Ekskluzivno: Mira Furlan – Dok nas smrt ne rastavi
Kada se zaratilo na prostoru bivše Jugoslavije, jedna od najpoznatijih filmskih glumica osamdesetih, preselila se sa suprugom u SAD. Tokom ovih dvadesetak godina, vraćala se i privatno i profesionalno na prostor bivše domovine, glumila i u filmovima i u serijama, u isto vreme radeći i na svojoj američkoj karijeri.
Poslednjih godina, njena knjiga „Totalna rasprodaja” (Samizdat B92, Beograd) jedna je od najtraženijih u knjižarama u Srbiji. Svaki njen povratak u naše krajeve privlači veliku pažnju medija. Ovog proleća, 25. aprila 2013, u Beogradu, u „Radionici integracije”, održaće se svetska premijera drame koju potpisuje naša sagovornica – MIRA FURLAN.
Iako već dvadesetak godina živite u SAD, povremeno se i profesionalno vraćate na područje bivše Jugoslavije. Gledali smo Vas u filmovima Turneja, Cirkus Kolumbija, u serijama Najbolje godine, Vratiće se rode, a 25. aprila 2013. godine beogradska publika imaće i priliku da vidi svetsku premijeru vaše prve drame, „Dok nas smrt ne rastavi”. O čemu govori ovaj komad?
Komad je smješten u vrijeme mog odrastanja sedamdesetih godina proslog stoljeća. On se bavi mnogim temama kao što su bolest, ljubav, smrt. Njegovi junaci su pripadnici jedne obitelji, danas bismo rekli disfunkcionalne, obitelji koja se bori za vlastiti opstanak i za očuvanje života i ljubavi.
Predstava „Dok nas smrt ne rastavi” igraće se u „Radionici integracije”, relativno novom, ali jedinstvenom kulturnom centru u Beogradu, namenjenom osobama sa invaliditetom, a režiju potpisuje Vaš partner iz mnogih ranijih filmskih ostvarenja, Predrag Miki Manojlović. Kako izgleda raditi sa Mikijem Manojlovićem u perspektivi pisac-reditelj?
Na žalost, zbog svojih američkih obaveza, nisam bila u prilici doći na probe ranije i tako biti dio projekta, ali imam potpuno povjerenje u Mikija i u njegov ukus, razumijevanje teksta, u njegov senzibilitet.
Posle odlaska u SAD, pisali ste za Feral Tribune, zatim ste te tekstove objavili u knjizi „Totalna rasprodaja” (Beograd, Samizdat B92). Aktivni ste i na svom blogu. Knjiga je kod publike odlično prošla, i posle dve godine, i dalje je na listama najtraženijih knjiga, a opet, nije ni autobiografija, ni ljubavni roman ni ništa slično. Da li planirate da se ipak upustite, kao neke Vaše kolege, u pisanje autobiografije ili možda, romana?
Da, intenzivno radim na novom spisateljskom projektu koji je autobiografske prirode. Zanimljivo mi je iz svoje američke perspektive osvrnuti se na prošlost i pokušati sagledati svoj život sa distance. To je i težak i koristan posao, već samo zbog svog psihoterapeutskog aspekta, ako ni zbog čega drugog.
Publika Vas nijednog trenutka nije zaboravila, a i knjiga i filmovi pokazali su da ste na ovim prostorima zvezda koja traje. A rastanak je bio dramatičan, setimo se „Otvorenog pisma sugrađanima”, Vašeg jasnog stava da ne želite da učestvujete u kolektivnom ludilu devedesetih godina, Vaše odluke da uprkos neizvesnosti i nedostatku novca, sa suprugom Goranom Gajićem odete u SAD… Kako Vama danas izgleda vratiti se i raditi ovde? Da li je moguće napraviti distancu prema ružnim stvarima iz prošlosti?
Teško je postići distancu, osobito ljudima kao sto sam ja, koji imaju tu (dobru ili lošu?) stranu da stvari doživljavaju intenzivno i bez zadrške. Sad je, naravno, mnogo lakše vratiti se i ponekad čak i raditi na ovim prostorima. Deset godina je trebalo meni i Goranu da se vratimo u ove krajeve – rane su bile preduboke i prebolne.
Kako postići distancu? Ljudi vole reći da treba oprostiti, da treba zaboraviti. Ja bih rekla da ne treba ni jedno ni drugo, nego da treba naprosto prihvatiti činjenice. Drugo nam ionako ne preostaje.Ljudi su nesavršeni i skloni su povremenom gubitku razuma. Zbog toga biti nesretan ili ljut naprosto je glupo. Činjenicu ljudske gluposti bi s vremenom trebalo prihvatiti kao bazu svakog realnog razmišljanja o životu.
Učestvujete u kastinzima za filmove i serije u Americi, glumili ste u popularnim serijama „Lost” i „Babylon 5”, a sada i živite u Los Anđelesu. Da li se može reći da ste postali deo holivudske mašinerije? Jer i pored uspeha, stiče se utisak da ste dosta posvećeni i svojoj porodici, suprugu i sinu, da su oni na prvom mestu. Kako usklađujete snimanja sa porodicom, putovanja, odlaske iz kuće?
Dio mašine, ma koja i ma kakva ona bila, neću postati nikada. Osobito ne holivudske mašine. Kao što nisam bila dio ovdašnje ratne mašine. Cijena nepripadanja i nesudjelovanja je visoka, ali sam je uvijek bila (i jos uvijek jesam) spremna platiti.
Što se tiče usklađivanja poslova i privatnog života, to nije nimalo lako. Sve je to, rekla bih, balansiranje na žici. Hoće li pući, veliko je pitanje. Nadamo se da neće.
I za kraj, šta je veći profesionalni izazov, glumiti u nekom američkom blokbasteru ili ostvariti neku novu ulogu na maternjem jeziku?
Nemam pojma, jer nisam imala prilike da učestvujem u americkom blokbasteru. Ali nikad nije kasno, zar ne?
Suzana Spasić
One Response to Ekskluzivno: Mira Furlan – Dok nas smrt ne rastavi