Jovan Skerlić: Petar Petrović Njegoš (3) – Gorski vijenac

Gorski vijenac

Gorski vijenac, prvo izdanje, Beč 1847.

Gorski vijenac – Kruna pesničkog stvaranja Njegoševa, glavno delo njegovo, to je Gorski vijenac. To delo radio je sa osobitom ljubavlju, vrlo pažljivo, i u njega uneo svoje najviše sposobnosti. Gorski vijenac je sinteza Njegoševa duha i ranijeg pesničkog rada; tu pesnik nacionalist ide zajedno sa pesnikom misliocem, i celo delo je skladna mešavina između narodne umetnosti i reflektivne poezije. Predmet je istraga poturica u Crnoj Gori, crnogorsko Badnje veče u početku XVIII veka, koje je u njegovim očima značilo rađanje slobode crnogorske i srpske (i zato se delo prvobitno u rukopisu zvalo Izvijanje iskre – izviiskra – izvita iskra) i zato je ovaj spev o oslobođenju Crnje Gore posvetio Karađorđu, oslobodiocu Srbije. Istorijski događaj dao je samo okvir delu, alo ono što je najlepše u njemu to su visoke refleksije, filozofska dubina, snažan patriotizam, živi opisi narodnih običaja i tradicija, reljefni herojski tipovi, lapidaran, poslovički stil, u kome je kristalizovano mnogo filozofije i mnogo poezije. Po formi ovo „istorisko zbitije osamnaestog vijeka” je dramam ali samo formalno. U stvari, to je ep sveden u dijaloge, u kojima ima mnogo visoko lirskog elementa, naročito u mislima vladike Danila, kroz čija usta je sam Njegoš govorio. Bilo je pokušaja da se Gorski vijenac igra na pozorištu (1897. u Karlovcima, 1902. u Novom Sadu), ali brz uspeha. U Gorski vijenac Njegoš je uneo i lično sebe, mnogo svoga. Kada je pisao Gorski vijenac Crna Gora je preživljavala teške dane, kao u vreme vladike Danila, i kroz usta vladike Danila u svom spevu Njegoš je kazivao svoja sumorna osećanja i crne misli o sudbini srpskog naroda, kao što je kroz usta igumana Stefana iznosio svoje filozofske ideje. Po nekim lirskim mestima daje se oceniti kolika je šteta što su izgubljene njegove ranije lirske pesme.

Njegoš je uspeo u onome što su mnogi  i pre i posle njega uzalud pokušavali: da na osnovu narodne poezije, sa elementima narodnog života, iz narodne duše, stvori veliko i originalno književno delo. Odmah posle izlaska Ogledala srpskog, kada mu je još bila „puna glava narodnih pesama”, on je uzeo da piše Gorski vijenac. On se služio i Milutinovićevom Dikom crnogorskom i njegovom Istorijom Cerne-Gore, i nekojim zapisima, ali poglavito narodnom tradicijom i narodnom pesmom, i to u velikoj meri da se moglo reći da je Gorski vijenac „jedna opsežna sinteza pesama o Danilovom vremenu” (Pavle Popović). Razmer i ritam je sasvim iz narodne poezije, a i slika nema, kao gotovo u svima Njegoševim pesničkim radovima. Ima u Gorskom vijencu veoma mnogo „žive starine” crnogorske, narodnih predanja, verovanja, običaja, filozofije i izreka, tu je sav narodni život Crne Gore koji 1846. nije bio mnogo drugojačiji no u početku XVIII veka. Njegoš je imao duboko nacionalno osećanje i osetio je narodnu dušu kao retko ko u srpskoj književnosti. Otuda njegovo delo je u tolikoj meri nacionalno, toliko je blisko i razumljivo narodu, i zato je ovaj proizvod visoke literature u isti mah i najpoznatije delo srpske književnosti, koje ima čitalaca i u najširim slojevima narodnim.

