – to je poetski rečeno, ali je rečeno i egzistencijalno – vera zahteva podvig. Prava vera nije za svakoga, zato ima mnogo onih koji pribegavaju surogatima vere. I šta znači ova „individualna“ vera, „ja mogu da živim bez Crkve“? To je egoizam. To znači da se čovek preuznosi nad viševekovnim iskustvom Crkve. Na primer, naučnik iz bilo koje oblasti, ako nije u stanju da se smiri pred iskustvom vekova, naučnim iskustvom, nikad neće postati pravi naučnik, neće biti u stanju da ovom bogatom iskustvu da svoj doprinos. I ako je ovakav stav neopohodan za proučavanje prirode, tim pre je za proučavanje čoveka važno duboko saborno iskustvo svetih Božijih ljudi, proroka i apostola.

Crkva sadrži ideju, tačnije, realnost o ljudskom dostojanstvu. Kako je govorio Grigorije Niski: „Za čoveka postoji jedna granica – bezgraničnost.“ Crkva je nosilac večnosti, koja nam je otkrivena u ličnosti Bogočoveka. I ova bezmerna mera ne daje mira onima koji žive u Crkvi, oni sve više žude, sve više su u stanju da služe ovoj tajni. Liturgija je srce Crkve, to je sama Crkva, kako je govorio Homjakov u XIH veku. Onaj ko zna šta je liturgija, zna šta je Crkva. Suština Crkve je upravo u liturgiji. U njoj su i Stari i Novi Zavet, otkrovenje Božije. U njoj je slika istinskog hrišćanskog života, slika pokajanja i smirenja. U njoj je glavno svojstvo Crkve – njena sabornost. U njoj je Sveti Duh, Kojem prinosimo darove i Koji ih pretvara u Hristovo Telo i Krv. U njoj je Sam Hristos, Isti juče, danas i sutra. Živo iskustvo Tela, pričešćivanje Njegovim Telom i Krvlju jeste ono što daje liturgija. Savremeni čovek je racionalan, on je čovek isksustva, sve želi da proveri, sve da dodirne, kako kaže apostol Toma: „Ako ne stavim prste u Njegova rebra – neću poverovati.“ Dakle, Hristove rane su u liturgiji. Zato posle liturgije pojemo „Vidjehom svjet istinij, prijahom Duha Nebesnago.“ Sve sile Crkve su sabrane u liturgiji. I život van liturgije treba da bude njen nastavak.

Zanimljivo je da je Mitropolit kruticki i kolomenski Nikolaj (Jaruševič) u vreme Sovjetskog Saveza kad su ga zapadni novinari pitali: „Pa kako vaspitavate narod ako nema nastave veronauke?“ – odgovorio: „Služimo liturgiju.“ Mislim da je to vrlo dubok odgovor. Upravo liturgija koja se služila u vreme boljševičkih progona Crkve sačuvala je celomudrenost ruske duše.

— Vladiko, zašto ljudi gube veru i odlaze iz Crkve?

— To je posledica iste one bezbožnosti, istog razaranja morala. Trijumfuje ideologija „krvoločne proždrljivosti“, kako se precizno izrazio Dostojevski, kad je vredno samo telo – plod, samo telo, zemaljsko, samo zemaljsko. Iskustvo Crkve kaže da je naša hrišćanska dužnost da čuvamo svoju dušu, da svedočimo o Hristu. Na kraju krajeva, u Hristovim rečima nema tako mnogo optimizma: „Kad dođe Sin Čovečiji, hoće li naći veru na zemlji? Ali ne boj se, malo stado.“ Ipak, Gospod ne kaže da vere neće biti, već pita: hoće li je naći? Znači, vera će se sačuvati. Vera je okosnica života, vera treba da bude naša svakodnevica, mi sami treba da budemo njeno oličenje. Za hrišćanina je vrlo opasno ako se uzda u sebe, a u nama je često jak duh farisejstva i nema duha smirenja. Vrlo je važna i vera u milost Božija. „Milost Tvoja poženet mja vsja dni života mojego,“ – Gospode, kako je to duboko!

Mnogi od onih koji se danas vraćaju u Crkvu ne vraćaju se u nju srcem i dušom, već sa željom da urede Crkvu na svoj način, nemaju smirenja i istinskog pokajanja. A bez pokajanja se ne može razumeti šta je Hristova Crkva. Pokajanje je glavna dimenzija ljudskog života. Tamo gde postoji pokajanje, postoji i mogućnost preporoda, mogućnost jedinstva. Upravo u tome se sastoji uloga Crkve danas: da kroz pokajanje obnavlja dušu naroda, a kroz preporod duše obnavlja odnose između Crkve i države, zato što je i državi potrebno pokajanje i oslobođenje od zabluda. Nadamo se da Duh Božiji deluje i da će narod naći put koji vodi u večni život.

