Mirjana Kovačević: Zoranovi đonovi

foto. borutc via sxc.hu

foto. borutc via sxc.hu

Noćas sam ti posvetio pesmu, draga – bile su prve reči poslednjeg čoveka koji je živeo u Zoranovoj ulici.

Otišli su svi –  rekao mi je.

Ko svi?

Nije bilo poverenja između nas. Nismo mi bili prijatelji, čak ni poznanici.

Ponovio je, očekujući valjda da je i moja ulica slična njegovoj. Otišli su svi.

Moja ulica je nosila ime Srpskih vladara. Zoranova ulica nije imala tablu sa natpisom. Ni ćiriličnom ni latiničnom.

Pitao sam ga, Zorane, evo, ime ti znam, ulicu i tog tvog poslednjeg čoveka nisam poznavao. Ali, znaš li ti kako se ja zovem?

Ne, ne zanima me. Ti si nebitan. Ti ne živiš u mojoj ulici.

Nije me zbunio. Zoran je možda bio čudak, ali izgledao je sasvim obično. Farmerke, bela majca i neke izlizane cipele sa đonovima koji su odzvanjali. Ali, nisam ih mogao čuti. Ne u mojoj ulici.

Zamišljeno me posmatrao i ponudio cigaretom.

Hvala, ne pušim.

Kao da se trgao iz sna. A upaljač­?

Imam. Dobro je imati ga kada ti priđe devojka u nekom tihom baru, dok ispijaš espreso za šankom.

Kako si prost – brzo je izgovorio.

Što?

Kako možeš da piješ espreso za šankom. Neudobno i neprimereno. Možda čak i izraz nepoštovanja prema svim tim čudesnim pićima koje bar krije.

Ne znam, hteo sam da skrenem temu. A šta se tebi dogodilo pa da ostaneš u toj nepoznatoj ulici. Sam. Zašto nisi i ti otišao.

Nisam mogao da ostavim priču.

Koju priču?

Komšijsku. Žagor i dalje čujem. Loptu i vrtešku takođe.

Ali tu više nikog nema. Nema života.

A kod tebe u Srpskih vladara sve vrvi od života?!

Pa vrvi, odgovorio sam.

Vrve tvoje misli i predstave o životu. Tvoja ulica se razlikuje od moje samo po jednom slučaju.

Kakvom slučaju?

Počeo je da plače. Bože, kakva neprijatna situacija. Nepoznat čovek, dobro, ime mu znam, ali zašto plače?

Obrisao je suze papirnom maramicom i rekao da  je poslednji čovek napustio njegovu ulicu.

Pa, idi i ti.

Ne mogu, bio je glasan. Neću!

Više me nije interesovalo ni zašto neće, a onda je ponovo rekao: Noćas sam ti posveti pesmu, draga  – to su bile prve reči.

Čije reči? Šta ti to znače prve? U tvojoj ulici je živeo pesnik?

Ne, moja ulica se zove Poezija, a ja sam poslednji čovek.

Zvao se Zoran. Nosio je svetloplave farmerke, belu majcu i cipele sa đonovima koji su odzvanjali.

Ovoga puta svi Srpski vladari su ih mogli osetiti na svojoj koži. Bio je to valcer, možda tango. Ili koračnica.

Sve me sećalo na taj neobičan razgovor. U prolazu, na raskrnici.

Između danas i sutra.

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.