Neočekivano, Njegoš se u Gorskom vijencu pokazao kao veliki pisac, nadmašio sve što je ranije pisao i sve one koji su pre njega pisali. Sporedno je pitanje šta je upravo Gorski vijenac, jer je u njemu skladna mešavina i drame i epa i lirike. Epizode možda nemaju velike veze sa glavnom radnjom, i ima praznina i preskakanja u istorijskom izlaganju. Ima mnogo književnih i istorijskih reminiscencija, pisano je gdegod u preterano sažetoj, sasvim eliptičnoj formi, tako da su stručni komentari neophodno potrebni. Ali delo ima svojih velikih estetičkih, etičkih i intelektualnih lepota, da se manji nedostaci sasvim gube. Ne samo po obliku, no po visokom religiozno-moralnom tonu, po svečanom ritmu i uzvišenoj prostoti, ono podseća na najbolje antičke drame. Ceo Gorski vijenac ispevan je u svečanom i visokom tonu najviše poetske inspiracije, u nj je Njegoš uneo sav svoj duh i svu svoju dušu, svoju pesimističku i determinističku filozofiju, svoj bol čoveka koji se bori na pučini sudbine, svoj dubok patriotizam i snažnu veru u srpski narod. Celo delo, puno sadržine, nema nijedne suvišne reči, čak bi mu se mogla prebaciti preterana konciznost. Stil je silan i dramatičan, jezik bogat, čist, aforističan, živopisan, izrazit, stihovi zbiveni, metalni, puni snage i izraza. U tom delu najviše poezije Njegoš je umeo da bude i veran slikar narodnog života, dao mnogo lokalne boje, živo, reljefno i verno, gotovo bi se moglo reći realistički slikao ljude i događaje, tako da kroz celo delo čitalac ima utisak neposredne stvarnosti i čini mu se kao da prisustvuje krvavoj tragediji Bartolomejske noći u Crnoj Gori.

Crnogorci, stara grafika nepoznatog autora

Crnogorci, stara grafika nepoznatog autora

Ako ima dela koje je zasluživalo veliki uspeh, to je bio odista Gorski vijenac. Taj najbolji spev srpske književnosti u isti mah je i najpopularnija, najviše izdavana i najčitanija srpska knjiga. Od 1847. do 1913. doživela je 22 izdanja, od kojih 4 latinicom. I to: 7 izdanja u Beogradu (1867, 1870, 1892, 1909, 1910, 1912, 1920*/iako je J.Skerlić umro 1914, ovako je navedeno u izdanju iz 1953, prim.prir), 5 u Novom Sadu (1860, 1885, 1889, 1892, 1901), po 2 u Beču (1847. i 1876), Zadru (1868. i 1905) i u Zagrebu (1890. i 1904), po 1 u Pančevu (1881), na Cetinju (1913), Kotoru (1913) i u Ženevi (1917**/takođe prema izvorniku iz 1953.)

Kao spev hrvatskog pesnika Ivana Mažuranića Smrt Samil-age Čengića tako je i Njegošev Gorski vijenac postao zajedničko delo i srpske i hrvatske književnosti, jedna knjiga koja vezuje obe književnosti našega jezika. Prevođena je gotovo na sve slovenske jezike, u nekim književnostima po dva puta (na ruski 1887; bugarski 1891; češki 1895 i 1897; slovenački 1907); prevedena je, zatim, na nemački 1886, na talijanski 1902, mađarski 1902, švedski 1913 i na francuski 1917. I odista, srpska književnost, kada ima da iziđe pred strani svet, nema da pokaže ništa veće, originalnije i lepše no što je Gorski vijenac.

Opšti pogled – Njegoš je umro mlad, kada mu nije bilo ni četrdeset godina, u naponu snage i zrelosti svog talenta, onda kada je počeo da stvara savršena dela. No i po onome što je uradio, naročito po Gorskom vijencu, on je zauzeo jedno od prvih mesta u srpskoj književnosti. On je imao više unutrašnjeg života i duhovne dubine no ijedan srpski pesnik; to je najmisaoniji čovek, najbolja filozofska glava, najjači i najdublji duh među svima srpskim piscima. On je pesnik tragike misli, najviše refleksivne poezije i lirike duha. To je pesnik narodni u najvišem smislu reči, koji je duboko osetio i silno izrazio celu srpsku rasu, uneo u sebe, unutra razradio i kao cvet razvio osobine srpskog nacionalnog duha i zato ostao pesnik elite i pesnik puka, tako da ga danas učeni ljudi izučavaju, a prost narod zna napamet, kao što je slučaj sa istinskim velikim pesnicima svetske književnosti. On je i pesnik nacionalne energije i snage, pesnik narodne duše, narodni pesnik u najvišem smislu reči.

KRAJ

Preuzeto iz knjige: Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, potpuno i ilustrovano treće izdanje, Rad, Beograd, 1953.

Čitajte još<< Jovan Skerlić: Petar Petrović Njegoš (2) – najvažnija dela

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.