Pre svega treba preporoditi dušu, inače će bogosluženje za nas postati samo lep ritual koji izaziva prijatne emocije, ali koji nas neće dodirnuti na pravi način, neće nas obnoviti.
Današnja civilizacija previše pažnje obraća na spoljašnje, zaboravljajući na moralni preporod. Čovek koji je u njoj vaspitan nalazi se u opasnosti da se zaustavi na spoljašnjem, da zaboravi da samo spoljašnje ne donosi duhovne plodove.

— Vladiko, u Rusiji je poznata Vaša knjiga „Osnove pravoslavnog vaspitanja“. Ponekad su ljudi koji su nedavno došli u Crkvu previše kategorično raspoloženi protiv kulturnog nasleđa, isključuju ga iz svog života. U čemu se, po Vašem mišljenju, sastoji istinsko duhovno vaspitanje?

— U srpskom jeziku reč „vaspitanje“ znači hranjenje, pitanje, jer od toga šta čovek jede zavisi njegov život. Čovekova duša takođe treba da se hrani, njena hrana je reč Božija, „hleb života koji je sišao s neba“, Hristos Gospod, Njegovo Jevanđelje, zapovesti Božije. Cilj duhovnog vaspitavanja je da čoveka nahrani „hlebom života“.

S druge strane, posebno u mladosti, kako kaže svetitelj Grigorije Palama, čovek može da se vaspitava i svetovnom mudrošću – književnošću, naukama. Ali ako na kraju znanje ne dovodi do jedinog potrebnog, ako ne vaspitava čoveka, ako umnožavajući znanje čovek počinje da stavlja sebe iznad Boga, takvo znanje je jalovo. Ako znanje udaljava od Hrista bolje je da ga čovek ostavi i da ostane sa Hristom. Danas u svetu ima mnogo zla, zato što treba imati na umu ravnotežu u duhovnom životu. Jer pred licem smrti neće pomoći ni muzika, ni stvaralaštvo, ni nauka. Ostaće samo vapaj: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me!“ Zato su mnogi obični ljudi koji osim zakona Božijeg nisu znali ništa drugo, postali sveti.

Čovek u stvaralaštvu ne sme da pokušava da se takmiči s Tvorcem, postoji stvaralaštvo Božije, a postoji demonsko. Čovek treba da ima jasnu predstavu o tome šta je u stvaralaštvu zlato, a šta je slama, jer će, po rečima apostola Pavla sve proći kroz oganj, i ostaće samo zlato, ostaće samo plemeniti metal, plemenitost i vrlina. Ali nije samo ono što čovek piše, smišlja i crta stvaralaštvo, sam naš život je stvaralaštvo, rođenje deteta je stvaralaštvo. Zašto pravoslavna ikona tako snažno deluje na čovekovu dušu? Zato što je u njoj prisutna celomudrenost, božansko i ljudsko, a kad su ova dva principa uravnotežena, božanska lepota se ispoljava u lepoti čovekovog stvaralaštva, čuvajući u nama unutrašnju celomudretnost Gospod nas poziva upravo na ovakvo stvaralaštvo. Dostojevski je rekao: „Lepota će spasiti svet,“ ali je Andrej Tarkovski rekao dublje: „Stid će spasiti čovečanstvo.“ Lepota biva različita, ništa ne može toliko da uništi, da razvrati ljudsku suštinu, kao zloupotrebljavanje lepote. Samo lepota koja donosi celomudrenost treba da bude osnova stvaralaštva.

— Koji je uzrok Vaše ljubavi prema Rusiji? Molim Vas da ispričate nešto o susretima sa sveštenicima Ruske Crkve i Vašim učiteljima. Da li je među njima bilo i Rusa? Kakve uspomene na njih čuvate?

— Još u bogosloviji sam čitao ruske pisce, razgovarao sam s ruskim profesorima koji su se prema nama odnosili s velikom toplinom. S ljubavlju se sećam svojih dragih profesora: mog oca Pavla, đakona, ponekad smo sporili, ali sam osećao da me voli. A kad sam posle završetka fakulteta imao problema, znao sam kome da se obratim za savet. Napisao sam mu pismo i on mi je odmah odgovorio. Shvatio je moju situaciju. Otac Vikentije Fradinski je na našem fakultetu predavao istoriju Crkve. On je prosto živeo u njoj: pričao nam je o Prvom Vaseljenskom saboru kao da je učestvovao u njemu! I u Švajcarskoj sam se družio s Rusima: sećam se oca Petra Parfjonova, carskog oficira, vladike Antonija (Bartoševiča) i njegovog brata Leontija, oni su se školovali kod nas, u Srbiji, a kasnije su postali episkopi Zagranične Crkve. Kad bi me vladika Antonije sreo često se šalio sećajući se reči Mitropolita Skopskog Josifa, koji je služio u Zakarpatskoj Rusiji, koje je rekao između dva rata: „Mi Srbi smo budale, a vi Rusi ste ludi.“ Kasnije, u Parizu (1974) sreo sam se s Aleksandrom Solženjicinom kad je bio prognan iz zemlje i poklonoio sam mu krstić sa Atona s rečima: „Aleksandru-krstonoscu – atonski krst.“ A 2003. godine, u Moskvi, kad smo nagradili pisca ordenom svetog Save (to je bila nagrada Arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve) pokazao mi je da brižljivo čuva krstić sa Atona.

