Moj bol je velik, od sveg bola veći – Milutin Bojić
- Možda spava, sa očima iznad svakog zla… – Vladislav Petković Dis
- Moj bol je velik, od sveg bola veći – Milutin Bojić

Milutin Bojić i Vladislav Petković Dis
Tokom ratnih godina Prvog svetskog rata, mnogo je srpskih pesnika, prozaista, romanopisaca, slikara i novinara delilo sudbinu vojske i naroda, ratujući za oslobođenje, prelazeći peške Albaniju i ostavljajući život „Tamo daleko“, neko na albanskim planinama, neko na Krfu, neko u Bizerti, neko usput… Među srpskim ukletim pesnicima, svakako se izdvajaju dva imena, dva nesrećna i velika pesnika, čije pesme „bola i ponosa“ i svih unutrašnjih „Tamnica“ danas sa pijetetom i oduševljenjem svrstavamo među najlepša poetska ostvarenja na srpskom jeziku. Milutin Bojić i Vladislav Petković Dis svoj su život ostavili u ratnom vihoru, Dis potopljen negde u blizini „Plave grobnice“, a Bojić u Solunu u bolnici, podlegavši bolesti.
Moj bol je velik, od sveg bola veći – Milutin Bojić
„Onda, kad su ždralovi, sumorni saputnici naši, preletali Solun, noseći na umornim krilima svojim čežnju i tugu našeg zavičaja, u mirnoj sobici jedne solunske bolnice izdisao je lepi pesnik našeg naroda – nesrećni Milutin Bojić.
Kraj bolesničkog kreveta, pod žutom voštanom svećom, bleda je milosrdna sestra jecala, a na jesenjem tuđinskom nebu tog časa je Mitrovdansko Sunce izgrevalo.
Jedno je zemaljsko sunce zalazilo, drugo se večno rađalo…
Milutin Bojić bio je u istini sunce naše poezije, sunce mlado i silno, koje se tek rađalo, ali koje je tako rano zaronilo. To je tužni udes naše poezije još od Branka Radičevića; to je kob srpskoga pera od Đure Jakšića.“
Ovako je u „Krfskom zabavniku“ od 15. novembra 1917. godine, iz pera Dragoljuba Filipovića doneta vest o smrti mladog pesnika Milutina Bojića.
Već u idućem broju „Zabavnika“ od 15. januara 1918. godine objavljen je govor Miodraga Ibrovca povodom svečanog pomena Milutinu Bojiću. „Pesnik bola i ponosa“, kako su ga nazvali. sahranjen je na Zejtinliku uz vojsku i ratne drugove.
Milutin Bojić, rođen u Beogradu 1892. godine, pripadao je najmlađem naraštaju srpskih liričara, a kad je umro jedva je navršio 25 godina. Sve što ostavio za pokoljenja, napisao je između osamnaeste i dvadeset treće godine. Prvu pesmu „Vrane“ objavio je 1910. godine u omladinskom listu Venac.
Milutin Bojić odrastao je u beogradskoj zanatskoj porodici, okružen radnom atmosferom, u gradu u kome su previrali dinastički sukobi i iz daljine se pomaljalo moderno doba. Školovao se u Beogradu, zapisano je da je bio odličan đak oslobođen mature. Svoju zrelost, Milutin Bojić pokazao je nizom literarnih radova, saradnjom sa Skerlićem i Grolom, na kružocima i sastancima književnih družina i brzo je stekao ugled talentovanog mladog pisca. Po završetku Realke upisao se na Filozofski fakultet a pored studija, učio je strane jezike, pratio savremeni tok svetske književnosti, proučavao istoriju filozofije, osnove psihologije i psihoanalize i voleo pozorišnu umetnost.
Balkanski ratovi 1912. i 1913. godine odvode Bojića, ranije oslobođenog vojske zbog loše telesne građe, na ratište. Putuje u južne oslobođene krajeve, piše putopise, epigrame, pesme, recenzije i istorijsku dramu „Kraljeva jesen“, koja je izvedena u Narodnom pozorištu 10. oktobra 1913. godine i koja je doživela ogroman uspeh. Ratne 1912. i 1913. godina su, kako beleži Isidora Sekulić, „na dvadesetogodišnjeg mladića pale su značajno, i kao činjenica i kao vizija iz knjiga starostavnih… On počinje osećati duh prošlosti. Njegova duša i vidi i slika freskeč te čudne istorijske povorke naše pune junaka i boraca koji u crkvi stoje, i kade ih, i zvona nad njima bruje… U Bojiću je potres vekova. Ustaje u njemu rod, zemlja, započinje san i slutnja epopeje: sprema se nova lirika, lirika epska, bezlična, sveto bolna…“(Isidora Sekulić, Beleška o M. Bojiću)
I onda, Veliki rat. Prvi svetski rat, njegova razaranja, njegov užas, njegove žrtve. Milutin Bojić se pridružuje srpskoj vojsci. Prelazi albanska bespuća. Po dolasku na Krf, 1916. godine, jedno vreme radi u Obaveštajnoj službi Vrhovne komande. Nastavlja da piše. Na Krfu tek, posle albanske golgote, oseća njene posledice. Srpska kuća na Krfu čuva Bojićevo pismo devojci Radmili u Beograd:
„Teško sam oboleo. Svet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću, sutra, samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna. I ponos. Umorni su kao i telo. Da… ja dobro vidim svoj kraj. Nema mi života, možda, još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da nikad neću videti svoju zemlju. Ni tebe. Ostaću ovde, daleko od svega. Pokopan ispod čempresa. Zaboravljen od svih kao ovi mučenici koje savezničkim lađama, mrtve, predaju pučini i morskoj dubini… Molim te, ne piši i ne govori nikom o ovome. Grlim te, grlim, draga, mada mi smrt kuca na vratima.“
Milutin Bojić bolovao je godinu i po dana. Lečio se i u Nici, a kada je poverovao da se izlečio, tražio je da ga vrate u Solun, znajući da vojska sprema proboj fronta. Želeo je da bude deo te bitke. Na Vidovdan 1917. godine u Solunu izlazi zbirka „Pesme bola i ponosa“ a u njoj i „Plava grobnica“ posvećena hiljadama onih koji su umrlu na Krfu i sahranjeni u plavim dubinama mora.
