Biserka Cvejić, operska diva: Opet bih izabrala operu

BIserka Cvejić

BIserka Cvejić

Operska diva i pedagog Biserka Cvejić planetarnu slavu stekla je u 77 uloga u skoro 1800 predstava izvođenih širom sveta. Pevala je sa najslavnijim imenima opere, u najprestižnijim operskim kućama sveta, a kritičari su je opisivali kao suverenu pevačicu, prefinjenih interpretacija. Zbog ljubavi prema operskom pevaču i lekaru Dušanu Cvejiću na vrhuncu slave je napustila scenu.  Posvetila se pedagogiji, dve decenije radila je kao profesor solo pevanja na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, potom deset godina i na Umetničkoj akademiji u Novom Sadu, a od osnivanja vodi Operski studio u Madlenianumu. Stekla je i najviše pedagoško zvanje u svetu opere – emeritus, još uvek doprinosi kulturi pomažući talentovanim mladim pevačima, i u kontaktu je sa mnogim đacima koji danas koračaju stazama slave svoje profesorke.

Veliku umetničku priču u kojoj je centralna figura operska diva Biserka Cvejić, nekadašnja omiljena profesorka novosadske i beogradske Muzičke akademije, započinjemo nakako od vrhunca, poput onoga kada se u ranom baroku uočava  rađanje pravih zrelih plodova renesansnih težnji i nastaje opera. Za “Rigoleto” se u beogradskom Sinepleksu u februaru tražila karta više, da bi se direktno iz njujorške Metropoliten opere pratio nastup jednog od najboljih baritona u svetu, Novosađanina Željka Lučića. Svojim glasom osvojio je svet, a da bi život nesuđenog otpravnika vozova postao bajka, „kriva“ je upravo dama koja je s ponosom sedela na počasnom mestu,  prateći Lučićev nastup u najprestižnijoj operi sveta. U elegantnoj kući u Beogradu, ispunjenoj brojnim detaljima koji svedoče o velikoj svetskoj karijeri, operska diva Biserka Cvejić priseća se u razgovoru za naš magazin da je odmah kada je 1991. godine čula Lučićev glasi, shvatila da je to “božji dar”. U njenoj klasi završio je Akademiju, ali je diva bila i učenikova “ulaznica” u veliki svet operske umetnosti, koja ga je odvela i do Metropoliten opere.

Danas je Željko Lučić među prvih pet pevača Metropoliten opere, neprikosnoveni bariton sveta. Kako je zapravo stigao do njujorške scene?

 -Ogromnim talentom, ali i zahvaljujući gospođi Madleni Cepter, u čijem “Madlenijanumu” vodim i danas Operski studio. Da nije bilo nje, ko zna da li bi Lučić nešto napravio. Njoj za života treba podići spomenik, jer je mnogima pomogla. Trebalo je da sa Lućićem idem na audiciju za Nemačku, a nismo mogli, pa je Madlena Cepter za Dunju Simić i nas dvoje platila povratne avio karte i smeštaj u hotelu. Pa ko bi to uradio? Otišli smo u Keln, onda u Dizeldorf, a potom u Frankfurt. Kada ga je na audiciji čuo direktor frankfurtske Opere, rekao mi je: „Gospođo Biserka, ovakav legato, to je stara škola, to danas malo ko tako peva“. Toliko se oduševio da ga je odmah angažovao. I, eto, zahvaljujući Madleni, našeg sjajnog pevača čuje svet, a veoma često peva u Metropolitenu.

Milena Kitic i profesorka Biserka Cvejic, i dubravka zubović

Milena Kitić, Biserka Cvejić i Dubravka Zubović

Kao i ostali Vaši učenici i on Vas ne zaboravlja? 

-Da, voleli su me i sa svima imam lep kontakt. Lučića sam odmah pozvala kad sam čula da peva “Rigoleto” i da će prenos biti u Sinepleksu. Obradovao se i rekao: „Jaoj, profesorka moja, taman da me sad prati sreća“. Moj Duško mu je uvek govorio „Sei grande“ („Velik si“). Gostovao je vezano za nastup u Metropolitenu na “Glasu Amerike” i zvonili su mi telefoni i prijatelji su mi javljali: Lučić je skoro sve vreme govorio samo o tebi. Mnogi me posećuju. Irena Zarić je baš nedavno došla da me vidi, prilikom posete Beogradu, inače živi u Milanu. Svake godine idem u Kaliforniju kod Milene Kitić, posebno sad kada je nakon duže pauze ponovo počela da peva, kako bih joj pomogla da se vrati u formu za Metropoliten.

