Menu
Categories
Dimitrije Diso Janičić: Pevanje
17/03/2013 ArtPriča

KamenPriča o muzici

Znam da muzički svet nije izgubio mnogo zbog toga što ja nisam postigao nikakve rezultate u ovoj umetničkoj oblasti. Možda je kamene gudure gde sam odrastao ipak trebalo zameniti nekom muzički kultivisanijom sredinom, pa onda očekivati da se i kod mene i mojih vršnjaka pojave muzički talenti.

Ako nastavim da razmišljam tako bukvalistički, zaključiću, a to neće biti daleko od istine, da bi zvuk vetra kroz kamene šupljine moje Skorča gore, valjalo da dobije pratnju nekog instrumenta koji ima više tonova nego gusle. Verovatno zavijanje vukova, lavež pasa ili mukanje govedi i blejanje ovaca, uz, divljenja dostojne istančane zvuke ptičjeg cvrkuta, ne bi doprineli mnogo mojim muzičkim doživljajima. Zato, možda, ja i moji zemljaci lakše postajemo zarobljenici violinskih bravura, robovi školovanog muzičkog, posebno ženskog, glasa, poklonici umetnosti u kojoj nemamo velikane, u kojoj se pojavi tek poneki talenat, pa i taj odozdo, sa obale mora, gde su ranije stizale novine razvijenog muzičkog sveta.

Danas je sve drugačije. Danas je, zahvaljujući internetu, radiju, televiziji, pretvaranju sveta u globalno selo, odnosi su se promenili. Ipak, da se promene shvatanja biće potrebno još dosta vremena. Ali, verujem da će to izroditi i muzičke talente iz moga kraja, što nekada nije moglo ni da se zamisli.

Priča koja sledi govori o jednom drugom vremenu, o drugačijim kriterijumima, ne može se meriti aršinima na koje smo navikli, nema veze sa pričama o demokratiji, zaštiti dece od zlostavljanja, modernom društvu. Priča je iz rata u kome onaj ko je jači donosi zakone, u kojoj su prava i pravda na strani onoga ko drži zapetu pušku. Međutim, na nekom globalnom planu ni danas nema bitne razlike.

Ta priča istovremeno govori i o nekakvom društvenom sazrevanju. Kasnije, kada sam kao učitelj, negde pročitao da je istoga dana kada je moj pradeda u bici sa Turcima u blizini moga sela, ubijenom Turčinu kidao glavu i nosio je pred gospodara da za taj podvig dobije gvozdeni krst kao odlikovanje, toga su dana bečka gospoda u frakovima i dame u krinolinama i svilenim večernjim haljinama išli na premijeru opere. Tada mi je postalo jasnije nerazumevanje među ljudima: niti je moj pradeda iz alakanja turskih okupatora mogao razume kultivisani glas operske dive, niti ona da prihvati njegovo nerazumevanje njene predivne muzike.

Dok pokušavamo da se uklopimo u svetske trendove, što na krvavom Balkanu, gde mir retko traje nekoliko decenija, ovakve relikte prošlosti treba čuvati. Možda da bi se neke generacije posle nas bolje razumele.

 

Nikada nisam naučio da pevam. Ne verujem da je muzički svet zbog toga mnogo izgubio, ali ja bih verovatno… No, nezahvalno je predviđati šta bi bilo kad bi bilo. Ja ne umem da otpevam čak ni najobičniju pesmicu sa dva tri tona. Mumlam kao medved, mogao bih poslužiti za rasterivanje publike. Nisam imao, a nemam ni danas – glasa, sluha, šta već treba da bi čovek umeo da peva. Ali, nije reč samo o neznanju, već i o jednom događaju iz najranijeg detinjstva, posle koga sam izgubio volju da uopšte pevam. Bilo je to u vreme rata. A, evo kako je to bilo.