Milutin Bojić nije dočekao proboj na Solunskom frontu, nije dočekao ni povratak izbeglica o kojima je pevao, nije se vratio u oslobođeni Beograd. Početkom septembra 1917. Bojić je zbog tuberkuloze i zapaljenja pluća smešten u Vojnu bolnicu u Solunu u kojoj je 8. novembra 1917. godine preminuo. Na bolesničkoj postelji zapisao je oproštajnu pesmu:
„Kao mrtvo telo
bez volje i snage
ne osećam ništa
i ne čujem više
iznad mene zvone
crne kapi kiše
i strašan bol bola
za trenutke drage.
Na Vojničkom groblju na Zejtinliku sahranjen je pored ratnih drugova, a oproštajni govor održao je Ivo Ćipiko. Krajem leta 1922. godine posmrtni ostaci Milutina Bojića preneti su u Beograd, u porodičnu grobnicu na Novom groblju.
S.Spasić
(KRAJ)







Tema broja 001: NOVO DOBA
Tema broja 002: BEOGRAD
Tema broja 003: FILM
Tema broja 004: PAVIĆ
Tema broja 005: MEDIALA
Tema broja 006: KONCEPTUALNA UMETNOST
Tema broja 007: LA BELLE EPOQUE
Tema broja 008: KRAJ LETA
Tema broja 009: POZORIŠTE
Tema broja 010: KNJIŽEVNI JUBILEJI
Tema broja 011: OPERA
Tema broja 012: Godinu dana AAM, Novogodišnji broj
Tema broja 013. FOTOGRAFIJA
Tema broja 014: IGRA
Tema broja 015: RATNI SLIKARI
Tema broja 016: ŠEKSPIR
Tema broja 017: UMETNOST ILUSTRACIJE
Tema broja 018: OLJA IVANJICKI
Tema broja 019: PRVI SVETSKI RAT
Tema broja 020: PRVI SVETSKI RAT (drugi deo)
Tema broja 021: BRANISLAV NUŠIĆ
Tema broja 022: VUK Stefanović Karadžić
Tema broja 023: In Memoriam Jovan Ćirilov
Tema broja 024: GOZBA – Artis Centar
Tema broja 025: VENECIJA
Tema broja 026: NASTASIJEVIĆI
Tema broja 027: NADEŽDA PETROVIĆ
Tema broja 028: Muzeji Srbije 10do10
Tema broja 029: ART DECO
Tema broja 030: Pavle Beljanski
Tema broja 031-032: GRČKA OSTRVA
Tema broja 033 – SEOBE
Tema broja 034-035 – BAŠTINA U OPASNOSTI
Tema broja 036 – Novogodišnji broj
Tema broja 037: SAVA ŠUMANOVIĆ
Tema broja 038: ISIDORA SEKULIĆ
Tema broja 039: KOSANČIĆEV VENAC
Tema broja 040: FULEREN (Umetnost nauke)
Tema broja 041: ARLEMM 2016
Tema broja 042: ATOS
Tema broja 043: 50. BITEF
TEMA BROJA 044: KNJIŽEVNOST I FILM
Tema broja 045-046: SKRIVENA BAŠTINA BEOGRADA
TEMA BROJA 047: KNEZ MIHAILO
Tema broja 048: LETNJE TEME
Tema broja 049: ZAOSTAVŠTINA OLJE IVANJICKI
Tema broja 050: SMRT KARAĐORĐA
Tema broja 051: NOVA 2018.
Tema broja 052: LJUBAVI UMETNIKA
Tema broja 053: MILEŠEVA
Tema broja 054: ROMANOVI -100 godina od smrti
Tema broja 055: KRAJ VELIKOG RATA
Tema broja 056: Nova 2019. godina
Tema broja 057: SVETI SAVA
Tema broja 058: PELOPONEZ
Tema broja 059: NOBEL za KNJIŽEVNOST
Tema broja 060: PRAVOSLAVNA MUZIKA
Tema broja 061: PANDEMIA
Tema broja 062: Desanka Maksimović
Tema broja 063: LETO NA DUNAVU
Tema broja 064: LOVĆEN
Tema broja 065: NOVA 2021. GODINA
Tema broja 066: DŽOJS
Tema broja 067: Krševac 650 godina
Tema broja 068: UKUSI GRČKE
Tema broja 069: Novogodišnje čarolije
Tema broja 070: PROLEĆE 2022.
Tema broja 071: LETO 2022.
Tema broja 072: DUŠKO RADOVIĆ
Tema broja 073: SVETI NIKOLA
Tema broja 074: Novogodišnji broj
Tema broja 075: DOBRILO NENADIĆ
Tema broja 076: PARIZ