Upravo u tom muzičkom hramu Vi ste napravili najveći uzlet u karijeri? 

Pa jesam. Pre mene je bila Zinka Milanov Kunc iz Zagreba, a onda sam u toj dvorani nastupala deset godina, ali i duplo duže u Beču. 

Čega se najradije sećate iz tog doba Metropoliten opere?

-Izuzetno tople publike i nastupa sa tada najvećim pevačima, poput Renate Tebaldi, Franka Korelija, koji je bio najlepši tenor, i najlepši kao čovek među pevačima. Zinka je takođe tamo puno pevala, a nikada neću zaboraviti njen divan gest koji je napravila kad sam 1961. prvi put nastupila u toj dvorani. Igrala sam Amneris u Aidi. Došla je kod mene u ložu tokom pauze i pitala da li sam javila ambasadi da dolazim u Metropoliten, a kad sam rekla da nisam, upitala me: „Šta znači nastupiti u Metropolitenu, a da niko ne zna?“, pa je povodom moje premijere naručila večeru i petnaest ljudi pozvala u svoj stan. Ona inače nije važila za tako otvorenu osobu, a meni je to učinila.

Kako ste zapravo dospeli u Metropoliten? 

-Svakog 15. avgusta, na Veliku Gospu, u Srbiji bismo rekli Veliku Gospojinu, u Splitu sam pevala Aidu, a te 1961. godine dirigovao je Mu Kurt Adler iz Metropolitena. Isto veče pozvao je Rudolfa Binga, direktora Metropolitena, i rekao mu: „Ima ovde jedna mala Jugoslovenka koja divno peva i treba da je čuješ u Bečkoj operi, jer tamo nastupa“. Ubrzo me je video, porazgovarali smo i angažovao me je.

Kako je bilo sarađivati sa Herbertom fon Karajenom, jednim od najpoznatijih dirigenata na svetu? 

-Jako uzbudljivo, mada on nije pričao puno, jer je živeo u svom svetu. Bio je veliki  gospodin i izuzetan muzičar. Priča se da mu je majka Novosađanka, ali ne znam da li su te priče istinite. Bilo je veliko uzbuđenje s njim pevati, a publika je punila predstave i kada bi čula da on diriguje.

Biserka Cvejić

Biserka Cvejić

Zašto ne volite da kažu da ste jedna od najvećih svetskih operskih diva? 

-Draže mi je da čujem kada kažu da sam među retkima u našoj zemlji koja je pravila svetsku karijeru. Recimo tako… Stidim se kad uz moje ime izgovaraju te titule. Više volim da me oslovljavaju sa „profesorka“. Neprijatno mi je, ma kakva primadona, hajte molim vas… Pre svega su to soprani. Marija Kalas je primadona. Ne može se tek tako olako davati ta titula. Jeste da sam imala divnu karijeru i ime, poštovana svugde i pune dvorane gdegod da pevam, ali ne volim da me oslovljavaju primadonom.

Koji Vam je bio najuzbudljiviji trenutak u karijeri? 

-Prva predstava u Beogradu. Prvi put na pozornici, iako nije velika uloga. Do tada sam pevala samo u crkvi i na ulicama Belgije. Posle mi je veliko uzbuđenje bilo Beč, kao prva velika svetska scena, na kojoj sam ponela najveću titulu komorne pevačice. Metropoliten je takođe nešto posebno uzbudljivo, a pevala sam i u milanskoj Skali… širom sveta.

Prve životne stranice ispisali su Vaši roditelji odlazeći za Belgiju “trbuhom za kruhom”? 

-Dalmatinka sam, rođena Katušić, u mestu Krilo-Jasenice, između Splita i Omiša, 1923. godine. Posle dve godine, roditelji su odlučili da se preselimo u Belgiju i tamo je otac radio u rudniku, gde je i stradao. Pošto sam odrasla uz dalmatinske pesme, počela sam zbog siromaštva da ih pevam po Belgiji, po ulicama, kao Edit Pjaf sa lončetom u ruci. Pevala sam i u crkvi, gde su me posavetovali da učim pevanje.

Šta ste pevali na ulicama? 

-Razne šlagere. Svako je mogao da peva šta hoće na maloj namontiranoj uličnoj sceni. Jednom prilikom pevajući jednu dalmatinsku pesmu, dobila sam novčanu nagradu od sto franaka, i potrošila na pomfrit sa mojim malim, siromašnim iseljeninčićima.

Jedva dočekavši kraj Drugog svetskog rata iz Belgije ste krenuli vozom za Beograd? 

