Menu
Categories
Sava Šumanovic, Milos Crnjanski
U traženju prve rečenice ili Uvod u Crnjanskog (2)
27/11/2013 ArtKnjiga

Piše: prof. dr Milivoj Nenin

*      *

Sava Šumanovic, Milos Crnjanski

Sava Šumanović, Portret Miloša Crnjanskog, 1921.

Nisam siguran da sam došao do uvodne rečenice, koju sam nagoveštavao. Možda je bolje, umesto traganja za uvodnom rečenicom, do koje očito ne mogu da dođem, krenuti u potragu za „polurečenicom” – koja je očigledno postojala – a koja je nestala na putu od Politike  do Letopisa Matice srpske  i na čije nam je postojanje skrenuo pažnju Milo Lompar.

Uzimam ponovo u ruke tekst Mila Lompara „Moderni klasik” i tražim ono preko čega sam u prvi mah preleteo. Naime, Milo Lompar traži trenutak „kada je prestala, iz više žarišta podsticana, zapitanost o tome da li je on [Crnjanski] uopšte veliki pisac”. Dalje, Lompar traži i trenutak kada nastaje javna svest o Crnjanskom kao najistaknutijem srpskom piscu. I do te javne svesti Lompar dolazi na pomalo neočekivan način. Naime, prati sudbinu jednog govora i to preko promena koje su se dogodile u tom govoru. Da pojednostavimo: u govoru je izrečena polurečenica o tome kako Crnjanski nije „misaono produbljen pisac”. Politika je taj govor, sa tom polurečenicom prenela. Kada je Letopis Matice srpske taj govor preštampao, kaže Lompar, te polurečenice nije bilo! Pomislio sam u prvi mah da je za nastanak javne svesti bitnije šta je Politika zabeležila, a ne Letopis Matice srpske. Međutim, pažljivo čitanje daje Lomparu za pravo. Politika je samo izveštavala – donela je govor neposredno pošto ga je predsednik Odbora za proslavu stogodišnjice rođenja Crnjanskog izrekao. A  javna svest je posle toga izvršila korekcije i govor je od Politike do Letopisa Matice srpske doživeo promene…

Ali, trebalo bi sve to videti i uporediti. Šta znam o govoru? Nemam naslov. Ali ne znam mnogo više ni o govorniku. Znam samo da je bio predsednik već pomenutog Odbora i da je i sam pisac… Otkriva nam Milo Lompar i da je ta ličnost „konvencionalni duh” – ili je bolje reći „konvencionalnog duha”. (Citiraću Lompara: „Jer, mora biti nečeg u kulturi što makar nevidljivo ohrabruje jedan konvencionalni duh da učini takav prekršaj”.) A prekršaj je upravo ta polurečenica koju pratimo – od pojavljivanja do nestanka.

Jednostavnije mi je da taj tekst neimenovanog govornika tražim prvo u Letopisu Matice srpske, jer znam godinu, a imam ispred sebe i tu polurečenicu!

Dakle, uzimam sveske Letopisa Matice srpske objavljene posle stotog rođendana Miloša Crnjanskog. I s lakoćom nalazim govor u decembarskoj svesci. Imam osećaj, u tom trenutku, da su zbog mene stavili napomenu ispod teksta: „Pozdravna reč na svečanoj sednici Odbora za obeležavanje stogodišnjice rođenja Miloša Crnjanskog, 26. oktobra 1993. godine u Beogradu u Narodnoj biblioteci Srbije”.

Svestan sam da tu ne mogu tražiti rečenicu koja je izostavljena, da mi nedostaje Politika, ali ipak čitam – red po red. I nailazim na rečenicu koja me zbunjuje. (Zbunjuje me, jer joj tu nije mesto.) Citiram: „On je pesnik ljudskog tragizma BEZ VEĆE MISAONE DUBINE I ORIGINALNOSTI, ali sa izuzetnom lirsko-emotivnom energijom i samosvojnim stilom”. (Letopis Matice srpske, 731. strana; rečenica počinje od 6 reda od dole. Beležim i red ukoliko neko bude želeo da proverava…) Šta ova rečenica konkretno znači? Da ju je Milo Lompar prevideo? Ili je u pitanju mistifikacija? Ili, pak, da je ta rečenica u Politici doneta u strašnijoj varijanti po Crnjanskog…

Dolazim nekako i do Politike (sreda, 27. oktobar, br. 28753, str. 17). Pod naslovom „Čitajte Crnjanskog”, izveštač, Rada Saratlić, donosi skraćeni govor, ili izvode iz govora, predsednika Odbora sa Svečane sednice za obeležavanje godine Crnjanskog. Da ne dužim: identična rečenica se nalazi i u Politici – identična sa onom u Letopisu Matice srpske! I ovde je Crnjanski bez „veće misaone dubine i originalnosti”…

Da li je ovo trenutak da da prekinem tekst? Ili je trenutak da otkrijem ime pisca? Dakle, u pitanju je Dobrica Ćosić, a tekst u Letopisu Matice srpske  objavljen je pod naslovom „Crnjanski nas opominje”.

