Pečat istorijske istine – Jovan Skerlić (1877-1914)

Jovan Skerlić (1877-1914)

Jovan Skerlić (1877-1914)

Laura Barna: Esejom protiv zaborava

Desilo se da je prosta matematika na mala vrata uvela zbrku, narušila jednu, u ovom narodu duboko ali pogrešno ukorenjenu ceremoniju, koja često na sve nalikuje osim na poslednji ispraćaj. Preko deset hiljada glava zateklo se tog 3. maja 1914. godine na sahrani Jovana Skerlića! Već sledećeg dana Milutin Bojić je u Pijemontu zapisao kako od pogreba Koste Taušanovića srpski narod nikoga nije ispratio svečanije, dostojanstvenije i sa više bola i pijeteta.

Iz cele Srbije, pa i regiona, stizali su u Beograd na poslednje poklonjenje ne samo književnom kritičaru i istoričaru, političkom ideologu, već i retkoj pojavi u našoj kulturnoj istoriji. Od izaslanika Njegovog kraljevskog visočanstva, pa predsednika Vlade Nikole Pašića, delegacije bosanske revolucionarne omladine s Gavrilom Principom na čelu, književnika i pesnika, poslanika i stranačkih prvaka, ispred Srpske kraljevske akademije Aleksandar Belić, u ime Srpskog književnog glasnika Bogdan Popović. Toliko mladosti i lepote: đaka, studenata, mladića i devojaka, čak i dece. Pa rodbina, prijatelji, sugrađani-komšije, partijske kolege i poslanici Narodne skupštine, kolege profesori s Univerziteta… Nad otvorenom rakom nekrolog je pročitao Milan Grol.

Beograd se tog dana lomio i povijao u suzdržanom komešanju, kao košnica koja je ostala bez Matice. Tramvaji koji su vozili ka groblju bili su pretrpani mirnim svetom; oni što su im dolazili u susret – prazni. Beograd se kretao u jednom smeru. Ka Novom groblju!
Urušio se Skerlić ophrvan pritajenom bolešću, u neznanju koliko razornom. Srbija je ostala nema pred preranim gubitkom – korifeja modernog.

Nadežda Petrović, Portret Jovana Skerlića, 1907,

Nadežda Petrović, Portret Jovana Skerlića, 1907, privatno vlasništvo

Kada se sa zvanjem doktora francuske književnosti 1901. iz Lozane vratio u svoj rodni grad, Jovan Skerlić je prvo postavljen za profesora Velike škole, da bi 1905. prešao na Beogradski univerzitet sa zvanjem predavača francuskog jezika i književnosti, ubrzo i profesora srpske književnosti. Katedra mu je bila nestabilna, budući da se isticao političkim angažmanom, te je u dva navrata čak i otpuštan sa Univerziteta. Srbija se u to vreme, početkom XX veka, nalazi u veoma složenom istorijskom položaju. Iscrpljena ratovima s Turcima, a opterećena apsolutističkim pretenzijama dinastije Obrenovića, laka je podloga za gušenje slobodarskih i progresivnih ideja, čiji su nosioci bili Socijalistički pokret i Radikalna stranka. U takvom, veoma nestabilnom društveno-političkom ambijentu, Skerlić započinje kulturnu misiju hvatajući se ukoštac s uvreženim romantičarskim sentimentima, mitologijama i tradicijskim shvatanjima, dajući primat modernim, evropskim umetničkim strujanjima. Na mudar način, umeren i neiritirajući, podiže temelje za zdrav kulturni organizam nacije, uspostavljanjem spone između sadašnjosti i prošlosti.

Od 1905. godine, s Pavlom Popovićem od svog profesora i osnivača, književnog kritičara Bogdana Popovića, preuzima uredništvo Srpskog književnog glasnika, modernizuje ga uvodeći inovativne, savremene metode, te ga ubrzo čini stožerom oko kog se rado okupljala srpska književna elita.

