Neda

In Memoriam Neda Arnerić  15. jul 1953- 10. januar 2020.

Neda Arnerić 2007 na Kosančićevom vencu, 40 godina posle snimanja “Višnje na Tašmajdanu”, na istom mestu, sa istim pogledom na reku… Foto. S. Spasić

 

Jednom mi je otac odao tajnu kako je nekom prilikom ugledao na ulici Nedu Arnerić, negde u vreme filma  Višnja na Tašmajdanu (1968), i onda tako išao za njom kao omamljen, ne bi li joj ponovo video lice. I kad god bih pomenula Nedu, pričajući o nekim susretima, on bi čežnjivo rekao – Eh, moja generacija. Bila je i ostala najlepša…

Večitu devojčicu Nedu Arnerić lako su kroz decenije njenog rada prihvatale i druge generacije, svojatajući je kao da je baš njihova, uvek mlada, uvek lepa, uvek zavodljiva, ali uvek i izvanredna glumica, senzualna, egzotična, istovremeno i tanana i nekako krhka. Da li zbog toga što je na film stupila pre nego što je zakoračila ozbiljnije u život (sa samo 13 godina debitujući u filmu San Puriše Đorđevića), Neda je ostala ljubimica čitavog jugoslovenskog prostora. Govorili su, a danas to potvrđuju da je bila “rođena za glumu”, da je “naša Širli Templ”, da je bila “večita devojčica sa zagonetnim osmehom”…

Neda Arnerić, Niš art fondacija 2018 (foto: Arhiva NAF)

Sama Neda nije ništa radila po pitanju svoje popularnosti. Bila je često nonšalantna prema slavi koju joj je glumački poziv doneo, ali slava je trajala i rasla tokom godina. Završila je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Studije na Akademiji za pozorište i film je u nekom trenutku napustila, odlazeći na snimanja širom sveta.   Sa dvadesetak godina iza sebe je imala i isto toliko filmskih uloga. A zbog ljubavi je ostavila za sobom i inostranu  filmsku karijeru, ostvarujući kod kuće kultne uloge po kojima će je pamtiti generacije. A onda je osnovala i galeriju “Atrium” u Siminoj ulici u Beogradu, gde je organizovala izložbe savremenih umetnika. I nekako, sve sa lakoćom nosila i prikazivala javnosti. Uvek je imala lepu reč za publiku, ma šta da je bila upitana, uvek je tim osmehom i mirnim glasom umela da prenese ljubav i poštovanje, razumevanje, brigu za drugog i iskreno saosećanje.

U privatnim i poslovnim susretima, Neda Arnerić je plenila dobrotom i jednom iskonskom nežnošću koju je jednostavno nosila, imala u sebi. Uživala je u lepoti, u susretima sa dragim ljudima i iskreno umela da se obraduje zbog tuđeg uspeha. Kada je ona sama dobijala komplimente, nekako i nije baš umela lako da ih primi, uvek pomalo iznenađena ako dobije neku pohvalu, i kao da joj je neprijatno zbog toga što je neko hvali za ono što je njoj samoj izgledalo samo kao zadatak koji treba da ispuni. Nije gledala svoje filmove, nije čuvala ni trake sa njima, uvek je bila iznenađena ako bi se neko setio neke manje poznate uloge (kao na primer u TV drami o Margaret Jursenar)… U dugim žiriranjima sa Oljom Ivanjicki tokom godišnjih konkursa Niš art fondacije (u kojoj su i Neda i Olja bile suosnivači), znale su obe da kažu da su “vojna deca” (Oljin otac – oficir, a Nedin otac – vojni lekar) – a to znači poznavati svoje obaveze i ispuniti ih. I kada je 2009. godine preminula Olja Ivanjicki, na komemoraciji u Narodnom pozorištu, Neda mi je dala izvesnu “šifru” za preživljavanje tih teških dana, dala mi je ključnu rečenicu zbog koje je moglo sve da se izdrži. Da niko drugi ne čuje, grleći me, samo je šapnula: “Ne zaboravi, ti si Oljin vojnik, ti moraš da guraš napred”.

Bilo mi je to dovoljno za deceniju borbe za Oljinu zaostavštinu. Kada je 2017. organizovana najveća izložba zaostavštine Olje Ivanjicki u Istorijskom muzeju Srbije, Neda nije mogla da dođe na otvaranje, bila je u Austriji, gde joj se suprug lečio. Bila je strašno potresena zbog tih događaja, nesrećna, uplašena… Ali čim je pristigla u Beograd, otišla je sama na izložbu, provela u tom “Oljinom prostoru” dva i po sata i čim je izašla iz muzeja pozvala me je telefonom. Radovala se i plakala istovremeno, imala je potrebu da to podelimo. I verujem, ničije pohvale i ničije reči povodom te izložbe nisu me dotakle kao taj Nedin iznenadni poziv… Kao da je prosula jedno more ljubavi i topline na mene, na naše zajedničko sećanje na Olju, na sve što smo bili i na sve što je polako nestajalo za nama… Jer u trenutku te izložbe, više nije bilo ni Radovana Laleta Đurića, idejnog tvorca Niš art fondacije, ni Olje Ivanjicki, ni Jovana Ćirilova, takođe jednog od glavnih zamajaca te čudesne fondacije koja je pomagala mlade umetnike Srbije od 2005. godine. A Neda je, i kao vojnik koji ima zadatak, i kao prijatelj koji ima potrebu da se na taj način i dalje seća svojih “saboraca” i prijatelja, i dalje istrajavala sa održavanjem Niš art fondacije.

Radovan Lale Đurić i Neda Arnerić na modnoj reviji TESLA Olje Ivanjicki, u Narodnom pozorištu u Beogradu, 2005.

Poslednjih godinu dana, naročito posle gubitka supruga, Neda Arnerić je zapala u ozbiljnu krizu, pokušavala da se izbori sa depresijom i usamljenošću. Imala je uspone i padove, imala je loše trenutke i kasnije oporavke… Samo nekoliko dana pre godišnjice smrti svog supruga, 10. januara 2020. godine stalo je srce Nede Arnerić. Srce, toliko nemilice davano i poklanjano drugima… toliko rasipnički potrošeno na sve oko nje, a najmanje na nju samu.  Otišla je Neda Arnerić, baš kao ona njena Višnja sa Tašmajdana… – “Ja znam, sasvim sigurno znam, da Višnje više neće biti. Verovatno biće drugih, možda lepših i boljih,  koje će me više voleti i više razumeti, ali više neće biti Višnje…”

Suzana Spasić

 

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Neda

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.