Džems Džojs, rođeni Odisej
Džems Džojs (James Augusta Aloysius Joyce) rođen je 2. februara 1882. godine u velikoj porodici u kojoj je bio najstarije od četrnaestoro dece. Otac Džon bio je fanatčno posvećen poslu, a majka religiozna i posvećena muzici. Kada je Džojsu bilo desetak godina, očeva radnja je bankrotirala. Iste, 1891. godine, Džojs se napisao poemu o smrti Čarlsa Stjuarta Parnela, koga su Irci zvali “neokrunjenom glavom Irske”. Džojsov otac je pomogaoda se poema objavi i čak kopiju poslao u Vatikansku biblioteku.
Duboko religiozna majka imala je jak uticaj na sina, te je Džojs umalo postao sveštenik. Mladalačka kriza napravila je preokret i on se otrgao od uticaja porodice i crkve i pošao drugim putem. Na univerzitetu u Dablinu je završio studije književnosti i jezika, uputivši se u Pariz na studije medicine, ali posle pola godine se već vratio kući, jer mu se majka razbolela. Da bi se nekako izdržavao, pisao je osvrte za knjige, davao časove i pevao.
Za Dablin Džojsa može vezati još jedan ključni trenutak, reklo bi se presudan. To je 16. jun 1904. godine, četvrtak, dan koji je postao jedan od najpoznatijih i najvažnijih dana u istoriji književnosti, dan u kome se odvija radnja romana Uliks, a to je naravno i dan kada je sreo ženu svog života, Noru Barnakl. Ipak, Džojsovi biografi tvrde da je sam Džems Džojs, toliko sklon mistifikacijama i traženju smisla u skrivenog značenja u svemu, izmislio ovu romantičnu priču. Jer, samo nekoliko dana pre slavnog 16. juna, mladi Džojs je u jednoj besciljnoj šetnji Dablinom, u ulici Nasau ugledao stasitu crvenokosu devojku i pomalo drsko joj se obratio. Kako ni Nora nije ostala dužna, zapodenuo je razgovor sa njom. Nora je bila sve irsko što je Džojs voleo, na prvi pogled očaran ovom devojkom iz provincije, sobaricom iz obližnjeg hotela, zakazao je i prvi “pravi” susret sa njom. Kada se 14. juna nije pojavila na dogovorenom mestu (ispred kuće koja je pripadala porodici Oskara Vajlda), podsetio je pismom na njihov dogovor i pozvao da se nađu 16. juna. Posle tog susreta, zapisao joj je u pismu da je od njega “napravila čoveka”.
Ubrzo Džojs i Nora napuštaju Dablin i kreću na svoju “odiseju” dugu tri decenije. Prvo su se zaputili u Cirih, a odatle ubrzo dolaze u Trst, gde je oglašeno radno mesto profesora engleskog jezika u školi Berlitz. Radno mesto ga, međutim, nije sačekalo, a Džojsu je ponuđeno da radi u ispostavi škole u Puli. Već u martu 1905. svi stranci su proterani iz Pule zbog sumnji na kontrašpijunažu. Džojsov povratak u Trst značio je ne samo posao u Berlitzu, nego i novu, najplodniju etapu u njegovom stvaralaštvu. Iste godine Nora je rodila sina Đorđa (Giorgio), a dve godine kasnije par je dobio i ćerku Luciju.
Prvu knjigu proze, Dablince, Džojs je pokušavao da objavi punih osam godina, a 1909. je kratko boravio u Dablinu kako bi pokušao da kod kuće objavi knjigu ali je sve bilo bezuspešno. Portret umetnika u mladosti, autobiografsko delo objavio je 1914-195. godine, prvo u seriji. Tokom tršćanskih godina radi na romanu Uliks. Prvi svetski rat Nora i Džojs provode u Cirihu, gde piše jedini pozorišni komad Izgnanici. Nastavlja rad na Uliksu. U posleratnim danima, na pitanje šta ste radili tokom rata, umeo je da odgovori “napisao sam Uliksa, a Vi?”
Portret umetnika u mladosti je autobiografski roman objavljen prvo u seriji 1914—1915. godine. Reč je o sazrevanju umetnika i o razvoju umetničke ideje kroz vreme. Tu prvi put koristi tehniku unutrašnjeg monologa.
Uliksje kao pravi Odisej lutao od izdavača do izdavača i bivao odbijen, iako je izlazio u nastavcima od 1918. do 1920. godine u “Malom pregledu” (Little Review). A onda je jedna vlasnica knjižare u Parizu, zaštitnica mnogih pisaca, među kojima i Hemingveja, Paunda i drugih, Silvija Bič, vlasnica najslavnije pariske knjižare “Shakespeare&Co” na Džojsov rođendan, 2. 2. 1922. godine objavila delo koje će izazvati najrazličitije reakcije čitalaca, kritike i poznavalaca književnosti kroz narednih sto godina. Raspon osećanja vezanih za ovaj roman, koji se smatra jednim od najvažnijih dela 20. veka, ide od obožavanja do mržnje, od sure dosade, do najdubljeg proučavanja, od mistifikacije, do ogoljavanja. Sam Džojs je znao da je uradio nešto sasvim neočekivano i drugačije, pa je tvrdio da je u roman sakrio mnogo misterija i zagonetki, takoda će profesori vekovima raspravljati o njegovoj knjizi te je sam tim ovaj roman, od oko 265 hiljada reči, besmrtno delo.
Uliks svakako nije prošao nezapaženo. Ne samo polemike i kontroverze, ova knjiga doživela je i sudski proces u Americi, zbog opscenog sadržaja, te je 500 primeraka koji su prešli Atlantik 1922. godine zaplenjeno i uništeno.
Nora Barnakl i Džems Džojs su od 1920. do 1940. godine živeli u Parizu. Od 1922. godine, narednih šesnaest, Džojs je radio na Fineganovom bdenju.
Privatni život nije bio bez trzavica i problema. Pored alkohola i trošenja mnogo novca, na šta se Nora žalila u pismima svojoj sestri, ovaj par koji se venčao tek 1931. godine u Londonu, zadesila je i teška mentalna bolest ćerke Lucije, koja je u nekom trenutku bila i Jungov pacijent. Na kraju je 1936. godine smeštena u psihijatrijsku kliniku zbog šizofrenije. Džojs je dolazio u posete ćerki, a Nori, koja je kod ćerke izazivala agresivne reakcije nije bilo dozvoljeno da je posećuje.
Poslednju godinu Džojs je proveo u Švajcarskoj, gde je imao operaciju koja je uzrokovala da padne u komu. Dva dana kasnije je preminuo a sahranjen je na groblju Flutern u Cirihu. Deset godna posle njega i Nora je sahranjena na istom mestu.
S.Spasić