Ujedinjeni u jednom telu – radoznao duh i vulkanska energija – navodili su Skerlića da otvara razna polja delatnosti, od kojih neka za kratkog života nije uspeo da zaokruži i zatvori: od političkog rada (pripadnik Socijalističkog pokreta, jedan od vodećih aktivista Samostalne radikalne stranke, pred kraj života i poslanik u Narodnoj skupštini, vatreni zagovornik jugoslovenskog državnog jedinstva), do kulturnih aktivnosti (dopisni član Srpske kraljevske akademije od 1910, istoričar književnosti i kritičar modernog duha, pokretač avangardnih kulturnih i književnih ideja, smelih i otvoreno iskazivanih, kojima je prednjačio u modernizmu mireći tradiciju i neminovno – novo vreme). I kao takav, lako se uspostavlja kao vođa i potpora mladih naraštaja – literata – u vreme kada jedna mala literatura nadrasta sebe i postaje stvarni smisao i vodilja ovog naroda.

Jovan Skerlić

Jovan Skerlić

Jovan Skerlić je pratio razvoj srpske književnosti, nijednog trenutka je ne sagledavajući kao izolovanu duhovnu misiju pojedinca, nego kao odraz određene epohe i datih okolnosti u kojima ju je taj pojedinac, angažovani akter svog vremena, stvarao i pronosio principom po kome je umetnost živi i determinišući činilac svakodnevnog života, s akcentom na kulturu i umetnost, kao važne činioce. I upravo tom životno pulsirajućom umetnošću, Skerlić produžava realističku tradiciju naše kritike i estetike, praveći jedini mogući kompromis: oblačenje starog a gipkog bića u novo ruho, dajući mu da čvrsto pridržava rekvizite doba u kom živi.

Skerlićeva književna zaostavština je sveobuhvatna i vredno je svedočanstvo razvoja nacionalnog kulturnog korpusa kroz pisanu reč. Predanom i sistematskom posvećenošću prionuo je na posao koji obimom umnogome prevazilazi pojedinca: ispisuje tokove i kretanja srpske literature od XVIII veka do Prvog svetskog rata (Pisci i knjige, u devet svezaka; Istorija nove srpske književnosti, njegovo poslednje delo, objavljeno pet meseci pred smrt). Značajne su i Skerlićeve studije, kritike i ogledi, koji od zaborava otržu naše velikane: Dositeja Obradovića, Jovana Steriju Popovića, Jakova Ignjatovića, Svetozara Markovića i druge.

Za života, Skerlić je svojim brzim i oštrim kritičarskim perom u oko i srce bocnuo mnoge naše pisce i pesnike: Utopio je Disove Utopljene duše, obznanio Saputnike Isidore Sekulić kao „cveće izniklo iz mastionice“ a Đački rastanak Branka Radičevića kao „razvučeni opis jedne đačke pijanke“, potisnuo značaj romantičarskog pesimizma Sime Pandurovića i Milana Rakića, otvoreno ukazao na prevaziđenost jednostranog esteticizma i ispoštene, suvoparne kritike Ljubomira Nedića i formalne kritike Bogdana Popovića. Nimalo blaži nije bio ni u svojim političkim člancima i javnim govorima, a najčuveniji je onaj o tzv. „bankokratiji“, izgovoren 1912. u Skupštini, u kome se strasno obrušio na društveni sistem ogrezao u korupciju, kritikujući snishodljivo podilaženje društva i države stranom kapitalu.

Ali borba s vetrenjačama umorila je inače neiscrpno borbenog Skerlića. I kao da se borba okrenula protiv sebe same. Umoran od htenja, rezignirano izjavljuje: „Ceo je život plima i oseka, klaćenje šetalice od radosti do bola, fatalan put od kolevke do groba i jedan kratak i budan san u večitim smenjivanjima dana i noći.“

Sreća za jedan narod je, ma i za veka, da ima bar jednog korifeja – jednog Jovana Skerlića! Srbija je imala tu sreću i počast. Sunarodnici i sugrađani su mu se odužili inicirajući postavljanje spomen-biste na Kalemegdanu (1967, rad vajara Gradimira Aleksića), ali i spomen-ploče na kući u kojoj je živeo i radio, na uglu Gospodar Jovanove i Kneginje Ljubice, na Dorćolu – kao pečati istorijske istine.
Kolo sreće se nastavlja!

Laura Barna

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.