Topčiderski rubin – Isidora Sekulić (1877-1958)

Institucije fondacija i legata u srpskoj kulturi postoje od davnina, ali su neretko njihov rad, svrha i delatnosti u javnosti manje poznati ili su usled sveopšte društveno-ekonomsko-političke situacije marginalizovani, čak u nekim slučajevima svedeni na borbu za opstanak. Po svojoj suštini, fondacije kulture podsećaju na vrednosti i dobra, a koja su pojedinci stvorili za svoga života i na taj način ugradili ciglu u monument nacionalne kulture. Ali budući da takva baština ipak pripada tradiciji ili minulom vremenu, a usled brzog življenja u današnjem vremenu, legati i fondacije kulture često nailaze na malo ili nikakvo razumevanje nadležnih službi i onih koji bi mogli da pomognu donacijama, pre svega ustanove i preduzeća, ali i država uopšte, dok se u široj javnosti njihov rad smatra prevaziđenim, ili pak nosi onaj već neomiljeni predznak arhi. Njihova uloga i značaj večito se stavljaju pod lupu, uglavnom onih koji iz nedovoljnog znanja i upućenosti previđaju da se na prošlosti i stvaralaštvu velikana gradi i sadašnjost i budućnost jednoga naroda.

Zbog toga, sudbina legata i fondacija kulture prepuštena je mahom zalaganju malog broja entuzijasta, volontera i zaljubljenika u nauku, umetnost i kulturne vrednosti, ali vrednosti za svoj narod i naciju, a ne za ličnu promociju. Jer, kultura je prosperitet bilo kojeg naroda, malog ili velikog. Ona je koncentrisana moć koja će u budućnosti stati za vrat politici, kako bi se sačuvali i sabrali bahato razvejani ostaci ljudskog dobra koje jedino vodi ka progresu i optimističkom razvitku i ozdravljenju naciona. A vreme je da se bolesti tela našeg kulturološkog realiteta dijagnostikuju i konačno započne ozdravljenje.

Broš sa rubinima, nakit Isidore Sekulić, Univerzitetska biblioteka “Svetozar Marković”, Beograd, foto: L. Barna

Kao što se godine 1938, nakon smrti pesnika Milana Rakića, borila i izborila za ustanovljenje Fonda i književne nagrade „Milan Rakić“, istu želju Isidora Sekulić je izrazila u svom usmenom testamentu pred nekolicinom prijatelja i poznanika (Milica Prodanović, Miodrag Pavlović, Eli Finci, Živorad Stojković, Vasko Popa), a koji je 3. decembra 1958. postao punovažan rešenjem Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Društvo prijatelja Milana Rakića osnovalo je nakon smrti pesnika 1938. godine, a na inicijativu i svesrdnu pomoć Beogradskog PEN kluba, Fond „Milan Rakić“ za dodelu književnih nagrada. Upravljanje Fondom za nagrade povereno je pesnikovoj udovici Milici Rakić. Prvu nagradu dodelila je lično Isidora Sekulić kao predsednica PEN-a, juna 1939. godine, u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ tada još neafirmisanom piscu Branku Ćopiću za knjigu pripovedaka Pod Grmečom. (Danas pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti uspešno funkcioniše Fond „Branko Ćopić“, koji dodeljuje i istoimenu godišnju nagradu za prozu i poeziju, ali obezbeđuje i stipendije za obrazovanje izuzetno sposobnih i obdarenih mladih ljudi i njihovo osposobljavanje za stvaralački rad u nauci i umetnosti.)

Zanimljivo kao kuriozitet, ali istovremeno i tužno kao usud ovog prostora, jeste da se, na primer, Fond „Milan Rakić“ održavao uglavnom od priloga pisaca, pesnika i građana koji su imali sluha i razumevanja za vrednosti, što je nažalost i danas slučaj.

Apostol samoće, kako su Isidoru Sekulić nazivali njeni prijatelji i poznanici, opredeljuje se da najvrednije što čovek nosi u sebi i što je neotuđivo i nepotrošivo – intelektualnu svojinu – zavešta Gradskoj opštini Savski venac na kojoj je poživela bezmalo ceo svoj beogradski radni vek (Gledstonova ulica, današnja Puškinova na Topčiderskom brdu, dve adrese u Ulici kneza Miloša i konačno Vase Pelagića 70, gde u iznajmljenoj skromnoj prizemnoj kući ostaje do pred samu smrt, 5. aprila 1958. godine).

Deo imovine u knjigama, nameštaju, umetničkim slikama i reprodukcijama, i mnoštvom sitnica i ličnih predmeta iz svog radnog okruženja, Sekulićeva je zaveštala Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“ u kojoj je danas Legat, smešten u suterenskim prostorijama pomenute zgrade.

Svoju garderobu i nešto ušteđenog novca, Isidora je ostavila Jugoslovenskom Crvenom krstu. Dok su deo gotovine u obveznicama drugog narodnog zajma i sva autorska prava pripali Narodnom odboru opštine Savski venac uz njenu testamentarnu želju da se od tih prihoda osnuje i održava Fond i u okviru njega ustanovi književna nagrada „Isidora Sekulić“.[i]

Кnjiževničino zaveštanje i želja delimično su ispoštovani. Skupština opštine Savski venac 6. juna 1967. ustanovljava nagradu „Isidora Sekulić“,koja se dodeljivala jednom godišnje u junu, pod patronatom Narodnog univerziteta „Veselin Masleša“, za jednu od književnih formi: esej, putopisi, proza i poezija (iako Isidora nije pisala poeziju, što je uzeto u obzir na sazivu Skupštine Fonda 1978, te se od tada nagrada ne dodeljuje za pesnička ostvarenja).

Napor je mali, ali je ispunjenje duga prema velikom imenu srpske kulture – ogromno.

LAURA BARNA

[i] Isidora Sekulić je u svom usmenom testamentu pred nekolicinom prijatelja i poznanika (Milica Prodanović, Miodrag Pavlović, Eli Finci, Živorad Stojković, Vasko Popa), a koji je 3. decembra 1958. postao punovažan rešenjem Drugog opštinskog suda u Beogradu, ostavila deo gotovine u obveznicama drugog narodnog zajma i sva autorska prava Narodnom odboru opštine Savski venac uz testamentarnu želju da se od tih prihoda osnuje i održava Fond i u okviru njega ustanovi književna nagrada „Isidora Sekulić“. U decembru 2016. godine, odlukom Opštinskog veća ugašen je Fond „Isidora Sekulić“, ali se istoimena nagrada i dalje dodeljuje.

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.