Odelo čini čoveka

Haljina

Piše Sonja Kukić

Odakle vam ideja da je drugačije?

Šteta što je sama reč „odelo” pogrešno protumačena, pa često dolazi do sukoba mišljenja. Ali, hajde da postavimo stvari na istu ravan da bismo se razumeli, u daljem kontekstu članka reč „odelo” će predstavljati kompletnu garderobu koju koristimo, od glave do pete, a bukvalno značenje ćemo naglasiti ako bude potrebno. Još jedna digresija je da se neću mešati u modu i modne trendove, jer je to stvar individue i vremena, već će fokus biti na kulturi oblačenja.

Osvrnite se na vaš uobičajeni (radni) dan. Probudili ste se, verovatno ste u nešto odeveni. Ako nemate, to je onda specijalna okolnost (ili leto i +40 stepeni), ali ne zadržavamo se tu nego na vašem jutarnjem „stajlingu”. Gotovo sigurno mogu da tvrdim da niko u krevet ne ide u večernjoj haljini, nego u raznim formama pidžame. Zvuči smešno, ali zapitajmo se da li je… U večernjoj haljini se, osim što se ne leže u krevet, ne ide ni u kafanu, niti u bioskop, niti u školu, na fakultet, na posao, kod prijatelja, na kafu ili do kafića. Večernju haljinu takođe nećete nositi u teretani, niti na nekom poslovnom sastaku. Po bontonu oblačenja, večernja haljina služi za specijalne prilike, kao što su gala večere, važne proslave, nekada su to bili balovi ili pozorišta. Danas je malo degutantno tako otići u pozorište (pričamo o Srbiji, ne zaboravite) a balovi odavno ne postoje. Prilika koja je sigurno svima poznatija je proslava mature, gde se devojke (i mladići , ali pričamo o haljini pa su izostavljeni) doteruju i imaju priliku da obuku večernju haljinu, velikim delom tu priliku i iskoriste. Naravno, uvek ima izuzetaka.

No, često devojke malo odlutaju u svojim shvatanjima (ne)ozbiljnosti situacije, pa se nekad može videti devojka u večernjoj haljini pogodnoj za specijalne prilike i u kafani. Ona misli da je to u redu, da je uradila pravu stvar. To je, međutim, velika greška, prvenstveno u shvatanju uloge haljine, ali i mesta. Svako mesto ima svoju svrhu, samim tim i neko značenje u našim životima, a u skladu sa svrhom mesta određuje se i autfit koji je tu poželjan.

Vratimo se na onaj zamišljeni dan. Pošto smo se probudili (oprali zube, istuširali se, bla, bla…) red je da se obučemo. Možda nas drma groznica pa se samo mrzovoljno u istom izdanju vratimo u krevet. Češće je da nas ništa ne drma, osim eventualno vremena koje je obično nedovoljno natempirano. Sada dolazimo do zapleta situacije.

girls night outOpcija 1: mi smo zaposlen čovek. Pitanje: gde radimo?

Recimo da radimo u Ministarstvu Republike Srbije. Teško da ćemo ići u farmerkama i košulji (ili majici) na posao. Od nas se očekuje da se oblačimo u skladu sa određenom normom i propisima. Dakle, muškarci odela (u pravom smislu te reči), a žene pantalone i sako, ili suknja koja nikako nije neprimerene dužine. Nije ništa od ovih pravila bez veze nabacano kako bi ljudima otežavalo život, to je kultura oblačenja kao što postoji i kultura na ulici (nećemo bacati smeće na zemlju već u kantu, logično), u bioskopu (nećemo pričati), u restoranu i tako dalje. Slično će se oblačiti i profesori, ljudi koji rade u bankama, privatnim ili javnim preduzećima, advokati, kao i mnogi drugi. Ako pogledamo malo dalje, na primer druge kulture i njihove načine oblačenja, dolazimo do paralele u nekim, ali i do potpune suprotnosti u drugim stvarima. Smatram da je u većini ostalih zemalja sveta kultura oblačenja izraženija. Imala sam prilike da se uverim u to, pa da posmatram ljude rano ujutru kako metroom idu na posao u odelima i kravatama, kao i one koji imaju uniforme u kojima slušaju predavanja, nastavu ili u kojima rade. Kod nas su uniformisani ljudi policajci, radnici gradske čistoće ili zelenila, vatrogasci, radnici na putevima, poštari i možda još nekolicina. Nekad nije loše uvesti uniforme, baš iz razloga nekulture oblačenja određenog broja ljudi.

Ljudi koji rade određeni posao trebalo bi da teže napretku, da poboljšaju svoj položaj vremenom i da naprave progres. Da bi delovali poslovno i dosledno poziciji u kojoj se nalaze, trebalo bi da budu prikladno odeveni. Uniforma obično rešava stvar, jer u tom slučaju nema greške u oblačenju, ali opet, uniforma čini da se utopimo u masu i daje ponekad negativan psihološki efekat na pojedinca. Ponekad se ljudi koji su uniformisani destimulišu jer se ne ističu mnogo od mase, a za druge je uniforma samo motiv da se radom i trudom potpuno predaju radu i izdvoje iz mase.

black-tieOpcija 2: nismo zaposleni već se obrazujemo.