Blizina saobraćajnica kuda su nekad prolazile vojske

Blizina saobraćajnica kuda su nekad prolazile vojske

       Kuća mojih roditelja se nalazila uz cestu, a nešto dalje od železničke pruge. Blizina saobraćajnica je činila da su se tuda uvek motale kojekakve vojske. Tako su trajale i stalne “borbe”, bolje rečeno prepucavanja, četnika i partizana. Nemce je naš kraj interesovao samo toliko da prođu, a Italijani su na tom putu u blizini naše kuće nekoliko puta teško stradali od partizana.

Naše selo je bilo četničko. Pošto se jedan kapetan bivše Jugoslovenske vojske iz našeg sela opredelio, kao što je i bilo normalno, za četnički pokret i postao komandant brigade, većina seljaka, a svi su bliži ili dalji rod, pošla je za njim, kao za čovekom koji se razume u politiku. Tek nekolika mladića su zbog raznih razloga otišli na drugu stranu. Ljudi koji su imali više nedorasle dece, a takav je bio i moj otac, izbegavali su na svaki način da se angažuju u bilo kojoj vojsci. Pošto su se svi međusobno poznavali, to im je i uspevalo.

Moj otac je kao seoski kovač morao da pravi usluge svim vojskama. Tako je, kada su naišli partizani sa nekim zarobljenim mazgama, on da potkovao te partizanske mazge. Time se zamerio četnicima, koji su ubrzo zauzeli selo. Jedan “naš” seoski četnik, sa još dvojicom nepoznatih jedne večeri banu u kuću. Izvedoše mog oca, a nama narediše da ostanemo u kući. Pred kućnim vratima, na desetak metara ispod kuće počeli su raspravu sa mojim ocem, ali rasprava nije potrajala. Kundacima pušaka ova trojka je tako izudarala moga oca da je jedva davao znake života.

Kada oni odoše, majka i ja ga onako okrvavljenog i isprebijanog nekako uvukosmo u kuću. Tek kada je majka počela da mu čisti rane lozovom rakijom, osvestio se. Ležao je duže od mesec dana, jer mu behu polomljena rebra, a izgleda da je imao i unutrašnjih povreda. Posle toga moj otac nikada nije više nije sačekao četnike u kući.

Pašnjak

Pašnjak

Posle izvesnog vremena ponovo se pojaviše partizani. Oni su bili na severu, iznad ceste, dok su četnici krstarili prugom, na jugu. Dešavalo se da istoga dana i jedni i drugi svraćaju i nešto traže. Na nas decu, koja su se uvek motala okolo, niko nije obraćao naročitu pažnju.

Ja sam bio šestogodišnje čobanče. Čuvao sam ovce i koze, ali ne dalje od dometa glasa moje majke. Okolo se stalno pucalo, ti zvuci su bili naša svakodnevica. Partizani su se prepucavali sa četnicima. Metak koji udari u neku stenu, a stene čine čitav teren, rikošetira i neugodno zviždi. Ti zvuci su mi bili poznati, iako prilično neugodni. Svoj strah ja sam rasterivao pesmom. Nije to bila nikakva melodija, bilo je to dečje dernjanje, iako sam ja tada smatrao da pevam kao slavuj.

Pesme su me učile razne vojske, počeo sam sa italijanskim, a kasnije su me stihove učili četnici i partizani. Sećam se da me je otac dobro istukao zbog pesme koju sam naučio od domaćih četnika. Još nisam zaboravio tu nesrećnu pesmu za koju sam dobio šamare od kojih mi se, čini mi se, i danas vrti u glavi. Bila je to pesma, ako se to može nazvati pesmom: “Oj đevojko moja jado, / A đe ti je Šegrt Vlado?” / “Otiš’o je preko Drine, / U tri lepe materine.” Postojali su i slični stihovi o Moši Pijade, ali to mi ime i prezime nisu bili razumljivi, pa je nisam zapamtio. Otac mi je ovim batinama utuvio u glavu da nikada više ne ponovim te stihove. Kasnije sam saznao da je Šegrt bio poznati partizanski komandant i prijatelj Save Kovačevića, koji je, kao neki majčin rod, češće navraćao u našu kuću, njega sam čak smatrao ujakom, iako sam mrzeo njegov oštri miris na hercegovačku škiju koju je pušio.

