Ljiljana Stojanović – Šta se dogodilo posle Velikog praska

LJiljana Stojanović, Šta se dogodilo posle Velikog praska, izložba, Centar za grafku FLU, januar 2020.

REČ NA OTVARANJU IZLOŽBE GRAFIKA LJILJANE STOJANOVIĆ

CENTAR ZA GRAFIKU FLU, 23.JANUAR  2020. 

Pozivajući me da otvorim ovu njenu po mnogo čemu intrigantnu izložbu, Ljiljana me je zamolila da budem kratka. Verovatno nije ni slutila da još nisam stekla sposobnost da u dve rečenice sažmem složenost, koja je svom silom pokuljala iz ovako, na ovom mestu predočenih umetničkih sadržaja. Njen paralelni matematički um verovatno lako uočava rešenje, ali moj, sklon analizama značenja i traženju korena poetičke zamisli, izgleda još nije dostigao taj nivo. Stoga, šta i njoj i svima vama Bog da uz moja razmatranja. Jer, meni lično je bilo gotovo životno bitno da osvestim i osvetlim razrešenje pojavi krucijalne Ljiljanine stvaralačke teme VELIKI PRASAK, u čijoj likovnoj predstavi, dugo već, očitavam nedvosmisleno postojanje tzv. geometria sacra, koju na prvom mestu konstituiše cvet života – osnova svekolikog postojanja, a tu je i Ljiljanino opsesivno, a duboko razložno predstavljanje Fibonaćijevog niza, u čijoj je biti spirala, taj svima poznati simbol životne suštine i životnog toka.

Dalje, valja se podsetiti, da nas je Ljiljana Stojanović, gotovo od početka svojih izlagačkih aktivnosti, navikla na koncepatska iznenađenja u vidu svakojakih zaokreta! Poput ovog, koje na nesvakidašnji, a u biti sažeti retrospektivan način, upire svetlo na duhovito zamišljenu tabelu umetničkih poduhvata, nastalih nakon te granične godine –1996! U želji da sublimira višedecenijsku preokupaciju jedinstvenom temom, koja čvrsto obitava u njenoj misli, htenjima i ostvarenjima – dotaći suštinu, jezgro sveg postojanja.

Verovatno su svima znana njena radoznala i razložna istraživanja u drugim disciplinama – crtežu, akvarelu, slikarstvu, u kojima je, odreda, tražila poetski drugačije odgovore na postavljeno ključno pitanje o prapočetku svega, uključujući i naš humani entitet. No, budući da je njena bazična disciplina grafika, likovno određenje iz koga su potekla sva ostala istraživanja likovnosti drugih medija, no uvek u okvirima istog polja značenja, Ljiljana nas je prvenstveno suočavala sa raznolikošću motiva, a paralelno i sa genezom njihovih stilskih promišljanja – od mimezisa predmeta u fokusu, počev od Tikava, tog, našem poimanju opipljivog, idejno zaokruženog, organskog odgovora na kvantno poreklo nikad viđenog, niti naučno potvrđenog a slućenog Velikog praska, potom, preko metaforičko-simboličnog uobličavanja metodom sažimanja prepoznatljivih objekata, sve do tajnovitog, sublimnog karaktera pojavnosti motiva i tema u vidu apstraktne slike, unutar koje slutimo složene i duboke sadržaje skrovitih promišljanja. I upravo na toj tački decenijski dugog procesa mog opserviranja njene umetnosti, samoj sebi sam postavila pitanje, verovatno staro koliko i trajanje umetnosti, da li je Ljiljana zbiljski osvestila razloge pojavnosti svojih likovnih i značenjskih sadržaja?! Delimičan odgovor mi je dala izjavom da ona odsanja rešenje! I opet postavila zagonetku pred osobu, koja se ne smiruje dok ne dođe do zadovoljavajućeg razrešenja.

Ljiljana Stojanović, Veliki prasak, lilnogravura, 1996.