Vratimo se Milu Lomparu. Knjiga o Crnjanskom, za koju je pisao predgovor, pojavila se 2005. godine. To znači da ću još jednom čitati tekst Dobrice Ćosića. Ali, sada u knjizi  Pisci moga veka iz 2002. godine. (Opet pod drugim naslovom. Sada je naslov: „Miloš Crnjanski, veliki seobnik”.) No, sada je pred nama i novi tekst. Priča nam Ćosić o svom literarnom susretu sa Crnjanskim, kao i zanimljivu epizodu o objavljivanju dela Crnjanskog posle rata… Ono što nas interesuje je govor iz 1993. godine, koji je Ćosić preštampao u okviru (n)ovog teksta. Ćosić će napisati: „Taj govor glasi”. (Dakle, po svemu bi morao biti identičan govor onom u Letopisu Matice srpske!) No, proveravam i to!

U prvom pasusu, u knjizi, dopisana je rečenica: „Po kalendaru, danas Miloš Crnjanski navršava sto godina svog postojanja”.

I dolazim, konačno do rečenice na 124. strani: „On je pesnik ljudskog tragizma sa izuzetnom lirsko-emotivnom energijom i samosvojnim stilom”. Dakle, tek tu Ćosić izbacuje onu polurečenicu. Tekst je, ako je verovati datumu, dovršen 9. jula 2001. godine.

Govor je izmenjen: jednu rečenicu informativnog karaktera (koju smo već citirali) Ćosić je ubacio. Dalje, dve reči je dopisao: pre „samoobmanutog naroda” dopisao je „raseljavajućeg”; a „pakosništvo jake taštine” razdvojeno je rečju „čovek” – pa imamo „pakosništvo čoveka jake taštine”… Jedna reč je zamenjena: Crnjanski više nije pisac „velike erudicije”, kao u Letopisu Matice srpske, već je sada pisac „svestrane erudicije”… I izbačena je ta, dugo tražena, rečenica.[1]

Zapamtio je Lompar to – jer je to i trebalo zapamtiti – jedino je prevladao optimizam Mila Lompara da je javna svest izvršila korekciju posle samo dva-tri meseca… A bila je, videli smo, potrebna gotovo decenija…

*

*         *

Crnjanski, mlad, 1921

Miloš Crnjanski 1921.

Kakav bi to bio tekst kada se na kraju ne bi još jednom zakomplikovao? Slučaj komedijant je udesio, da u danu kada sam mislio da sam završio tekst o traženju rečenice i izgubljene polurečenice – u Beogradu sretnem Mila Lompara!

Naravno da zna za previd i već ga je, kaže, ispravio. To je učinio u tekstu „Titoizam i hrvatska kulturna politika”, koji je zauzeo gotovo četvrtinu martovske sveske ovogodišnjeg Letopisa Matice srpske.[2] Navodim obim teksta da bih ovoga puta ukazao na svoj previd. A taj previd je još teži ako se zna da u tom Letopisu imam prilog. (Uzgred, da stvar bude strašnija – jedino mi taj broj Letopisa  leži na stolu.)

Ispravlja tu grešku Milo Lompar u jednom sasvim drugačijem kontekstu. Naime, u preciznoj priči o kolonijalizmu Zapada (unutar priče o hrvatskoj kulturnoj politici) dotakao se i Crnjanskog.[3] Ne samo što je ispravio svoje previd iz 2005. godine, već je ovoga puta doneo, što je u ovom kontekstu prirodno, i ime predsednika Odbora… No, na samom govoru i njegovoj daljoj sudbini se, što je takođe prirodno u ovom tekstu, ne zadržava.

Ali, ispravio je Milo Lompar, čitaoci to već vide, još nešto. Naime, da do tog slučajnog susreta nije došlo, priznajem da pomenuti tekst (isključivo zbog naslova!) ne bih čitao i da bih bio u zabludi da sam ispravio grešku, koja je već uočena i ispravljena…


[1] Naravno da Ćosiću ne pada na pamet da o toj „korekciji” obavesti čitaoce. Imam toliko snage da ne komentarišem Ćosićev tekst. Ali, imam i toliko smisla za humor da skrenem pažnju čitaocima na još jednu Ćosićevu polurečenicu… Reč je o tome da je život Crnjanskog „uslovljen više njegovim karakterom no ideologijom”.

[2] Milo Lompar, „Titoizam i hrvatska kulturna politika”, Letopis Matice srpske, mart 2010, knj. 485, sv. 3, str. 361-413.

[3]  Pade mi na pamet da su u vezi sa tim kolonijalizmom Zapada recenzije naših naučnih projekata, koje, po novom, pišu stranci. Ali, onda brzo odbacujem tu bogohulnu misao – pa valda je prirodno da stranci bolje od nas poznaju delo Ilije Ivačkovića, Svetislava Stefanovića, Milete Jakšića, Milana Savića, Danice Marković. A Lompar je već pokazao kako Hrvati bolje poznaju Crnjanskog od nas. (Jedino ne znaju da je pisao i posle 1956. godine.)

Milivoj Nenin

 

Leave a Reply
*