Divac u Operi: Željko Lučić

Željko Lucic, bariton

Željko Lučić, bariton svetskog glasa, foto. Arhiva umetnika

To mu dođe kao u onoj pesmi: Napiši jednu ljubavnu! U novom broju AAM glavna tema je opera i urednica mi nežno šapuće na uvce da očekuje tekst od mene. Jer, podrazumeva se da ću ja, koja za muža imam operskog pevača i kojoj ćerka radi u Operi nešto napisati. Džaba se branim. Tako već 30 godina…

Sećam se da su mi, kada sam dolazila na koncerte i predstave budućeg muža, iskali mišljenje o pevanju, tonalitetu, glasu, vibratu, impostaciji, orkestru, režiji. Kakvo mišljenje, sećam se da sam se, nesretnica, na onom balkonu na Kolarcu samo preznajala kad me on pogleda sa scene. Sve mislim, nisam dobro ispeglala košulju ili sam zaboravila leptir mašnu… Ja sam osoba koja nema sluha! Em je sama ta činjenica tragična za tu pevačku bratiju, em ne prestaju da pitaju. Ništa njima nije jasno. Sećam se da je ovaj moj bas na početku našeg druženja tražio da pevam nešto. Kažem nemam sluha, ali jok, on traži da ponovim ton koji on peva. Krenem da zaurlavam. A njemu nije jasno zašto ne ponovim. Kažem lepo ne mogu. A on pita zašto ne mogu. Nije njemu jasno zašto neko ne može da ponovi ono što čuje. I naravno nije prošlo olako. Posle, kad je shvatio da će doći da toga da imamo sitnu dečicu, jako se uplašio da će mu deca imati sluh na majku. Na svu sreću, tu su na tatu! Hvala na pitanju.

Tako da mi ništa nije vredelo što sam urednici rekla da opera nije moj teren. I evo, smislila sam, sluha nemam ali ljudi su moja „uža specijalnost”. Hoću da vam pričam u jednom divcu u operi. Jerbo, ako su ženske primadone dive, onda mu muško dođe divac ili?

Sećam se kad je prvi put došao kod nas da polaže audiciju u Kelnu, Diseldorfu i Frankfurtu. Veliki čovek sa još većim osmehom. Spontan i glasan, a opet sramežljiv i fin.

Željko Lučić u naslovnoj ulozi u Rigoletu Đuzepea Verdija, Metropoliten opera, Njujork, foto: Nick Heavican, Metropolitan Opera

Željko Lučić u naslovnoj ulozi u operi Rigoleto, Đuzepe Verdi, Metropoliten opera, Njujork, foto: Nick Heavican, Metropolitan Opera

Primiše ga u Operu u Frankfurtu. Posle postade bariton svetskog glasa. Pa je osvojio Metropoliten, Skalu, Kovent garden, Pariz, Beč… Ali on nikada nije prestao da se posle tih putešestvija po belom svetu javlja telefonom i kaže: „Evo me stigao sam, bilo je dobro.”

Sad je već legenda da je Željko Lučić, svetska operska zvezda, nekada bio otpravnik vozova. To se čak dobro uklapa u čuveno ostvarivanje snova i mediji vole tu priču. Ali, kad smo već kod te potvrde, da je sve moguće i jednostavno, samo ako znate i umete, pogotovo kad je umetnost u pitanju, uvek se setim sa kojom nežnošću je Željko posle jednog nastupa na nekoj blještavoj svetskoj operskoj sceni, koji mu je doneo sjajne kritike, veliki uspeh, slavu i sve ono što sleduje, pričao kako ga je „njegov ćale, mašinovođa, vodio ponekad sa sobom na put.“ I kako je u neko doba lopatom na užareni ugalj stavljao belu, „onu što drhturi”, slaninu. „I onda se taj veliki komad sapunjare pretvarao u „veliki čvarak“. E, taj miris u duši, sećanju a bogami i karakteru, Željko ne zaboravlja i ne želi da sakrije.

Ne jednom sam ga slušala kako lako prelazi preko hvalospeva operskih stručnjaka, kako mu lako padaju zahtevi reditelja koji stvaraju „kongenijalnu predstavu”, kako često zaobilazi pompezne luksuzne prijeme posle premijera, kako ostaje ravnodušan naspram prenemaganja slatkorečivih umetnika. I kako jednostavno i tiho prima hvalospeve operskih bogova i oduševljenih kritičara. Ali, zato nikada nisam doživela da napravi pogrešan korak kada su ljudi u pitanju.

Pre nekoliko godina imao je koncert na Kolarcu i predstavu u Narodnom pozorištu u Beogradu. Već je uveliko zaposeo tron jednog od najboljih svetskih baritona. Zove telefonom i pita da li bi bi naše ćerke koje su studirale u Beogradu htele da dođu da ga slušaju. Dakle, da li bi htele da dođu da ga čuju! Moj muž kaže da, sumnjajući da će se dve tinejdžerke usuditi da kažu bilo šta protiv. Dobro, kaže Željko, ja ću da im dam karte, one su moji gosti. Dobro, kaže moj muž, gde da ti se jave. Ma jok, javiće se on njima. Uze operski divac telefone i zaista, dok je u Beogradu trajala velika pometnja oko nabavki karata za ta dva spektakularna nastupa, on je se javio devojkama i rekao da ih karte čekaju na blagajni Narodnog pozorišta. Ali ne lezi vraže, kad su njih dve došle na predstavu, karata nema. Okrenu ga telefonom, on se pred samu predstavu uredno na isti javi, potvrdi da su karte ostavljene, kaže da zna koja su mesta njihova i sredi da njih dve na ta mesta i sednu.

Pre dve godine je gostovao u Rigoletu u Operi u Kelnu, u naslovnoj ulozi. Opet je on ostavio karte. Posle spuštanja zavese prvi put sam doživela da publika u hipu skače sa stolica i aplauz ne prestaje dugo, dugo, dugo, dok vam šake i ruke ne utrnu… Klanja se divac i pogledom traži nešto. Vidim da gleda u našem pravcu, pa ponesena oduševljenjem oko sebe (i u sebi) mahnem. Istog časa odmahuje svetski bariton Željko Lučić, ne skrivajući radost što prisustvujemo njegovom uspehu. Da li treba da dodam da je posle u garderobi, pred kojom su metanisali bezbrojni ljubitelji opere, pitao: „A, kako je bilo?”.

Da li je ovo bila priča o operi, o operskim divama? Bez obzira na moj nedostatk sluha.

Željka Bašić-Savić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.