Menu
Categories
Oda svakidašnjici
26/12/2014 ArtVreme
foto: Michael Schwarzenberger, via Pixabay

foto: Michael Schwarzenberger, via Pixabay

I

Svaki dan traži od nas da uradimo mnogo malih stvari. To čini veći deo svakodnevnice. Treba zube prati, račune platiti, posuđe oprati, razne obrasce popunjavati, kafu kuvati, smeće izneti i još mnogo toga. Zajedničko svim tim radnjama jeste to što im nikakav značaj ne pridajemo i zbog toga pokuṧavamo da ih ṧto pre obavimo. Podsvesno i naivno verujemo da stvarni život počinje tek onda kada sve te stvari budu urađene.

Sa tim nazorom na stvarni život možemo još dugo da čekamo, jer malim stvarima i svakodnevnim obavezama kraja nema. Uvek treba nešto da se uradi. Male i velike obaveze svakidašnjice traju bez prestanka. Postoji opasnost da, i pored ulaganja izuzetnih napora od jutra do mraka, čak i po cenu totalne iscrpljenosti, uveče konstatujemo da nam je još mnogo toga preostalo da uradimo. Ceo se život, tako, pretvara u obavezu koju  moramo, prema svojim mogućnostima, što brže završiti, kako bismo, posle, mogli konačno …

A šta je to konačno? Šta je to ono što tek treba da dođe? Ako dobro razmislimo, ni sami s tim nismo načisto. Pitamo se da li ćemo biti srećni i zadovoljni ako sve obaveze budu ispunjene?  Ili će nam biti jednostavno dosadno?

Spreman da usvojim mudri savet po kojem ,,ako čovek o svom problemu porazgovara sa prijateljem, istina je da problem možda neće biti rešen, ali biće mu sigurno lakše“, jednom prilikom poverio sam dobrom prijatelju ova moja razmišljanja tražeći njegovo mišljenje. On mi reče:

Sto duže razmišljaš o ovome, biće ti sve jasnije kako je cela stvar varljiva. Tvoja opsednutost obavljanjem  poslova/zadataka/obaveza je izraz jednog starog načina razmišljanja po kojem se od budućnosti mnogo očekuje, a ništa od sadašnjosti. Pri tome budućnost nije ništa drugo nego tvorevina naše mašte. Stvaran je samo ovaj trenutak sada. Njega ne možeš da “posvršavaš – ali možeš sebe da sprečiš da ga u potpunosti doživiš. To se dešava – na žalost – sasvim automatski. Ti si u mislima tamo gde bi želeo da budeš, ali ne tamo gde si stvarno. Najbolje sredstvo protiv pomahnitale opsednutosti za svršavanjem svakodnevnih sitnih poslova je – savetuje dalje moj prijatelj – koncentracija na trenutak u kojem se nalaziš, ma kako beznačajan on bio. To nije nimalo lak zadatak, šta više, to je veliki izazov. Živeti tako, kao da nema prošlosti ni budućnosti nego da postoji samo ovaj trenutak, sada. Bilo da je to ispunjavanje obrazaca za prijavu poreza ili pranje zuba, svejedno.  Samo ovaj trenutak je važan i on oslobađa, pre svega, misli o zadacima koji pred nama stoje.

Iz svega toga nameće se samo jedan zaključak: Nije bitno gde sam i šta radim. Bitno je da sam celim bićem predan tom radu, da to svesno radim, a ne samo da to što pre „svršim“, da se u mislima zalećem u neku imaginarnu budućnost.

Treba biti svestan da se ono što je bitno ne nalazi u budućnosti, da je ono ovde, u sadašnjosti, svugde oko nas. Ako to postane deo moje svesti tada će se moj život mnogo promeniti, izostaće dosada koju stvara površni pogled, iskusiću čar čuđenja i duboke zahvalnosti.

Foto: Steve Buissinne via Pixabay

Foto: Steve Buissinne via Pixabay

II

Svaka radnja ima dvostruki smisao: spoljašnji, koji se iskazuje/manifestuje u rezultatu koji se pri tom radu postiže i unutrašnji, koji se očituje/pokazuje u tome kako se radnja izvršava. Zavisno od stava pri njenom izvršavanju, svaka radnja može da nam posluži da sopstvenu svest usmerimo ka samom sebi. Kakav je to stav? To se dešava kao smelo povlačenje pri kojem dozvoljavamo da se desi ono što se u nama dešava.