Ovo je škakljiva tema (ne samo) za područje u kom živimo, zato što obuhvata period čoveka u kom se formira kao ličnost. Čovek tada prolazi kroz najraznovrsnije faze, a svaka faza nosi neki svoj stil. Možemo sa sigurnošću tvrditi da se kajemo zbog nekih prethodnih odluka koje smo doneli po pitanju odevanja u ovom uzrastu, ali kažu da je mladima dosta toga oprošteno zbog hormona i tih „ludih” godina. Trebalo bi, međutim, raditi na svesti mladih o slici koju daju tako što se neprimereno oblače (najčešće i ponašaju). Trebalo bi što više i intenzivnije uticati na njih i objašnjavati im koje su stvari primerene a koje ne, bez daljih uplitanja u ispoljavanje stila i kreativnosti. Ali podvući granicu na ovoj teritoriji vrlo je teško i opasno. Mladi ljudi u godinama završetka osnovne škole, perioda srednje škole i skoro do završenih studija, podložni su uticaju okoline više nego u drugim periodima, a okolina i mediji im šalju sliku kako bi trebalo da se ponašaju , oblače, pričaju i slično. Pokušaj da se nametnete kao neko ko će im nešto ˝braniti˝ ili ko će im ˝soliti pamet˝ vrlo često može rezultirati kontraefektom. Kultura oblačenja koju će te osobe steći zavisi najviše od okoline u kojoj se kreću, takođe i okoline u kojoj su odrastale, kao i okolini kojoj teže. Navela bih samo neke ključne detalje u kojima NE BI trebalo da se pohađaju obrazovno-nastavne ustanove, a to su definitivno : kratke suknje i haljine, providni odevni predmeti, trenerka, šorc, visoke štikle, elegantne haljine, ili bilo kakav sklop koji bi mogao da previše odudara od okoline i time oda utisak preteranog, a sve što je preterano je i vulgarno. Naravno, mladi ljudi su oni koji drugi (nakon javnih ličnosti) isprate sve modne trendove, pa tako često naprave nagle i neoprezne izbore.. Ali lude godine i svi „blamovi” prođu, a onda naiđe period ozbiljnijih i promišljenijih poteza gde se greške gotovo ne tolerišu.

1900-fashion-5Opcija 3: mi smo penzioner. Verovatno nas mrzi da se pomerimo tako da ćemo ceo dan presedeti kod kuće, ispred televizora, i neće nas zanimati previše garderoba nego dalji pad dinara i brojanje dana do sledeće penzije.

Pošto smo veći deo dana već iskoristili, zamislimo da je sedam sati popodne i da razmišljamo šta dalje. Javlja se nekoliko opcija. Prva je da odemo na piće sa prijateljima. Ovde je kultura oblačenja veoma široka, gotovo da postoje mesta pogodna za svaku kombinaciju koju odlučite da nosite, te se ovde ne bih zadržavala. Opcija bioskopa i tržnog centra je malo uži pojam od prethodnog i trebalo bi znati da su to mesta gde se prvenstveno gleda film ili se kupuje, tako da nema potrebe za štiklama i naglašenim doterivanjem. Niti je ovo Kan, a tek nije Peta avenija… Ali, recimo da vas zove prijateljica da idete u pozorište. Tu je spektar kreacije koje su prihvatljive dosta uži. Lični stav po pitanju dres-koda u pozorištu je da se ljudi obuku elegantno, primereno godinama i nenapadno. Smatram da takva institucija zahteva ukazano poštovanje od svih koji je posećuju, pa se u skladu s tim treba obući elegantno i pristojno. Događaji za koje smatram da imaju istu važnost su koncerti klasične muzike, kao i opera, balet ili izložbe.

Na sve ću još dodati da javne ustanove kao što su zgrade opštine, pošte, sud, sup, kao i objekti javnih servisa takođe ne trpe ispade u slučaju oblačenja, a u većinu je zabranjeno ući ako nije ispunjena određena norma.

Što se tiče klubova i splavova, svrstavam ih u isti koš, jer imaju istu ulogu u životu omladine i po nekog muškaraca u krizi srednjih godina. Dozvoljeno je previše za moj ukus, pa često od muškarca koji je došao u trenerci samo na nekoliko metara stoji devojka u večernjoj haljini. Smatram ih oboje ekstremima i odevno-nekulturnima.

Kultura oblačenja je važna za sve, ne postoje izuzeci „oslobođeni” normi. Postoji dosta ekstrema koji imaju pravo na isticanje i sopstveni stav, ali isto tako svi ostali imaju pravo na komentar kao i kritiku istih, skretanje pažnje na neprimerenost, a to često preraste u vređanje i konflikt pa svi nagrabuse.

Trebalo bi raditi na edukovanju ljudi o oblačenju, jer koliko god se činilo ˝plitko˝ shvatanje da odelo čini samog čoveka, ako bolje razmislite to je i ono što ostavi prvi utisak, samim tim i kroji vaš stav prema određenoj osobi, pa ga nikako ne treba stavljati u zapećak. Naravno, odelo ne mora biti luksuzno niti preplaćeno da bi bilo dobro, odelo treba da oslika individuu baš onako kako se ista uklapa u svet i situacije koje joj se dešavaju.

Ono što je srž nečega ili nekoga, ne može se videti ako se to ili taj raspori i zadre u dubinu, već se manifestuje nekim spoljašnjim izgledom, reagovanjem, kao i ponašanjem.

Sonja Kukić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Odelo čini čoveka

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.