Predstavljamo MELODE: Srđan Babić

Hor Melodi (naziv potiče od grčke reči melod, melodos – pojac) sa nekolicinom prijatelja osnovala je 1991. godine Divna Ljubojević, dirigent i interpretator pravoslavne muzike.  U svom skoro tri decenije dugom delovanju, hor MELODI je sa Divnom (Divna & Melodi) održao preko 700 koncerata, širom planete Zemlje. Muzici pravoslavnog Istoka ovaj hor udahnuo je novi život. MELODI su posebni gosti Avant art magazina u temi Pravoslavna muzika. Poželeli smo da ih predstavimo i pojedinačno, jer svako od njih udenuo je deo svoje duše u jedan saživot koji se zove MELODI i dao mu posebnu notu, čineći jedinstvenu harmonijsku zajednicu. Ovom prilikom predstavljamo one članove hora koji su tokom decembra 2019. učestvovali u koncertnoj sezoni “Vitlejemska zvezda”. 

 

 

Srđan babić sa ćerkom, foto Viktor Čedomirov Lljujić

Srđan Babić, bas-bariton

 

Šta su Melodi?

U Melodima sam preko dvadeset godina. Melodi su jedno svetlo koje sija već tri decenije i koje opstaje u ovoj zemlji u kojoj je sve naopako. Da nema tih malih svetala, odavno bi sva svetla bila ugašena. Melodi kao malo svetlo sija i u svetu i prikazuje neki deo onoga što mi imamo u sebi i što nosimo kroz milenijume.

Zoran Tešić i Srđan babić, MELODI, 2006, foto:: privatna arhiva

Kako ste došli u Melode?

Pukim slučajem. Hteo sam negde da pevam, nisam hteo da idem na neke solo časove, nego sam baš želeo da pevam u horu. Desilo se da mi je tada, na BK Televiziji, kolega bio Zoran Tešić i on me je pozivao da dođem na probe. Moguće da mi je to ponovio dvadeset puta, možda šezdeset, doduše možda i pet puta, ali ja nikako da se odlučim. Tada sam crkvenu muziku zamišljao drugačije, mislio sam da je to nešto dosadno i da nije za mene. Međutim, Melodi su pravili jednu veću audiciju i Zoran mi je tada rekao da će se naljutiti ako ne dođem. I ja odem. I prime me. I onda mi kažu – sutra je Liturgija u Manastiru Vavedenje, dođi. Sutradan sam sa Zoranom krenuo u Vavedenje, kasnili smo 15 minuta. Čujem hor sa pevnice i sećam se svojih misli: „Ja ću gore da pevam? Nemoguće“.

U Vavedenju je sjajna akustika, međutim, ta finoća, to sve kako izlazi od nas, spoj ljudi, to nije samo tehnika pevanja, individualni kvalitet, nego ta prisutnost, i taj odnos prema tome, sve ukupno čini da to zvuči jedinstveno.

To je jedno molitveno pevanje, i na koncertu i na Liturgiji, to je jedan saživot svih vas?

Da, apsolutno je to tako. Molitveno pevanje, međusobna ljubav i zajedništvo.

Melodi na snimanju albuma Živonosni Istočnik, proleće 2000. Foto: Arhiva Divna i Melodi

Pored Meloda, čime se bavite?

Van Meloda, na prvom mestu imam ćerku od četiri godine. Učim je svemu što mogu i svemu što smatram važnim. Možda je prva stvar da je učim strpljenju, da ako nešto proba pa joj ne ide, da se ne nervira, da udahne i proba ponovo. Deca toliko brzo uče da osim tog malog usmeravanja, njima ne treba drugo…

Kako je raditi sa Divnom?

Rad sa Divnom donosi izuzetno zadovoljstvo. Apsolutni sluh i istančan muzički ukus čine da čak i neke naizgled dosadne i naporne kompozicije postanu zanimljive. Gledao sam probe nekolicine drugih horova, to sve izgleda kao obdanište u odnosu na naše probe. Divna ponekad želi nešto što u prvi mah deluje nemoguće, ali onda čovek malo pojača koncentraciju, uspe i shvati da je “nemoguće” itekako dostižno.

Divna i Melodi, Vitlejemska zvezda, koncertni ciklus, 2019. Foto: Teodora Ćirić

Upečatljivi nastupi?

Od svih naših nastupa, najupečatljiviji utisak na mene ostavio je onaj sa proslave Dana Ćirila i Metodija u Moskvi, u Kremlju. Osim nas, tamo su bili izvođači iz većine pravoslavnih zemalja, naravno najviše iz Rusije. Ogromna scena koja se rotira, tako da naredni izvođači već stoje na sceni kad prethodni završavaju. Prepuna sala, ruska «Kultura» koja sve to uživo prenosi, u publici Patrijarh, predsednik… Svi ansambli oko nas sa po pedeset, sto i više članova, to grmi, puca… Završavaju jedni takvi naši prethodnici, okreće se scena, a nas osmoro stoji. Nemalo gostiju se nasmejalo na takvu pojavu. Onda muk, počinjemo da pevamo, završavamo prvu kompoziciju, aplauz ječi kroz salu, a nas podilaze žmarci. Počinjemo drugu kompoziciju (po programu smo imali samo dve), opet muk, pa aplauz još gromkiji, traže bis, što sa prethodnim učesnicima nije bio slučaj. Mi otpevamo još jednu kompoziciju, aplauz traje, scena se okreće… Silazim sa scene i osećam da bih u tom trenutku mogao zgradu rukama da srušim.

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Predstavljamo MELODE: Srđan Babić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.