Šipražje

Šipražje

Dakle, jednog dana, dok sam čuvao koze i ovce pored pruge, na četničkoj teritoriji, a partizani pucali na neke četnike koji su se kretali uz prugu, ja sam “pevao” pesmu naučenu nešto ranije. Pesma je imala samo nekoliko stihova. Govorila je nešto o makaronima, Italijanima, o slugama, a ja sam beskonačno ponavljao dva stiha: “Nestalo je mermelade / Da četnici mažu brade.” Nisam shvtao zašto četnici mažu brade mermeladom, kada sam ja smatrao praznikom ako bih dobio kašiku mermelade da namažem na proju. Pesmu sam ponavljao iz svega glasa, pa čim završim ponovo sam počinjao. Tada se tuda kretao jedan poznati hercegovački četnik, imao je neki čin, veliku i masnu bradu, neobično dugu kosu, šubaru na kojoj je bila kokarda. On je svojom pojavom kod dece izazivao strah. Čim bismo ga primetili bežali smo što dalje od njega.

Na moju nesreću, tuda je prolazio baš on sa nekom patrolom i kada je razaznao moju pesmu iz jedne dubodoline ispod pruge, sišao je i primakao mi se a da ga nisam ni čuo. U jednom trenutku sam ga ugledao nedaleko od sebe.

Ne umem ni opisati kako sam se preplašio.

– Čiji si ti mali?

– No-ooo-vakov!

– Je li te to otac naučio tu pjesmu?

– Ni-iiije.

– Nego ko?

– Jure Dalmatinac!

– Ko je to?

– Onaj sa Đurkove gradine!

– A odakle ti njega znaš?

– Pa morao sam da mu nosim kačamak, naredili su majci da skuva!

– A, tako!

Dok smo mi razgovarali on je povelikim nožem iza pojasa, otkinuo dve-tri šibljike zanoveti, pa ih čistio od lišća. Vidio sam šta mi se sprema, ali nisam mogao pobeći. On je bio naoružan, a dvojica njegovih pratilaca su malo dalje savijala cigare i smejala se našem razgovoru.

– Dođi ovamo! –pokazao je savijenim kažiprstom da se primaknem.

Krenuo sam prema njemu, a kolena su mi klecala. On je švićnuo sa onim mladicama zanoveti.

– Slušaj sad, pa mi ponovi, uhvatio me je za uvo i oštro zavrnuo:

“Partizani crni vrani
Crni su vam došli dani!”

Ponovio sam.

– Glasnije! – dreknuo je on i jače mi zavrnuo uvo.

Razderao sam se koliko sam mogao zagušen plačem.

Bio sam obučen u neku grubu košulju sašivenu od rashodovanog vojnog šatora. To mi je bila jedina odeća. Gaćica i pantalona nisam imao. On mi je još više zavrnuo uvo, prebacio me preko kolena, zavrnuo mi košulju, pa je počeo da me udara onim granama. Koprcao sam se, ali svaki pokret izazivao je bol uveta, mislio sam da će mi ga iščupati. Nije imao milosti. Dok me je udarao, psovao je:

“Mermelada za bradu, a, majčicu ti! Zapamtićeš ti kad si tako pevao? ‘Oćeš li ikad više?

– Neću, majke mi! Neću sigurno! Neću nikad više! – urlao sam ja, ali su udarci i dalje padali na moju izloženu zadnju polovinu. Od bola, straha i muke, upiškio sam se.

– Ponovi, šta ćeš pevati svakog dana od danas!

Plačući sam ponavljao stihove o partizanima.

– Nemoj, slučajno, da te ne čujem popodne kako pevaš! – pripretio mi je još sređujući odeću, dok sam se ja grčio u na zemlji, kad me je s gađenjem odbacio, zajedno sa okrvavljenim granama zanoveti.

