Vedran Volarić: RUKE

Alfons Muha, Večernja zvezda

Alfons Muha, Večernja zvezda

    Bila je pokraj njega. On je bio pokaj nje. Ponovno. Sve je bilo u redu.

            Njegova kestenjasta kosa sjajila se u mraku, a plave oči zadovoljno su je promatrale. Njezina duga plava kosa također je predstavljala blago osvjetljenje u tami, dok su se zeleni otoci ispod tankih obrva zadubili u njega. Nasmiješio joj se. Ona se nasmiješila njemu.

            „Tako mi je drago da si ovdje“, rekla je hrapavim glasom. Položila je ruke na njegove glatke obraze. „Nemoj me nikada ostaviti.“

            „Ovdje sam pokraj tebe. Sada i zauvijek.“ Udaljio je njezine ruke od svog lica i poljubio ih.

Ležali su kao jedno biće, prekriveni bijelom plahtom. Unatoč ugašenim svjetlima, nisu osjećali strah. Ljubav ih je grijala i čuvala, mazila i pazila. Ona se više nije mogla boriti s prirodnim nagonima. Poljubila ga je; najprije u čelo, a zatim u usne. On se nije opirao, već joj uzvratio fizičke znakove ljubavi.

            Nakon neodređenog vremena, tijekom kojeg su im usne bile spojne, on je podigao njezine ruke visoko u zrak. „Imaš prekrasne ruke. Glatke i nježne.“

            Ona se nasmiješila. Kao i uvijek. Iako se pokraj njega, ali samo pokraj njega, osjećala sigurno i posve opušteno, uplašila se mogućeg rumenila u licu. Zar je bilo moguće da joj je ponovno bilo neugodno kada je hvalio njezinu ljepotu? „Koliko ćemo dugo biti ovdje?“

          „Ne znam“, rekao je. „Koliko bi ti htjela?“

            „Zauvijek.“ Nemoćno je uzdahnula. „Je li to moguće?“

            „Možda.“

           Utihnuli su. Htjeli su te magične trenutke provesti bez zvukova. Riječi im nisu bile potrebne. On je obgrlio njezin struk, a ona položila glavu na njegova prsa. Dok su joj njegovi izdasi udarali u kosu, mogla mu je čuti ritam srca. Ono je tuklo mirno i spokojno. Znala je da i njezino tuče tim tempom.

            „Ne želim te izgubiti“, prekinula je zvuk tišine. „Usamljena sam bez tebe. Čitavo vrijeme sam usamljena bez tebe.“ Pričekala je da nešto kaže. Njegove su glasnice mirovale. „Imam toliko mnogo planova za nas dvoje, toliko toga se još nije dogodilo, toliko toga nismo skupa doživjeli.“ I dalje ništa nije rekao. Pomislila je podići glavu kako bi mu pogledala lice, ali je odustala od tog nauma. Umjesto toga, odlučila mu je slušati srce.

„Volim te“, izgovorila je te dvije najljepše riječi kao da su posljednje što će mu reći, kao da je to posljednja rečenica koju će mu uputiti, kao da je to posljednji trenutak koji će provesti s njime.

Ponovno nije odgovorio, a njegovo srce prestalo je tući.

Otvorila je oči. 

Alfons Muha, Suton

Alfons Muha, Suton

Sunce ju je probudilo, baš kao što to čini svakoga jutra. Ta zvijezda koja daje život svim bićima na planeti, oduzima joj sreću i zadovoljstvo. Nekoć je bila njezina najbolja prijateljica, a danas je suprotnost tome.

            Jer svaki puta kad sunce gospodari nebom, a mjesec pada u sjenu, ona je budna, a kada je budna, onda je nesretna. Zbog toga što je sama. Kada tijekom dana pogleda na drugu polovicu kreveta, tamo nema njega. Nema ga već dugo, dugo vremena. Otišao je, ostavivši ju samu. Preko dana ona ne zna što bi sa sobom, no čim se sunce sakrije, a mjesec zauzme svoju poziciju, ona je sretna. Ponekad i najsretnija, jer zna da kada legne na krevet i zatvori oči, on će ponovno biti ovdje, odmah pokraj nje na drugoj polovici kreveta, ponovno će je grliti i čuvati, ponovno će ga moći dotaknuti i poljubiti, ponovno ležati na njegovim prsima i osluškivati mu otkucaje srca. On će joj reći kako ima lijepe ruke. One iste koje je izgubila u strašnoj prometnoj nesreći koja je njemu oduzela život. 

Vedran Volarić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *