Pančevačko srpsko crkveno pevačko društvo

U putopisu „Na lepom srpskom Dunavu“, 1893. godine Sreten J. Stojković je zapisao: „A kome od nas nije poznato da Pančevci imaju najbolju pevačku družinu u srpstvu?“

Hram Uspenja Presvete Bogorodice u Pančevu blisko je povezan sa razvojem muzičkog života u Pančevu, jer je početkom 19. veka okupljao muzičare i pevače, a mladi su učili crkveno pojanje. Prve note za mešoviti hor doneo je u Pančevo talentovani pojac Pavle Radivojević, koji je iz Pančeva otišao u Rusiju kako bi unapredio svoje pojanje. Po povratku iz Rusije, Radivojević je organizovao prvi crkveni hor u Svetouspenskom hramu 1837. godine i već za Božić 1838. godine, iz pevnice Svetouspenskog hrama začulo se višeglasno pojanje. Zvanično, Pančevačko srpsko crkveno pevačko društvo osnovano je 29. marta 1838. godine, sa ciljem da se amatersko pojanje zameni „harmonskim notnim pjenijem“. Uz osnivanje Velike škole (1808) i Matice srpske (1826), Pančevačko srpsko crkveno pevačko društvo treća je institucija kulture koja nastaje pod okriljem Pravoslavne crkve i koja polako stvara građansko društvo.

Značaj ovog pevačkog društva ubrzo se očitao, jer ne samo da je postalo centar kulturnog života Vojvodine, već su po uzoru na Pančevačko društvo osnovana i pevačka društva u drugim gradovima: u Pešti 1839, Temišvaru i Aradu 1840. godine, već naredne godine u novosadskoj gimnaziji, a zatim u Segedinu, Zrenjaninu (Velikom Bečkereku). U Kotoru je 1839. godine osnovano Srpsko pjevačko društvo “Jedinstvo”. Prvo beogradsko pevačko društvo osnovano je 1853. godine. Ono se često pominje kao najstariji hor, naravno, u tadašnjoj Kneževini Srbiji, ali Pančevačko srpsko crkveno pevačko društvo najstarije je pevačko društvo na prostorima na kojima su živeli Srbi.

Pančevačko srpsko crkveno pevačko društvo

Od 1839. godine u okviru Pevačkog društva osnovana je muzička škola, a pored pevanja, u njoj se učilo sviranje na flauti i violini. Po vođstvom Nikole Đurkovića (od 1842) društvo je negovalo i crkvenu i svetovnu umetničku muziku, a rad je proširen i na pozorište. Uz Đurkovića, veliki doprinos radu Društva dao je prota Vasa Živković kao i trgovac Vasa Tamburić, te je u Pančevu postojao bogat koncertni i pozorišni život. Ubrzo su se oko Društva okupili mnogi viđeniji Pančevci, koji su pomogli da se stvori pravo pozorište, koje je imalo i odlične kostime i scenografiju. Jedan od najprestižnijih koncertnih podijuma u Pančevu bio je „Trubač“, u kome je svoja klavirska i kamerna dela premijerno izvodio i Kornelije Stanković. Pančevačko pevačko društvo odigralo je jednu od najznačajnijih uloga u razvoju kulture u Pančevu i Banatu. Imalo je i svoj orkestar koji je nastupao u pozorišnim komadima. Uz Pravoslavnu crkvenu opštinu, Pančevačko društvo je pomagalo nauku i umetnost, stipendiralo mnoge danas značajne ličnosti kulture i nauke, među kojima su Dragomir Kranjčević, jedan od najvećih srpskih violinista tog doba, koji je postao koncertmajstor Opere u Pešti, i Mita Topalović, kompozitor i horovođa koji se posle studija muzike u Beču vratio u Pančevo i postao horovođa Pančevačkog društva, koje se pod njegovom upravom najviše i razvilo i pročulo. Tu su i Zmaj, Joakim Vujić ali i Mihajlo Pupin i mnogi drugi kojima je Pančevačko društvo pomoglo da krenu dalje i da svoje ime utisnu u večnost.

PSCPD je za svoju slavu odabralo Svetog Jovana Damaskina, tvorca prvog Oktoiha.

