Milorad Veruović – Starovlah i diplomata

Kako je diplomata i veliki pesnik Milan Rakić, dok je bio konzul u Prištini sreo Vuka Dulana, kiridžiju sa Zlatara… Ova priča Milorada Veruovića nastala je na osnovu skoro iste priče Grigorija Božovića, pod naslovom “MUČNIH DANA” ali autor nije naveo izvor, najverovatnije jer je 1986. godine Grigorije Božović i dalje bio nepodoban… Objavljeno u Časopisu MOSTOVI, 1986. Pljevlja

Početkom XX veka, nekako istovremeno kada je u Skoplju radio kao nastavnik srpskog jezika Učiteljske škole, tada već poznati pisac „sa ljutog Zmijanja“ i tragični slikar anektirane, čemerne Bosne – Petar Kočić, u Prištini su na smenu službovali kao konzuli Kraljevine Srije, istaknuti pisci: Milan Rakić, rodoljubivi pesnik-modernista i Branislav Nušić, komediograf i humorista. Tako su se i u ovim balkanskim budžacima oronule Otomanske imperije, kao i u ostalom svetu, po nekom tadašnjem mudrom običaju, na dužnosti u diplomatskoj službi nalazili najumniji i najpismeniji ljudi svog vremena. Oni su zato i mogli da svojom erudicijom, intelektualnom i etičkom težinom dostojno predstavljaju svoju zemlju, jačaju i čuvaju njene vitalne interese, čast i ugled.

Pored konzulskih zabeleški i druge službene, arhivske građe iz tog vremena, o boravku Milana Rakića u Prištini ostali su i tragovi u vidu usmenih pripovedanja potomaka nekadašnjih kiridžija i kratrandžija sa teritorije bivšeg Sandžaka. Igrom slučaja, kiridžije je put dovodio da se na vetrometini Kosova obretnu i sretnu sa uglednim pesnikom – konzulom. Evo jednog od tig uzbudljivih sretanja:

Srpski konzulat u Prištini

Srpski konzulat u Prištini

Bio je tmuran jesenji dan. Setan kao i njegove lirske pesme, autor „Dolapa“ i „Jefimije“ je rano s jutra „brusio“ svoje stihove, kada je tog trena u njegovu kancelariju ušao naočiti kavaz da prijavi ddolazak neobičnog gosta i dobije od domaćina dozvolu za njegov prijem. Na pragu konzulata je smerno čekao izvesni Vuk Dulan, iz sela Draževića, pod šumovitim Zlatarom.

– Uvedite odmah gosta – zapovedio je konzul.

Odsečnim gorštačkim korakom umarširao je u zgradu konzulata korpulentni, kršni kiridžija. Skinuo je oko glave omotani, vuneni, crveni šal, kakav su od iskona nosili planinci, osobito Babinci, Golešani i Kamenogorci i svi na glasu kućevići sa gorskih prevoja između bistre Tare i plavog Lima. Sa rukama na pojasu otmeno i vično se poklonio konzulu Vuk Dolan, oponašajući time običajne manire starovlaških čipčija, koji su na ovaj način ulazili u odaje svojih aga i nabusitih kajmakama po gluvim sandžačkim kasabama.

Svako te dobro od boga našlo i u dobri čas, sokole! – uzvrati mu na pozdrav elegantni konzul Rakić, ustajući iz stola i pružajući mu ruku. Spoljašnji izgled gosta, u tom trenutku i na tom mestu, prijatno je iznenadio diplomatu. Kao da je Vuk Dulan iz kakvog polimskog kamenoloma isklesan majstorskom rukom prvorednog kamenoresca. Snažna i krupna ljudina, crne puti, kao od brda odvaljen. Uvek čio i pripravan na šalu i lakrdiju, takvog ga skrojilo njegovo kantardžijsko selo pod Zlatarom. Na njemu užički nosati opanci sa dekorativnim vrnčanicama i kajasama, beli pelengiri, crni gunj i jandžik, prtena košulja, razdrljena pod grlom, sa velikim kolijerom – sav u etnografskom koloritu tradicionalnog folklora ovog podneblja.

Veliš, gospodine, da sjednem? Mnim da ne treba. Bolje da malo dvorim. Odvajkada smo mi seljaci dvorili i ugađali „strašnom i stidnom“, pa velju, možemo i danas u ovoj narodnoj kući malo iz poštovanja odstojati… nećka se Dulan, kad ga konzul učtivo ponudi da sedne. Kad ipak sede, domaćin mu ponudi kafu i konjak. On sve to uze uljudno i bez snebivanja. A onda Vuk Dulan objasni što je, vaistinu, došao.

Milan Rakić, pesnik i diplomata

Milan Rakić, pesnik i diplomata

Nosio je, veli, carsku komoru od Prizrena za Gostivar. Zatekli ga tamo, sinjeg kukavca, kad je prodavao katran. Ali na drumu negde ispred Šare, nestao mu iz karavana jedan konj. Stućenisao se kao da je u mišju rupu propao. Činio Dulan aber na sve strane, ali uzalud. Na jedared ga vlasti pozvale da dođe čak u Bitolj, na grčku granicu, da prepozna svog alata. Otišao je tamo i stvarno ga našao u nekoj lutajućoj ergeli. Ali koje jade sada da radi kada je ostao bez para, a konj će samog sebe pojesti dok prokasa carskom džadom kroz Makedoniju i Kosovo i pređe Babinjaču povrh Sjenice i Suvi Bor na Zlataru. Ugrizla savest Osmanlije pa se smilovali i dali Vuku Dulanu jednu medžediju i rekli mu da ide kući, a konja će oni o državnom trošku dopremiti u Prijepolje i predati mu ga, uz potpis, u velikom, mračnom hanu Vlada Vižline.