Kada sam o ovom problemu zapitao mog poznanika, rabina Ciriške jevrejske opštine, on mi je, shodno dobro poznatom jevrejskom običaju, na moje pitanje odgovorio sledećom pričom:

 Jednom je zapitao učenik  svog učitelja rabija Šmelkea iz Nikolsburga, da mu kaže, kako bi mogao na najbolji način da služi Bogu.  Ovaj ga je poslao kod Avrama Hajima, jednog drugog rabija koji je vodio neku gostionicu: ,,To je jedan mudar čovek i od njega možeš mnogo da naučiš”. I učenik je otišao u pomenutu gostionicu, iznajmio sobu i ostao tamo više nedelja. Uložio je mnogo truda da pronikne u tajnu ovog svetog čoveka, ovog mudraca. Ali nije zapazio ništa naročito. Video je jednog sasvim običnog čoveka, koji je svršavao sve one obične poslove što treba posvršavati u jednoj gostionici. Konačno, zapitao je rabija Avrama, šta on zapravo ceo dan radi: „Moj najvažniji zadatak je“ –  odgovorio mu je ovaj – „da održavam posuđe čisto. Ja se brinem da na tanjirima i posuđu ne ostanu tragovi od jela. I ja čistim šerpe i lonce da ne bi zarđali.“ „Je li to sve?“ –  pitao je ponovo učenik. „Da, to je sve“–  odgovorio mu je gostioničar. Učenik se razočaran vratio svom učitelju i ispričao mu šta je doživeo. Na to mu reče rabi Šmelke: “Sada znaš sve, što treba da znaš“.

Učenik je očekivao da će nešto više saznati, videti. Nešto „spiritualno“, nešto produhovljeno, a ne običnog gostioničara koji pere posuđe, lonce i šerpe. Upravo ovo očekivanje ga je sprečavalo da shvati ono bitno. Učenik nije mogao da uoči kako je rabi Avram radio svoj posao. Nije shvatio da je on sa svojim posuđem, šerpama i loncima postupao kao da su sveti predmeti. Nije uočio da su njegovi pokreti bili deo svečanog rituala  i da je pranje sudova zapravo bilo deo životne meditacije.  Rabi Avram nije bio u stanju da rečima nešta više prenese učeniku, da ga rečima poduči, jer je sam sobom postao deo učenja.

Učitelje sa ovakvim sposobnostima da prenose učenje možemo i danas da sretnemo. To su majstori svakidašnjice koji se unesu u svoj posao, koji jednostavno rade ono što treba da urade.  Pred njima možemo samo da se sa poštovanjem poklonimo.

Vrata Kotora, Olja Ivanjicki, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Vrata Kotora, Olja Ivanjicki, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

    III

Nedavno mi je  pažnju privukla sledeća priča. Reč je o susretu sa ujakom mladog Zen-kaluđera koji je završio prvu godinu. Ujak koji ga je posetio interesovao se šta je ovaj naučio za godinu dana. Da li mu se svest promenila, duh postao jasniji, bistriji?  Mladić je samo odmahnuo glavom i kratko odgovorio: ,,Naučio sam jedna vrata otvoriti i zatvoriti”.

,,Šta ima tu da se uči?” –  pitao je ujak. Mladi kaluđer mu je to pokazao očigledno tako što je stao pred jedna vrata, i pažljivo ih posmatrao. Uzeo je kvaku u ruke, pritisnuo na dole i polako gurajući otvorio vrata. Stavljajući jednu nogu pred drugu prelazio je preko praga, ostao je stojeći, pogledao je natrag pre nego što je vrata pažljivo zatvorio. Na taj način je svakodnevna stvar postala ritual.

Ne znam koliko kvaka sam imao u ruci danas. I to nije slučajno da ne znam, jer se to desilo iz nemara, iz nepažnje, kao nešto sporedno. Vrata otvoriti, preći prag, vrata zatvoriti i gotovo. Vrata koja su simbol nužne prepreke. Trebalo bi da se zabrinemo pri pomisli da sa bezbroj stvari u našem životu mi isto tako nemarno postupamo kao sa vratima.

Pouka je jasna: kvaka i vrata ne postoje samo zato da otvaraju ili zatvaraju neki prostor, već da ukažu na nužnost svesnog delovanja u svakodnevnom životu, da osmisle svakodnevnicu.

To je suština duhovnosti, pokretna snaga spiritualizma: tumačenje stvarnoga kao umotvorine.

Tako nastaje oda o svakidašnjici.

Andrija  Tisa, Cirih

Leave a Reply
*