Pančevačko srpsko crkveno pevačko društvo, 1929. godine – fotografisano u Beogradu, kod Hotela London, sa dirigentom Jovanom Bandurom

Smenjivale su se horovođe, a ostaće zabeleženo da je u vreme kada je Društvom upravljao Davorin Jenko, 1863. godine osnovana  Velika pevačka škola, a već naredne, 1864.godine i Mala pevačka škola kao i Velika ženska pevačka škola. Premijerno je izvedena Liturgija Kornelija Stankovića, a slavni kompozitor je svoju Drugu Liturgiju posvetio Pančevačkom srpskom crkvenom pevačkom društvu. Smenjivali su se dirigenti – posle Davorina Jenka došao je Kornelije Stanković, Slavoljub Lžičar, Josif Ce, Vaclav Horejšek. Onda se u Pančeo vraća Mita Topalović koji preuzima vođenje Društva.

Školovan u Beču, od 1874. godine Mita Topalović je delovao u Društvu više od tri decenije, tokom kojih je utisnuo u život Društva ne samo veliki rad  i lični angažman, već je ostavio neizbrisiv trag na polju razvitka pevačke umetnosti i pojanja i koncertnih aktivnosti. Objavio je zbirku pesama za decu, smatrajući pevačku umetnost jako važnom i korisnom u vaspitavanju omladine. Priredio je i štampao Liturgiju sv. Jovana Zlatoustog Kornelija Stankovića za muški hor. Organizovao je Prvi duhovni koncert u slavu hiljadugodišnjice sv. Kirila i Metodija, 1885. godine. Ovakvi koncerti su bili veoma popularni, pa su se održavali ne samo u Pančevu, već i u Karlovcima, Beogradu i drugim mestima. Prva duhovna koncertna služba u crkvi na Veliki Petak izvedena je 1887. godine, a kasnije je postala tradicija Pančevačkog društva. O 1885. do 1910. .godine Mita Topalović je priredio 24 duhovna koncerta, koji su privukli mlade muzičare i kompozitore, među njima i Mokranjca, Tolingera i Biničkog, da komponuju crkveno-duhovna dela. Mita Topalović je uz dela ruskih kompozitora, ravnopravno izvodio i dela Stevana St. Mokranjca i Stanislava Biničkog.

Prvi izveštaj PSCPD

Sudbina Društva pratila je sudbinu naroda, te je Prvi svetski rat doneo mnoge nedaće. Društvu je zabranjen bilo kakav rad, osim nedeljnog pojanja na Liturgiji, zaplenjena je arhiva, a mnogi članovi kao i predsednik Društva uhapšeni su. Po završetku rata, Društvo se vraća svom redovnom radu, pa čak ponovo i stipendira talentovane pojedince, među kojima i Jovana Bandura. Po povratku u Pančevo, 1926. Bandur postaje dirigent Društva. Narednih decenija obnovljena je pevačka škola, notna biblioteka, organizovana prva turneja Društva po Šumadiji 1935.  Prvi vek postojanja Društva obeležila je i značajna „Spomenica“ koju je priredio Mihovil Tomandl.

Društvu ponovo biva zabranjen rad  početkom Drugog svetskog rata, a pevače su na okupu održali dirigenti Vasa Ivković, Lazar Buta, Sreten Davinić, Dragoljub Bolmanac, Slobodan Zaharijević, Bogdan Cvejić. U posleratnom periodu rad Društva je značajno otežan, a ostala je upamćena požrtvovanost jednog Pančevca, akademika Dimitrija Stefanovića, koji je iz Beograda nedeljom uporno dolazio na Liturgiju i koji je vodio društvo u tom, možda i najtežem periodu. Tek početkom osamdesetih godina 20. veka počeli su da dolaze novi članovi, koji na probama nisu mogli da uče liturgijsko pojanje, već tokom same službe, oslanjajući se na sluh. Kvalitet pevanja je opao, a mlade pevače ponovo okuplja početkom devedesetih Vera Carina, koja kasnije odlazi u inostranstvo. Na njeno mesto dolazi Milica Kajganić i novi pevači sa njom uče pevanje Liturgije Koncertne aktivnosti skoro da nisu postojale.

Spomenica Pančevačkog srpskog crkvenog pevačkog društva, priredio Mihovil Tomandl

Novi milenijum udahnuo je i novi život Društvu. Kada se Vera Carina vratila u pančevo, na inicijativu prote Milovana Glogovca i predsednika Društva ožidara Marošana, preuzela je rad sa horom, a već posle samo nekoliko meseci organizovan je Vaskršnji koncert. U tom trenutku hor je brojao 60 pevača, a danas taj broj stalno raste. Često na nedeljnoj službi sa „velikim“ horom peva i dečji hor i podmladak društva, a Društvo organizuje brojne koncerte u zemlji i nastupa i u inostranstvu. Svoje najznačajnije nastupe objavljuje na nosačima zvuka, a stvara i bogatu notnu arhivu koja stalno raste.

 

S. Spasić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.