– Da, i putovala sam dvanaest dana, a pošto se to nije smelo, jedan američki vojnik me je ubacio u teretni voz sa humanitarnom pomoći, koju ovde pamte kao „Trumanova jaja“. Možda ne bih smela o svom slučaju „slepog putnika“ da pričam, ali prošlo je mnogo godina… Dobijala sam hranu odozgo, jer sam bila zatvorena – zaplombirana u tom vagonu. Bila sam ponosna klinka kad su me iskrcali, a kada sam rekla zašto sam došla, sutradan me je jedan njihov policajac ispratio do Zagreba. Tri dana sam provela u kampu, a za to vreme verovatno su trajali razgovori o meni sa Belgijom i ambasadom. Ova moja avantura usledila je pošto je u Belgiji gostovao folklorni anasambl Ivo Lola Ribar iz Beograda, i tada sam upoznala sam jednu divnu Nadu, čije sam prezime danas zaboravila. Dala mi je svoju adresu i rekla da je obavezno posetim kada dođem u Beograd. I stigla sam. Ubacila me je u hor Ivo Lola Ribar, a krov nad glavom našla sam kod Nade Kolaković. Nisam imala gde i  njena mama, me je primila u tu jednu sobu u kojoj je živelo nas četvoro, pošto su im kuću nakon rata oduzeli. Nikad mi ništa nije naplatila uprkos siromaštvu. Tek se završio rat, svima je bilo teško vreme,a ja nisam imala ništa. Ona je spavala sa služavkom, jer više nije mogla da je plaća. Nada je spavala na jednom, a ja na drugom otomanu. Tu kod njih sam provevši punih sedam godina naučila sve pravoslavne običaje, pošto su bile jako pobožne, mesile smo česnicu, farbale jaja perom… Uvek je govorila „Daće bog da neko pomogne i mojoj Nadi kao ja tebi“. 

Biserka cvejic sa suprugom Duskom

Biserka i Duško Cvejić

Zašto ste se vratili u Jugoslaviju u to teško vreme? 

– Sanjala sam da se vratim u moju Jugoslaviju. I najpametnija stvar koju sam u životu uradila je to što sam te 1946. godine, kada su mnogi bežali od komunizma, došla u Beograd, grad koga i sada volim najviše na svetu. Nikada nisam obraćala pažnju na politička dešavanja, već sam išla kuda sam želela. Primili su me lepo kao doseljenika, a onda su mi dali stipendiju, zahvaljujući kojoj sam počela da pevam, i na kraju zbog muzike upoznala Duška. Pored studija medicine, učio je i solo pevanje.

Kako se rodila ljubav između Vas i Duška?

-(Smeh) Bili smo kod istog profesora Josipa Rijaveca, inače čuvenog tenora, pa kad bi sam došao na čas, on bi Duška pitao „Pa gde je vaša Biserka“, a ovaj se čudio i odgovarao: „Pa zašto moja Biserka, nije moja…“, pa bi i mene upitao: „Pa Biserka, pa gde je vaš Duško“, a ja kažem da nije moj, da smo samo kolege. I jednom mi Duško reče, „Pa Biso, kad nas je spojio profesor, hajd’ da probamo…“. I tako je krenula ljubav. Iako je Duško bio divan pevač, opredelio se za medicinu, a meni predložio da se držim pevanja. Bio je otorinolaringolog i prvi fonijator u Srbiju. On je i osnovao fonijatriju u Beogradu. Lepo smo živeli, voleli se, redovno је dolazio na moje predstave, mnogo mi pomagao, bio je zaista izuzetan.

Vrlo poetično zvuči kada kažu „Pepeljuga iz Dalmacije postala je princeza operske scene“. Da li biste pristali da se o Vama snimi film? 

-Hvala za tu Pepeljugu i princezu. Pristala bih, ali na mali film.

Koje Vam je bilo najfascinantnije poznanstvo? 

-Sa princezom Grejs Keli i princom Renijeom od Monaka. Duško i ja smo ih upoznali posle jednog mog koncerta u Monte Karlu. Večerali smo kod njih, a princeza je na mene ostavila divan utisak, bila je velika i divna dama. Upoznala sam i mnogo slavnih filmskih glumaca, i drugih poznatih ličnosti, ali to sam zaboravljala, uvek sam više pamtila ove moje drage prijatelje koji nisu iz sveta slavnih.

Biserka Cvejić u Metropoliten operi, 1966.

Biserka Cvejić u Metropoliten operi, 1966.

Kako je izgledao najraskošniji prijem na kom ste bili? 