Svima vama, kao i meni, dobro je znano postojanje našeg podsvesnog i nesvesnog aparata, tog emotivno-mentalnog kompleksa svih znanja i spoznaja, ličnih sećanja i poruka memorije predačkih generacija, i, konačno, emotivnih odgovora na to enormno čudo, koje svako biće nosi u sebi. U tom složenom sklopu, u izabranih pojedinaca se rađa čudesna klica umetničkog promišljanja i vizuelnog oblikovanja iskustva o sebi i svetu. Ovo što ću sada izreći u cilju osvetljavanja suštine stvaralačkog procesa, nije nikakva moja mistifikacija, već odgovor nauke na temu realnog  postojanja i delovanja tzv. mističnih modusa spoznaje unutar posebnih stanja svesti, unutar kojih duhovnim kanalima pristižu poruke i odgovori – način, za koji se smatra da je i Tesla sa neke više, duhovne instance dobijao odgovore na planu kvantne fizike, koje je zapisivao, ali oni ni do danas nisu protumačeni. Ljiljanin kvantni um, poimanju savremenika nedokučiv, neprepoznat, iznalazi načine da duhovnu spoznaju dešavanja oko Velikog praska saopšti, ne u jednom izlivu, samo te 1996. godine, već u bogatoj razvojnoj sukcesiji svih, od tada nadolazećih stvaralačkih ciklusa. Sredstva izvođenja i spoljašnja likovnost su menjali karakter, dinamiku i konkretnu postavku, ali sadržaj poruke je ostao nepromenjen.

Lično, osim što vazda očitavam njenu ogromnu, u svojoj biti mističnu stvaralačku energiju u njenom svekolikom opusu, ponekad se osetim nemoćnom da odgonetam pravi sadržaj njenih poruka, ispisanih zagonetnim pismom, nalik matematičkim runama, znakovima, koji obelodanjuju dešavanja na polju kvantnih struna, mome znanju nedostupnog sadržaja a koje bi, možda, bile čitljivije nekom stručnjaku koji se bavi hologramskim univerzumom. Stoga, pitanje značenja i dalje iziskuje odgovore, a našem umu i znanju, za utehu, preostaju oštro vidljiva ravan estetskog dometa i besprekorno – do čudesnog – umeće izvođenja.

Vesna Todorović, u Beogradu januara 2020.

Ljiljana Stojanović tokom priprema izložbe ŠTA SE DOGODILO POSLE VELIKOG PRASKA

TEKST IZ KATALOGA 

Šta se dogodilo posle VELIKOG PRASKA?

Sve što je moglo da se dogodi, dogodilo se te 1996. godine, tokom pripreme izložbe. Neverovatan niz otežavajućih okolnosti se složio, jedna za drugom, a sve to u vremenu koje je i bez njih bilo preteško. Ali, nepisano je pravilo da upravo takve okolnosti pokrenu nezadrživu kreativnu energiju i dovedu do promena i iznenađujućih rezultata.

Sreto Bošnjak je u tekstu kataloga, između ostalog rekao: “Čini mi se da se ova promena ne bi mogla posmatrati kao proces redukcije ili kao zamena središta, već kao afirmacija sintetičkog mišljenja unutar jednog osvojenog likovnog sistema. Radi se, dakle, o potrebi za sintezom, o traganju za tačkom oslonca u samom biću slikara, o žudnji za stvaralačkim jezgrom iz kojeg izviru ritmovi podsvesnih kretanja mimo volje da se uspostavi bilo kakav primat oblika. Traženi oblik je – Celina grafičkog lista!”

Posle ove izložbe sledile su nove, kao rezultati temeljnih likovnih i jezičkih istraživanja drugih medija – akvarela, crteža tušem i četkom, ali i linogravure i digitalne grafike, uz korišćenje papira ručne izrade. Ređale su se izložbe Spiralno širenje svetlosti, Papiri, Vibracije svetlosti, Trave, Širenje nežne svetlosti, Transmutacije, Snaga linije…, da bih tu potrebu za stalnim osvajanjem novog kreativnog prostora, razjasnila sebi tek pri ponovnom sučavanju sa ciklusom grafika iz 1996. Bilo je toliko očugledno da su vitalizam i snaga ovih grafika bitno uticali na sav moj dalji rad u sferama grafike, crteža i akvarela, te su pokrenuli razmišljanje o ponovnom izlaganju jednog segmenta ovog ciklusa grafika. I to u poredbenom odnosu sa potonjim kreativnim razmišljanjima. Postalo mi je očigledno da protok vremena neminovno donosi novo iščitavanje i baš to sam poželela da podelim sa vama.

Grafike su formata 50x50cm, 100x100cm, sve u tehnici linogravure. A to, što se dogodilo posle Velikog praska, prikazano je na grafici formata 80x120cm u digitalnoj tehnici.

Ljiljana Stojanović

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.