„Arsenik i stare čipke“ ili „nehigijenska priča“

 
.
Piše: Željka Bašić-Savić
prozori Ž. basic- Savic

foto ©Željka Bašić-Savić

Kada sam se pre 20 godina iz Beograda preselila u Keln, vrlo brzo sam se „sudarila“ sa činjenicom da moje ponašanje, prema „nemačkim shvatanjima“ nije uvek „adekvatno“. Da se ne bi dogodilo da „neadekvatnost“ postane „i neprihvatljiva“, te da, ne daj Bože, počnu da me „izbegavaju u društvu“, morala sam da odlučim šta ću sa „novootkrivenom“ činjenicom.

O čemu govorim? Kada se na poslu gde sam radila razbolela jedna koleginica, sa kojom smo inače, svi u „radnoj organizaciji“ i privatno razgovarali telefonom, a ja glasno izrazila nameru da ću je pozvati, strogim glasom i sa malo „snebivanja“ zbog mog (i opet, i opet) slonovskog trupkanja po staklu, saopšteno mi je da to, „znate, ovde nije pristojno“. Nije pristojno zvati bolesnika i pitati ga kako je! Dobro! Mislim, dobro, čujem šta mi se kaže, ali ne shvatam zašto nekome ne mogu reći da mu želim da što brže stane na noge junačke! Dobro, neću zvati!
Drugom prilikom sam napravila gaf zbog koga sam momentalno prozvana balkanskom divljakušom. Nije ni čudo, „Dalmatinka, rođena u Doboju, a mladost provela u Beogradu“. Elem, bili smo na nekoj premijeri na kojoj je nastupao i naš drug, onako sve amaterski, zezatorski. Jedna prijateljica se pojavila sa buketom malih, rozikastih ružica. Važno mi je saopštila da se setila da kupi cveće i da ga je platila pet maraka. Dobro! E, nije dobro. Kad je to saopštila preostalima koji su naknadno došli, oni su „kao po komandi“ počeli da joj daju po 50 pfeninga. Pocrvenela sam jer nisam shvatila „diskretnu“ poruku, počela sam da čeprkam po torbi, videla da imam samo pet maraka, tutnula ih u ruku „kupcu ruža“, da bi mi ona ljubazno saopštila da joj nedostaje sitno da mi „tačno vrati“. Ja sam, o sramote, bubnula, „da nema veze“, da „zaboravi“. Tog momenta su se svi sledili i pogledali me potpuno šokirano. E, sad nisam ni ja sasvim mutava, shvatila sam šta mi pogledi govore, dakle, ja ne poštujem „njihov novac“, muku, trud, ideje, šta je, meni „nije do novca“, ne treba mi, podsmevam se „deljenju troškova“, dakle, ja vređam, ja ne poznajem „opšteprihvaćena pravila ponašanja u nemačkom društvu“… Ajde bre! Dosta! Ne mislim ništa i ne shvatam ništa. I neću da se izvinjavam. Jebem ti ruže! Pri tom ružičaste!
foto ©Željka Bašić-Savić

foto ©Željka Bašić-Savić

Ali, spustila sam loptu i brzo pohvatala konce socijalno prihvatljivog „odnošenja“ prema svojoj okolini, potrudila se da uočim greške, pogotovo kada se radi o „individualnom izrazu“ i „socijalnoj specifičnosti“ druge „kulture“. Mada, ne mogu da kažem da sam uvek bila rada da pletem kako treba. Ispuštala sam očice namerno. Priznajem. Tek da se zna da sam „divljakuša sa Balkana“. I da ću da zovem bolesnike i da ih pitam „kako su“ i „treba li im nešto“.

Ovih dana se dogodilo nešto što me opet vratilo davnim pitanjima…
Moja ćerka se nedavno odselila iz porodičnog gnezda, našla je stan u istoj zgradi. U Nemačkoj je za „mentalnu higijenu“, neshvatljivo da devojka posle dvadesete „živi sa roditeljima“. Pre nedelju dana počela je svakodnevno da dolazi i da se žali da na njenom spratu nešto neizdržljivo „smrdi“. Ili što bi Nemci rekli, „neugodno miriše“. Na svakom spratu zgrade, „u dobrom kraju“ ima osam stanova. „Odvod za smeće“ je u posebnoj prostoriji koja je spojena sa zajedničkim balkonom. „Provetravanje moguće“! Ništa nije pomagalo. Moja ćerka je zapucala kod „domara“ i požalila se. Dobila je odgovor da su se već „i drugi stanari žalili“, i da su oni proverili stanove koje je „bilo moguće proveriti“. Što će reći stanove čiji vlasnici su hteli da razgovaraju o problemu „zvanom smrad“. Jerbo, ovde „stručnjaci za održavanje zgrada“ iliti hauzmajstori ne smeju da ugroze „privatnost stanara“, i „zadiru u intimu“. Te, shodno tome, ne mogu ni da provere „odakle smrad potiče“. Pa su mojoj ćerki predložili da ona zove „Osiguranje za održavanje stambenih jedinica“, odnosno da im napiše „zahtev“, e da bi onda oni, „stručnjaci za održavanje“, eventualno dobili pravo da pokušaju da uđu u tuđu stambenu „svojinu“ ili, ako odluče „da je to potrebno“, zovnu policiju.
foto ©Željka Bašić-Savić

foto ©Željka Bašić-Savić

Treba li reći da su sva „objašnjenja“ i „ćaskanja“ trajala danima. Meni, doduše, nije bilo jasno, zašto ne reaguju i drugi stanari, ne skupe se i ne vide iz čijeg stana se širi „nepodnošljiv smrad“. Ali, šta ja?

Elem, jutros rano su na vrata moje ćerke pozvonili policajci i pitali je da li „poznaje čoveka u stanu preko puta“, čiji leš su upravo našli!!!!
Priča ima kraj, naravno. Svratili smo kod dvojice hauzmajstora da im „prenesemo“ naše neslaganje sa njihovom „nedovoljno brzom reakcijom“. Nije mi, posle 20 godina bilo teško da pročitam ono što je njihov „govor tela“ signalizirao. Naše „obraćanje“ nije bilo na mestu. „Preterujemo“! Mada su se, kao i uvek „prijatno smeškali“… nečemu… Ne znam tačno čemu, ali „nečemu“ „što mi ne radimo dobro“. „Pa, problem je rešen!“ rekli su.
za AAM iz Kelna, Željka Bašić-Savić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.