Vratio se Dulan peške na Kosovo preko sparne Babune. I sada mu je u putu dotrajao i poslednji groš. A on jadnik, jabanac, sam samcit, ovaj tuži svet ne poznaje. Dajbudi do Rogozne i Jeni Pazara da može imati para samo za konačišta po krajputaškim, buvljim hanovima.

– Pa sam čuo za ovu našu kuću moj lijepi gospodine, a onda se reših da se malo osramotim: zamolio bih da mi dadnete na božiji zajam jedan dukat dok se kući ne dovučem?! – obratio se Dulan konzulu Rakiću.

– Daću ti i dva ako hoćeš i ako ti treba – uzvratio mu je Rakić odmah, bolećivo i bez imalo kolebanja.

– Ne, ne, dosta mi je jedan. A boga ti jemca ostavljam da ću ti ja pare brzo vratiti. Odnijeću ih našem proti u Novoj Varoši i zamoliti ga da ih odmah pošalje kako zna i umije. Besu ti dajem, gospodine, veruj mi!

– Ne brini, junače, sad ću ti dati i to ne na zajam, već onako, uzmi pare i kvit!

Bože sačuvaj, gospodine, neću onako nikako. Zar ja džabe da uzmem iz ove naše zajedničke državne kuće? NI u pomamilu! Znate li vi koliko ova kuća troši svakog dana: plaća učitelje, hvata i podmićuje komite i zulumćare, od svakog zla brani narod! Zato ovde treba stalno donositi, a nikako samo odavde odnositi. Ako sebi i svom potomstvu misli dobro svaki narod, treba da pritekne u pomoć državi sa pozajmicom, a ne samo ona njemu, kako se to nama čini i dešava. U mome užičkom kraju prodaju i bakarne bakrače i tepsije da bi se svaka državna kuća, pa i ona u Prištini, mogla održati. Veliki su to troškovi! Kako onda ja, pojedinac, da uzmem onako, džabe? A neću nikako, ne daj bože, nisam sa uma skinuo – ispovedi se konzulu glagoljivi Vuk Dulan.

Senzibilni pesnik i šarmantni diplomata Milan Rakić se osmehnu i zagleda u ovog plemenitog ljudinu sa Zlatara. A onda hitro otključa državnu kasu i poče prevrtati stokove zlatnika. Ču se „škakljivi“ zvek napoleona, lira, dukata i medžedija.

– Da ti dadnem jednu liru, a dukat da mi vratiš, a resto da popiješ i krepiš se u putu do Starog Vlaha!

– Nikako toliko, gospodine, već mi daj samo tri medžedije. Koliko mi daš – toliko ću ti vratiti… odlučno će Dulan.

Rakić mu dade tri bele medžedije. Zatim ga ugosti, isprati i zamoli da sve pozdravi u svom sandžačkom kraju.

Posle samo jednog sata konzul se začudio kad je kroz otškrinuta vrata svoje kancelarije čuo prigušeni glas svog gosta Vuka Dulana, koji je tiho eglenisao sa kavazom:

– Na muci sam ti bio brate, pričaše Dulan, čvrsto držeći nešto u ruci. Ostao sam u tućem svetu bez prebijene pare. I tvoj mi gospodar, naš konzul, na božiji zajam povjerova ovo para. Uzmem ja i samo što malopre izađoh u čaršiju da nabavim što za puta, kad tamo sretoh učitelja Vasa, sina našeg zlatarskog prote! Kad ga ugledah, sunce me ogrija…

– Jesi li pri parama, Vaso, brate, graknem ja i zagrlim ga.

– Jesam, Vuče, veli mi on.

I pozajmi mi četiri medžedije. A vaš gospodar mi je maločas pozajmio tri. Evo ih, brate. Amanet ti božiji, da ja ne ulazim u kuću, da mu ih sad odmah dadneš u ruku! A onda ga pozdravi i reci mu: kumim ga i zaklinjem svačim na svijetu i ljubim mu skut i ruke, nek uzme i ovu četvrtu medžediju od mene, Vuka Dulana, iz sela Draževića, pod lučevim Zlatarom, pa nek je dadne gde bude najpotrebnije, onde i onda, kada ovoj našoj državi trebadne osvetlati obraz Jesi li me čuo i razumio, jesi li aladum moju želju, moj lijepi kavaze?!

Krišom je sa pažnjom slušao kirižiju Vuka Dulana konzul Milan Rakić. A onda je diplomatski, lagano i nečujno, prišao vratima, zatvorio ih i potom seo za svoj radni sto, stavio bradu u obe šake i predao se dubokom razmišljanju o ljudima koji iz daleka, sa sandžačke tromeđe, danonoćno krstare po suroj ibarsko-vardarskoj udolini, hitajući za mukotrpnim kiridžijskim poslom. Ovi ljudi, kao što je Starovlah Vuk Dulan su stabilni, moralni stub svog naroda i svoje zemlje. Narod koji bude imao ovakve ljude nikada neće propasti.

Milorad Veruović

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.