-Možda oni posle predstava u Metropolitenu, i po Argentini. Moj Duško posebno nije voleo da ide na takve događaje. Dosadno je, znate, svakom se smešite… Uglavnom sam bežala sa tih prijema, ali to ne valja, jer se tamo stvaraju kontakti, korisna poznanstva i ugovaraju nastupi. Svojim studentima sam uvek govorila: „Nemojte biti skromni, jer to ne valja“. Mnogo više bih dobila da sam bila ne prepotentna, već bar svesna šta sam, i ko sam, a ja uvek imala kompleks niže vrednosti. To je zbog siromaštva koje sam uvek sobom nosila, znate… Bila sam ćerka rudara, koji se ugušio od plina u belgijskom rudniku, gde smo dospeli iz Dalmacije takođe bežeći od siromaštva.

Pomenuli ste Zinku Kunc, koja je bila omiljena pevačica Josipa Broza?

-Tito je uopšte voleo velike ličnosti. Kod njega su bili mnogi slavni, a i Zinka, posebno što je bila supruga generala Ljube Ilića. I on je bio zgodan dasa, lep čovek. Bio je u grupi vojnika koja je 1945. godine poslata u obilazak Belgije, pa su svratili u naše udruženje, koje se zvalo Slobodna Jugoslavija, i svima sam kazala: „Ma kakvi Vi, Vi niste nikakvi Jugosloveni, ovakvi su našu“, pokazujući na gospodina Ilića. On se naravno smejao.

I Vi ste pevali Titu. Kakav je na Vas ostavio utisak? 

-Bio je jako šarmantan. Mislim da niko kao on oko sebe neće imati toliko velikih ljudi. Imala sam čast da mu pevam, prvi put u Domu armije, ali ne samo ja, već mnogi drugi umetnici. Ne sećam se za koje sam sve prilike nastupala pred njim, jer sa politikom nikad nisam imala veze, pa nisam upamtila te državne datume. Njegovi prijemi u Užičkoj bili su vrlo lepi. Uvek bi porazgovarao sa mnom, ali vrlo malo, jer me je smatrao stidljivom osobom. Drugarica Jovanka je uvek bila ljubazna, ali uzdržana, uvek na oprezu sa pištoljem u tašni (smeh). Znalo se da je ona bila Titov najbolji čuvar.

Znalci kažu da ste na pozornici bili fascinantni, da niko nije imao takav stav i nastup kao Vi? 

-Na sceni sam igrala sve ono što nisam smela u privatnom životu. Kao što rekoh, bila sam pomalo iskompleksirana. Kao siromašno dete smatrala sam da moja lepota nije ništa posebno, već kao svake druge dovojke, pa sam se tim kompleksima svetila upravo na sceni. Kad sam bila Karmen, trudila sam se da sam Karmen, a najviše su mu ležale naravno Verdijeve uloge. Tu sam uživala, jer sam tada bila ono što sam želela, a znala da nikada biti neću. One su ispunile meni jedan deo života. Te uloge donele su sreću mojoj lepoj karijeri. Dakle, imala sam i srećnu, a ne samo lepu karijeru.

Postoji li najdraža inostrana kritika? 

-Ima ih puno, ali svakako pamtim jednu koju sam dobila posle nastupa u Veneciji na otvorenom. Pisalo je „Naša Dalmatinka je dala lekciju našim pevačima, jer smo je sve razumeli dok je pevala, za razliki od naših Italijana koji nemaju dikciju“.

Zašto ste u najvećem naponu karijere stavili tačku?

-Duško i ja smo suviše dugo bili odvojeni. Ne bih prekinula da je živeo sa mnom u Beču. Njegovo dvodecenijsko strpljivo čekanje bilo je razlog da napustim scenu. Bilo je dosta, ljubav i on bili su mi važniji od dalje karijere…

Jeste li sačuvali neki kostim ili njegov deo?

-Imam sjajan nakit za Aidu. Dobila sam ga na poklom u Belgiji od jedne Belgijanke koja je izradila nakit u Egiptu. S tim nakitom svuda sam nastupala, osim u Beču, gde praktikuju da se nosi njihov. Nedavno sam opravku platila petsto evra, a ovih dana ću ga odneti u Muzej Narodnog pozorišta. Tamo će ga staviti u staklenu vitrinu kao i lične predmete mnogih poznatih koji su nastupali na toj sceni.

Kada biste krenuli ispočetka, koji biste put izabrali? 

-Danas je mnogo prljavije, ali bih opet izabrala operu.

 

Vladimir Đuričić

 

 

 

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.