Sećam se i divnog ruskog starca Nikandra, upoznao sam ga u Francuskoj kad je imao 94 godine, ranije je živeo u Srbiji. Upokojio se u 97. godini. Sedam sati smo bili na bogosluženju, tada je služio i mitropolit Filaret (RPZC), za sedam sati starac nijednom nije seo ni nakratko. Posle službe smo otišli na svečanu trpezu koju su spremile monahinje iz ovog manastira. Pitam jednu od njih: „A gde je otac Nikandr?“ Kaže: „Nema vremena da ga gubi s nama, ostao je da se moli.“ I otišao sam kod njega i upitao: „Starče, zar se niste umorili? Ja sam mnogo mlađi od vas, ali sam se umorio.“ Odgovorio je: „Oče Amfilohije, ja sam u manastiru već 80 godina, i u Rusiji, i u Srbiji, i u Francuskoj i ranije u mladosti mnogo dana nisam umeo ili nisam hteo da se molim, nisam bio dovoljno revnostan. Nisam molitvom ispunio godine i dane koje mi je Bog dao, i sad znam koliko je to važno, ali ne znam koliko mi je još života na zemlji ostalo, zato želim to da nadoknadim.“
Naš duhovni otac arhimandrit Justin (Popović) ispovedao se kod mitropolita Antonija (Hrapovickog), zatim kod oca Vitalija Tarasjeva u ruskoj crkvi Svete Trojice. Otac Vitalije je u Beogradu bio omiljeni sveštenik i među Rusima, i među Srbima. Zajednička stradanja nas zbližavaju.

Duboko me dira sudbina carskih strastotrpaca. Svima pričam o kući u kojoj su bili ubijeni i o Ganjinoj jami. Samo ubistvo carskih strastotrpaca predstavlja istorijsku granicu svetskih razmera. Isto kao i proslavljanje u zboru svetaca. I ovi hramovi na njihovoj krvi su upravo pojava svetskih razmera.

I kod nas je sagrađen mali hram u njihovu čast u manastiru Rustovo. I još moram da kažem da je u Ohridu (Makedonija) postojala kapela posvećena svetim carskim strastotrpcima, koju je tridesetih godina prošlog veka sagradio sveti vladika Nikolaj Ohridski i Žički – mnogo pre proslavljenja u Rusiji. Nažalost, naši komunisti su srušili kapelu posle smrti. Ali to ipak pokazuje ljubav našeg naroda i poseban odnos prema poslednjem ruskom caru Nikolaju II. Od ličnih sredstava ruskog cara Nikolaja sagrađen je hram Svetog Vasilija Ostroškog, a nedaleko od njega nalazi se Carev most, sagrađen u čast imperatora. Nameravao je da podigne hram i na Cetinju, ali su počeli ratovi, prvo Balkanski, a posle Prvi svetski, i do izgradnje nije došlo. Mi veoma volimo svetog cara Nikolaja i zbog toga što je podržao Srbiju i Crnu Goru u borbi protiv Nemačke i Austro-Ugarske, što je spasio srpsku vojsku od pogibije.

U Crnoj Gori dobro znaju i poštuju ruske svece, ima nekoliko hramova u njihovu čast. U Herceg-Novom je otvoren hram Svetog Fjodora Ušakova na ruskom groblju, gradi se manastir prepodobne (?) Matrone Moskovske. A u Budvi je već određeno mesto gde će biti sagrađena crkva u čast prepodobnog Serafima Sarovskog. U septembru 2013. godine na ostrvu Sveti Stefan osveštan je hram Svetog Aleksandra Nevskog.

Veoma su mi bliske reči svetog Aleksandra Nevskog: „Bog nije u sili, nego u pravdi.“ I veoma bihželeo da Srbi žive po zavetu koji je ostavio ruski sveti knez.

Svetlana Luganska, 2014 (Duhovni oganj Srpske crkve, 2018)

Leave a Reply
*