Meni je niz noge tekla krv i mokraća, bio sam musav od suza koje sam razmazao prljavim šakama, sve sam video kao kroz maglu.

Kada sam došao kući, majka mi je zadnjicu namazala neslanim zečjim salom, koje je čuvala za slične slučajeve. Sećam se da desetak dana nisam mogao sesti, jer mi je od udaraca zadnjica bila u ranama, bez kože.

Cornelius van Leemputen

Cornelius van Leemputen

partizanskoj teritoriji, na severu od kuće. Nesmelo, ali ipak sam ponavljao naučene stihove o partizanima. Činilo mi se da će iza neke stene ili iz grmena opet iskočiti onaj bradonja na koga me je podsećala moja bolna zadnjica. Zato sam sve glasnije pevao preporučenu pesmu.

Umesto četnika, pojavio se partizan, moj poznanik koga sam zvao Jure Dalmatinac.

Nije ništa rekao, već mi je prišao i raspalio mi šamarčinu od koje sam se otkotrljao nekolika metra dalje i pao u neki rivalj.

– Ko te to naučio, štene jedno?

Opet plačući od bola i muke, kroz suze sam mu objasnio. Bio je to, inače, dobar momak, davao mi je svoju zbrojovku da kao nagradu pucam iz nje kada bih mu doneo kačamak i mleko na položaj.

Nije se izvinjavao, ali mi je pripretio da ne smem pevati takve pesme.

Od tada nikada nisam ni pokušavao da pevam bilo kakve pesme. Čim bih zapevao setio bih se šiba koje su padale po mojoj zadnjici, trnci bi mi pošli uz leđa i ja bih instinktivno zamukao.

Sa pevanjem sam imao i kasnije nevolja. Pošto u osnovnoj školi nismo učili ništa o notama i notnom sistemu, ja sam u učiteljsku školu došao bez ikakvog muzičkog predznanja. Učitelji po pravilu treba da znaju pevati, moraju da poznaju osnove muzike i da čitaju note. Tako mi u drugom razredu učiteljske dobismo profesora muzike. On je počeo da nam predaje kao da već imamo osnove muzičkog vaspitanja, praktično je prvog časa nacrtao notni sistem, violinski ključ i ispisao note. Razume se da one nisu bile ispisane po redu, već je recimo prva nota bila “fa”, iza nje je dolazilo “re” i tako je bila ispisana neka melodija. Ja sam prvoga dana naučio imena nota, kako idu po redu, a notni sistem uopšte nisam shvatao. Mislio sam da se prva nota čita kao “do” i da ja treba redom da pevam ispisane note.

Kada je došao red na mene, profesor je pokazao jednu od ispisanih nota negde u sredini notne skale. Ja sam udebljao glas i otpevao “do-oo-o” iz najdubljeg basa koji sam mogao izvući iz grla koje je mutiralo.

– Kakav “do” te je spopao, jesi li ti lud? – rekao je profesor.

– “Doo-o-o” – utanjio sam ja što sam više mogao.

– Sedi dole! Nećeš mi ti gledati trojke, budi siguran! – i istoga trenutka mi je u dnevnik zapisao dvojku. Bio sam se o svom jadu zabavio, jer nije bilo nikoga da mi pokaže kako se čitaju note i šta znače, pa sam već video zlo pred sobom – ponavljaću razred zbog tog nesrećnog pevanja. Na moju radost, profesor se razboleo i tako smo ostali bez muzičkog vaspitanja, a ja sam nekako do kraja godine shvatio i da su note znaci za tonove, kako se pišu i šta znače, pa kada je došao novi nastavnik muzičkog već sam mogao da nekako zaradim tu jadnu trojčicu.

Kao učitelj, deci nikada nisam pokazivao svoje “znanje” muzičkog. Doneo bih gramofon i ploče, pustio muziku i deca bi mnogo bolje od mene naučila pesmu uz zvuke gramofona.

A ja ni danas ne pevam. Nikakve pesme.

Dimitrije Diso Janičić

Leave a Reply
*